Novi hrvatski muzej naive bio bi svjetska atrakcija!

“Pobornik sam teze da je hrvatska naiva, uz Henrija Rousseaua i francuske klasike prve generacije, najvažniji segment svjetske naive. Upravo ta spoznaja nagnala me da se, zajedno s arhitektom Pehnecom, upustimo u pokušaj osvješćivanja te “istine”. Arhitekt je sugerirao izvanredno rješenje na Vanyczanyijevoj poljani sačinjeno od transparentnog ostakljenog višenamjenskog paviljona sa info centrom, recepcijom muzeja koji bi ujedno “lebdio” iznad bedema i poljane

Mala podravska sela Ivana Lackovića Croate stegnuta u ledeni obruč zime, njegove meke potočnice koje blistaju kao najlljepši dar proljeća i ljepote u kojoj se obnavlja život, Generalićevi crveni pijetlovi koji kukuriču visoko na krovovima starinskih kuća kao arhetipski znakovi iz pradavnina, Rabuzinovi golemi cvjetovi pretvoreni u solarne znakove, Feješovi fantastični gradovi – davno su među drugim umjetnicima proslavili hrvatsku naivu diljem svijeta.

Začudo, iako jedan od najuspješnijih i najpoznatijih hrvatskih muzeja u svijetu kojeg godišnje na zagrebačkom Gornjem gradu obiđe 22.000 posjetitelja, Hrvatski muzej naivne umjetnosti (HMNU), danas pod vodstvom profesorice Mire Francetić Malčić djeluje u skučenu prostoru s tek 80 antologijskih djela hrvatske naive u postavu.

Najveći zaslužnik za svjetsku promociju hrvatske naive dugogodišnji je bivši ravnatelj profesor Vladimir Crnković koji je pobornik teze: “da je hrvatska naiva, uz Henrija Rousseaua i francuske klasike prve generacije, najvažniji segment svjetske naïve”. Upravo zato Crnković je predstavio ovih dana u Zagrebu projekt nove zgrade muzeja koju je izvanredno osmislio arhitekt Mario Pehnec iz arhitektonskog IDEA studija s kolegama Alidom Janković Tomas i Mariom Zekom, a u predstavljanju je sudjelovajala i sadašnja ravnateljica Mira Francetić Malčić. Projekt novog muzeja je, kako ističe Crnković: “pokušaj osvješćivanja javnosti o vrijednosti građe i prijedlog rješenja poslovnog prostora Muzeja na Vranyczanyjevoj poljani”.

Studija osim što predlaže vrlo sofisticarani i nenametljiv stakleni paviljon dijelom ukopan, rješava i dugogodišnju otvorenu temu nedovršene artikulacije gornjogradske južne fasade kako u urbanističkom i oblikovnom tako i sadržajnom kontekstu. Zgrada muzeja planirana je pretežno kao ukopana iza južnog bedema, s minimalnom izgradnjom na platou, koja ne bi konkurirala postojećim zgradama i ne bi zaklanjala pvoijesne vizure. Vranyczanyjeva poljana zadržala bi parkovni karakter, te bi bila obogaćena dodatnim sadržajima. Jedinu vidljivu izgradnju na samoj poljani tvorio bi transparentni ostakljeni višenamjenski paviljon koji bi imao info centar, recepciju muzeja, suvenirnicu, caffe, te jednokatni volumen uz zgradu DHMZ-a, a koji bi ujedno “lebdio” iznad bedema i poljane, dok bi krovovi kao peta fasada bili ekstenzivno ozelenjeni.

Projektom se predlaže otvaranje nove pješačke veze između Strossmayerovog šetališta i Vranyczanyjeve poljane, kojom se obogaćuje pješačka komunikacijska mreža Gornjeg grada, te formiranje atrija kao novog višenamjenskog javnog urbanog prostora pogodnog za različita kulturna zbivanja na otvorenom (koncerti, predstave, izložbe, tematski sajam knjige i likovne umjetnosti).



U sklopu muzeja prezentirali bi se i vrijedni povijesni slojevi na ovoj lokaciji. Moguća je izvedba vertikalnih komunikacija u sklopu novog muzeja, koje bi povezivale prostor tunela Grič s Vranyczanyevom poljanom, odnosno povezivanje prostora muzeja sa planiranim sadržajima u tunelu (Muzej osjeta) uz cjelovito ostvarenje revitalizacije te obogaćenje sadržajne i ambijentalne ponude najužeg centra grada.

Povod razgovoru profesorom Vladimirom Crnkovićem koji je antologijska djela hrvatske naive prikazao od Floride do Europe stoga jest njegova incijativa izradbe novog projekta muzeja.

Možete li nas podsjetiti kako je nastao muzej i zašto predlažete novu lokaciju i gradnju?

Godine 1994. Galerija primitivne umjetnosti izdvojila se iz Galerija grada Zagreba, preimenovana je u Hrvatski muzej naivne umjetnosti (HMNU) i započela je samostalno djelovati. U tu novu instituciju došao sam raditi u svibnju 1998. i ostao do odlaska u mirovinu 2015. Cijelo vrijeme suočavao sam se sa situacijom premalog i neadekvatnog poslovnog i izložbenog prostora. Početkom 2003. godine, kada sam prvi put postavljen za ravnatelja, na sastancima u Ministarstvu kulture raspravljalo se o mogućnosti da se Muzej naive smjesti u zgradu Gradeca, također na Gornjem gradu. S arhitektom Milanom Šošteričem u nekolikom sam navrata razgledavao građevinu, ali dalje od toga nije se ništa poduzimalo, jer ni Ministarstvo nije duže podržavalo ideju takvog rješenja za naš Muzej. U jednom intervjuu u Vjesniku iz 2006. iznio sam prijedlog o izgradnji novog objekta za Muzej naive na Vranyczanyjevoj poljani čime bi bio trajno riješen problem smještaja Muzeja, kao i prostorno i arhitektonsko primjerenije osmišljavanje cijeloga tog lokaliteta.

