Izložba 'Klasici hrvatske fotografije', koju Muzej za umjetnost i obrt predstavlja u Petropavlovskoj tvrđavi u St. Petersburgu, ne pokazuje samo vrhunske profesionalne domete nekolicine naših fotografa, već prije svega činjenicu da su gotovo svi od reda bili al pari najvećim svjetskim majstorima kamere
Ona siromašna djeca oslonjena o ulični stup – postavili su Tošu Dabca zauvijek na pijedestal najvećeg majstora hrvatske fotografije. Siromaštvo i bijeda grada u slavnom ciklusu “Ljudi s ulice”, zabilježili su dramu jednog vremena koja se opet ponavlja – ali bez Dabca koji bi lutao Zagrebom snimajući svoja tragična ljudska bića. Dabac je bio i sam putnik ulicama, a njegova kamera višestruko sredstvo otkrivenja. Svaki je njegov snimak, što su mogli samo rijetki fotografi u povijesti, otkrivao i duh vremena i bit grada u svakom snimljenom detalju, ali je tvorio i nezaboravne portrete ljudi utonulih u nesreću.
Robert Frank je još davno ustvrdio da dobra fotografija mora sadržavati ljudskost trenutka – Dabac je to uvijek uspijevao, uz što je mogao, osobno bih dodala, otkriti onu skrivenu bit svih stvari koja čini tajnu svake umjetnosti.
Stoga i izložba „Klasici hrvatske fotografije“ u izboru Dunje Nekić, voditeljice starije fotografije iz Muzeja za umjetnost i obrt što gostuje u Petropavlovskoj tvrđavi u St. Petersburgu, a koja kroz 80 fotografija predstavlja izbor radova onih autorskih ličnosti čija su djela obilježila razdoblje od početaka fotoreportaže tridesetih (Tošo Dabac, Đuro Janeković), preko pedesetih godina (Milan i Slavka Pavić) obilježenih razvojem medija pod utjecajem drugih umjetnosti (konstruktivizam, apstrakcija) i subjektivne fotografije, sve do radova Mladena Tudora sedamdesetih i osamdesetih godina – predstavlja izvanredno važan događaj u promociji hrvatske kulture – i tako zanemarivo poznate u svijetu.
Prikazana djela, kako ističe priređivačica, pokazuje tematsku, stilsku i tehničku vrijednost u razvoju hrvatske fotografije, potvrđujući stilsku sinkronost sa svjetskim događanjima, ali i istodobno naglašavajući autorske specifičnosti obilježene prostorom i vremenom njihova nastanka, čineći ovu izložbu nezaobilaznom stanicom u proučavanju i uživanju u hrvatskoj fotografiji, te njenom prezentiranju svjetskoj publici.
No, ovo nije prva izložba spomenutih majstora u inozemstvu. Odabir hrvatskih autora za međunarodno predstavljanje na izložbi u Parizu 2012. godine, selektirao je svjetski poznati fotograf i urednik fotografije, Peter Knapp, odabravši segmente najbliže suvremenom senzibilitetu. Tada pod naslovom „Hrvatska fotografija okom Petera Knappa“, izložba je premijerno prikazana u Cité internationale des Arts, kasnije i u drugim hrvatskim i europskim gradovima, gdje je doživjela veliki uspjeh i kod publike i kod kritike. Iz Knappovog odabira autora (Tošo Dabac, Đuro Janeković, Milan i Slavka Pavić, Mladen Tudor, Boris Cvjetanović, Ivan Faktor, Marko Ercegović i Jelena Blagović), ova izložba izdvaja samo autore kroz čiji rad se ocrtavaju tri vrhunca hrvatske autorske fotografije, od 30-ih do 80-ih godina.
Izbor iz cjelokupnog opusa
Rad Toše Dapca, nije predstavljen samo s najpoznatijim socijalno angažiranim ciklusom „Ljudi s ulice“ nastalim u razdoblju od 1932. do 1938. godine, već pomnim odabirom iz cjelokupnog opusa koji se proteže kroz četiri desetljeća autorova djelovanja. Priređivači su doista uspjeli donijeti uvid u fotografov stilski pluralizam, te je na ovoj izložbi, osim socijalne tematike, prikazana raznovrsnost tema – od urbanih pejzaža snimljenih korištenjem dugih sjena iz gornjeg ili donjeg rakursa, do pejzaža, portreta poznatih i nepoznatih osoba, kao i eksperimenata sa samim medijem.
Osobno bih izdvojila nezaboravan Dapčev rad, „Dubrovnik“, u kojem je samo jednim detaljem, rastvorenim suncobranom neke dame na stepenicama gradske plaže, sabrao svu bit jednog ljeta i neumrle gospodske geste koja je u sebi sažela bezvremenu kulturu i eleganciju jednog grada. Dabac je još davno pokazao zašto je izlagao još kao mlad sa Cartier- Bressonom i bio u njegovu rangu, ali je trebao biti jednako i svjetski poznat.
Spašeni opus
Za manje upućene, jednako je interesantan opus Đure Janekovića, koji je, prije nego što se posvetio drugom zanimanju, stvorio u kratkom vremenu antologijski opus. Njegova fotografija, „Ispred zgrade Burze“ – doista je ingeniozan snimak koji bi i u slikarstvu imao kultni status. Duboka sivila i kiša koja se slijeva u pustoj ulici samo s jednom prolaznicom koja hoda uz sablasnu zgradu i jednom koja sama stoji ispred lampe – gotovo je vizualni esej o samoći čovjeka u gradu, osamljenosti bića koja sama koračaju pustim noćnim ulicama, ali i tjeskobi novog doba tako dobro dočaranoj u turobnoj atmosferi.
Donekle blizak Dabcu u nekim svojim drugim djelima, Đuro Janeković je jedna od najinteresantnijih figura hrvatske fotografije slučajno spašenih od zaborava. Poput Dabca, i Đuro Janeković radio je kao profesionalni fotoreporter razvijajući vlastitu poetiku unutar postavljenih tema. Njegov opus nastao je u kratkom razdoblju početkom tridesetih godina 20. stoljeća.
Pod utjecajem Franje Mosingera, radio je fotoreportaže za časopis „Kulisa“: dvotjednik za kazalište, film, fotografiju, sport i društveni život, čija je definicija obilježila tematski raspon njegovih radova. Avangardne tendencije, posebno sklonost estetici Nove objektivnosti, prepoznatljive su u njegovim prizorima svakodnevnog života. Duge i dvostruke ekspozicije, dijagonalne kompozicije, te gornji ili donji rakursi, provlače se kroz teme života ulice, sportskih događanja, ljetovanja i sporta. Noćni prizori, koje smo spomenuli, čine posebno zanimljivu skupinu u kojima je očito eksperimentiranje višestrukim planovima i multipliciranje svjetlosnih akcenata. No, Janeković je napustio fotografiju i posvetio se znanstvenoj karijeri kao inženjer poljoprivrede, te je postao sveučilišni profesor meliorativne pedologije i postao pionir agroekologije u Hrvatskoj.
Među brojnim nagradama koje je dobio za svoje fotografske radove, ističe se nagrada Camera Crafta iz 1935. godine. Ostavština Đure Janekovića dio je fundusa Muzeja za umjetnost i obrt od 2003. godine, do kada je njegov rad bio gotovo zaboravljen, te su njegove fotografije postale poznate široj javnosti kroz recentnije samostalne, ali i grupne izložbe u Zagrebu, Parizu, Rimu, Bariju i Milanu.
Poetika Nove objektivnosti i bauhausovski eksperimenti
„Čelične linije“ – precizna je bauhausovska studija arhitektonske i matematičke ljepote zagrebačkog mosta Milana Pavića, autora kojemu je geometrija pružila najveća vizualna uzbuđenja i kojima je na izložbi predstavljena spona međuratnog i poslijeratnog razdoblja. Pavić se kao umjetnik formirao u drugoj polovini tridesetih godina 20. stoljeća na poetici Nove objektivnosti i bauhausovskim eksperimentima, no najveći dio opusa ostvario je tijekom pedesetih i šezdesetih godina. Gradnja mostova, porinuća brodova, pogoni tvornica, zračne snimke novih prometnica, samo su neke od tema koje je interpretirao. U njegovim se radovima naglašava tehnički perfekcionizam, glatkost i finoća konstrukcija i mikroskopski precizno snimljeni detalji.
Srodne, no intimističnije su fotografije Slavke Pavić, koja je ušla u svijet fotografije početkom pedesetih, a u njemu je i danas. Kao članica Fotokluba Zagreb, surađivala je i izlagala sa svojim suprugom Milanom Pavićem, prateći ga na njegovim fotografskim zadacima. U njezinom radu se iščitavaju postulati subjektivne fotografije koju je Otto Steinert, rodonačelnik tog pravca, definirao kao „sve vidove osobnog pristupa oblikovanju fotografije od nepredmetnog fotograma do psihološki produbljene i slikarski oblikovane reportaže“.
U radovima Slavke Pavić, kako ističe Dunja Nekić, prepoznaje se interes za detalj i strukturu, te nepogrešiv osjećaj za kompoziciju. Ritam postiže grafizmima monokromatskih ploha s kontrastnim akcentima, a nije joj strano ni eksperimentiranje s medijem. Prepoznatljivog stila, bilježila je promjene u urbanom pejzažu, pronalazeći bezvremenske, ali u isto vrijeme svakodnevne motive.
Naposljetku, Mladen Tudor, radeći među ostalim, u redakcijama Vjesnika, Vjesnika u srijedu, Globusa i kasnije Starta, pretvorio je fotoreportaže u vrhunske umjetničke domete praveći, od slučajnih scena, izvanredne i često vrlo duhovite kompozicije koje su jedinstvenim stilom obilježile tri desetljeća novinske fotografije.
Zaključno, izložba „Klasici hrvatske fotografije“ velik je pogodak ovogodišnjih hrvatskih nastupa u inozemstvu, kojim se potvrđuje da je i u segmentu fotografije naša kultura imala majstore od kojih je većina bila al pari najvećim svjetskim imenima!