U listopada 2007. HMNU je dobio rješenje Vlade Republike Hrvatske da se poslovni prostor u palači Rauch, u Matoševoj ulici, koji koristi Hrvatski povijesni muzej (HPM), dodjeljuje Muzeju naive. Prema tadašnjim planovima HPU trebao je dobiti svoj novi poslovni prostor u bivšoj zgradi Tvornice duhana u Klaićevoj ulici. Kakva je danas situacija s tom institucijom, nije mi poznato. Kako se na tom planu u zadnjih desetak godina ništa nije izmijenilo, u suradnji s arhitektom Mariom Pehnecom, odlučili smo predložiti široj društvenoj javnosti – kao i zainteresiranim stručnim službama, kao i političkim strukturama – način mogućeg rješenja za jedan mali, važan i dobro posjećen muzej. Od nekoliko mojih inicijalnih teza, arhitekt Pehnec stvorio je konglomerat iznimnih arhitektonskih rješenja, čime je u staro i povijesno gradsko tkivo interpolirao vrlo uspješno jednu modernističku i suvremenu arhitektonsku kreaciju višenamjenskog sadržaja. Napominjem da smo cijeli taj projekt osmislili iI radili na volonterskoj bazi, bez traženja ili dobivanja bilo kakve naknade za naš rad.

Tijekom svog mandata na čelu muzeja ostvarali ste kapitalne izložbe hrvaske naive u svijetu. Možete li nas podsjetiti na najznačajnije?

Od grupnih izložaba izdvojio bih dva projekta: “The Fantastical World of Croatian Naive Art” održane u Museum of Fine Arts u St. Petersburgu, na Floridi, početkom 2000. godine, koju je razgledalo 50.000 posjetitelja, a potom i izložbu “Umjetnost Hlebinske škole” u Galeriji Klovićevi dvori 2005. godine, što je, neskromno ću reći, moj vjerojatno najsloženiji, najkompleksniji i najuspješniji projekt. Od manjih izložaba, što su održane u Muzeju naive, izdvojio bih dvije prezentacije djela Ivana Generalića, godine 2010. i 2014., koje sam supotpisao s kolegicom Svjetlanom Sumpor. Riječ je o kritičkim izložbama koje su prezentirale umjetnikovo stvaralaštvo od 1931. do 1945, te od 1946. do 1961.godine, i koje su otvorene u prigodi promocije slikarovih monografija naznačenih razdoblja. Spomenuo bih i jednu malu izložbu, meni osobno vrlo dragu i poticajnu: “Dragica Lončarić / Akvareli”, održanu u Muzeju 2002. godine, gdje je bilo izloženo niz minijaturnih akvarela, dimenzija često tek od nekoliko centimetara. Ipak, rekao bih da je inzistiranje na stalnom postavu vjerojatno najvažnija odluka, jer se samo na taj način može pridobiti publika i utjecati na stalni porast broja posjetitelja. Kada sam došao raditi u Muzej, godišnja je posjeta bila oko 2.500 ulaza. Danas godišnje u Muzej uđe preko 22.000 posjetitelja. Precizni statistički podaci najargumentiraniji su pokazatelji o stanju i statusu neke institucije.

Koliko se sjećam, zaslužni ste i za vrlo bogatu izdavačku djelatnost, ali i vrijedne otkupe građe. Što biste spomenuli kao najbitnije?

Neću spominjati sada sve kataloge izložaba i monografije, izdvajam samo dvije izdvojene bibilioteke: Hrvatska likovna kritika i Klasici naive. Iako sam prve knjige u prvoj ediciji objavio dok sam bio “slobodnjak” -bile su to knjige mog profesora Ive Hergešića i kolege Miće Bašičevića. Unutar muzeja nastavio sam taj niz s knjigama Grge Gamulina, Josipa Depola, Vladimira Malekovića, Tonka Maroevića, te dvije knjige mojih izabranih studija i eseja. U biblioteci “Klasici naïve” – gdje su dosada objavljena četiri naslova: Feješ, Rabuzin, Skurjeni i Ivan Generalić – mišljenja sam da smo osmislili iznimno uspješan projekt, koji posjetiteljima Muzeja pruža mogućnost dobivanja svih releventnih činjenica o svakom pojedinom autoru, i gdje su uključena isključivo vrhunska, antologijska djela. Sve to služi da se zorno shvati teza kako je vrhunska naiva – vrhunska umjetnost. Zaključno bih spomenuo samo još knjigu Hrvatski muzej naivne umjetnosti – Vodič kroz muzejsku zbirku – Antologija, gdje je okupljeno oko 200 vrhunskih umjetnina, koje bi trebale tvoriti stalni postav novog muzeja – gdje god da on bude postavljen i otvoren. Jer je u sadašnjem stalnom postavu prisutno tek 80-ak djela. Što se tiče otkupa, radilo se gotovo uvijek po principu da se otkupljuju isključivo vrhunska djela, jer se samo s vrhunskom kvalitetom može dokazivati vrijednost hrvatske naive unutar svjetskih zbivanja. Neskromno moram konstatirati da je u mom mandatu priskrbljeno više umjetnina “O” katagorije, dakle najviše umjetničke vrijednosti, nego u cijeloj povijesti institucije do mog dolaska u Muzej.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI