Znakovito je bilo pitanje jednog pristaše ideologije konkurentnosti: “kako britanske tvrtke mogu biti konkurentne tvrtkama u Južnoj Koreji, Indoneziji ili Kini ako se socijalna zaštita u Europi još dalje ne reducira, a plaće ostanu i dalje 30, 40 ili 50 puta više nego u tim azijskim zemljama?
Slučaj “Agrokor” pokazao je pogubnu spregu politike i korporacije koja je imala apsolutan monopol i zaštitu svih vlada, ali istovremeno je tajila stvarna zaduživanja.
Istražujući povijest ekonomije, mnogih njezinih poznatih teorija koje su imale poražavajuće učinke, fizičar Philip Smith koji je 25 godina predavao na sveučilištu u nizozemskom gradu Groningenu, te ekonomist Manfred Max-Neef koji je izbliza pratio ekonomske fenomene radeći u Organizaciji za hranu i poljodjelstvo (FAO) i Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), tijelima Ujedinjenih naroda baveći se problemima najdubljeg siromaštva, napisali su zapaženo djelo “Raskrinkana ekonomija – od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra” (naklada “Izvori”).
Poražavajuća globalna slika siromaštva, pretvaranje sve većeg dijela planeta u Treći svijet doista pokazuju da su prastare ideje o jeftinoj radnoj snazi, koncentraciji moći i kapitala, “prirodnom pravu na siromaštvo”, nepotrebnoj socijalnoj skrbi – i danas vrlo žive. Kako dokazuju pisci knjige, i konkurencija je jedna od vrlo upitnih teorija. Ekonomist Friedrich von Hayek koji je bio protiv socijalne skrbi za siromahe, ipak je shvatio da će, bude li ekonomija slobodnog tržišta prepuštena sama sebi, konkurencija jednako tako biti ugušena. Uvidio je kako postoji jasna potreba za državnom intervencijom kako bi se to spriječilo i iz toga potječe njegova tvrdnja da idealni ekonomski sustav nije gospodarstvo u kojem vlada laissez-faire. Mjere koje jamče da djeluje konkurencija apsolutna su nužnost i spadaju u samu srž liberalne-ekonomske misli, navode Smith i Max-Neef, no pripadaju li one također i u njezinu praksu, pitanje je podložno ozbiljnim dvojbama.
Naime, nameće se upit: zašto je upravo u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća, kad su neoliberalni ideali bili primjenjeni u praksi kao rijetko kad prije toga u povijesti, koncentracija ekonomske moći (usprkos slabašnim propisima čija je svrha spriječiti takvu koncentraciju) toliko učinkovito uklanjala konkurenciju?
Nije teško otkriti razlog, navode autori – nadaleko razvikana odvojenost ekonomije od politike u liberalnom društvu, zapravo je iluzija. Zakoni koji bi morali jamčiti slobodnu konkurenciju donose se u košnici svakodnevnice u kojoj ekonomska moć ni na koji način nije neovisna o političkoj moći, već je zapravo njoj istoznačna. Oni čija bi stremljenja ka gušenju konkurencije morala biti zauzdana tijesno su povezani u političkom smislu s onima koji donose i primjenjuju zakone koji bi morali suzbijati ta stremljenja i sprečavati gušenje konkurencije. Je li stoga čudno, pitaju se pisci, ako se takvi nužni zakoni ne odnose ili se, ako se donesu, tako primjenjuju da iznad svega koriste ekonomskoj moći?
Opasno sudstvo
U posljednja tri desetljeća nije se u tolikoj mjeri dogodilo da su strogi zakoni bili ukinuti ili da nisu uopće bili donijeti, već je više stvar bila u tome što su sudske i/ili izvršne vlasti poništile njihovu primjenu. Mnogo toga govori činjenica što su se 90 godina nakon pobjede Shermanova antitrustovskog zakona u Sjedninjenim državama (zanemare li se sumnje je li taj zakon postigao ono za što je bio donijet), tj. prisilnog rasformiranja tvrtke Standard oil, najveće naftne kompanije potiho ponovno povezale, dok sudstvo, čini se prema uputama izvršne vlasti nije reklo niti učinilo ništa. No nije sudstvo bilo jedini sektor koji se nije oglasio. Sasvim je opravdano upitati se, je li potpora ekonomista zakonima što jamče konkrenciju jednostavno prazna retorika?
Uostalom, najgorljiviji pobornici konkurencije, kako tvrde pisci su oni koji posjeduju moć I koji bi svakako pobjedili u “slobodnoj konkurenciji”. Konkurentska etika ekonomskog liberala, koja veliča grabežljivo ponašanje, međutim, u suprotnosti je sa osnovnim shvaćanjem pravednog svijeta u kojem svi mogu živjeti bez straha, dostojanstveno i s dovoljno sredstava. Skupina stručnjaka, tzv. Lisabonska skupina, objavila je sveobuhvatnu analizu značenja konkurencije u njezinoj ideološkoj krajnosti, jasno pokazavši što svijet u kojemu isključivo vlada konkuretsko ponašanje, uistinu znači za ljude. Kako je pokazala analiza, usprkos svojoj popularnosti, konkurentnost ni izdaleka nije učinkovito rješenje za postojeće probleme i mogućnosti novog globalnog svijeta i društva. Prekomjerna konkurencija čak je izvor nepoželjnih učinaka. Najuočljiviji rezultat ideologije konkurencije je to što ona stvara strukturalne poremećaje u djelovanju samoga gospodarstva, a da se ne spominju njezine katastrofalne socijalne posljedice. Mnogi Amerikanci sve više uviđaju da je konkurencija u međunarodnom gospodarstvu u proteklom desetljeću pridonijela ukidanju radnih mjesta i snižavanju životnog standarda. Europljani tek sada počinju shvaćati da se potraga za konkurentnošću odvija po cijeni koja je ljudima neprihvatljiva. Produktivna ekonomska konkurencija rezultat je tehnološkog napretka i racionalizacije u industriji. Porast broja nezaposlenih nije način koji će neku zemlju učiniti bogatijom. A ni siromašenje onih koji rade tako da im se smanjuju nadnice nije društveno prihvatljiv oblik rasta produktivnosti.
Posljedice konkurentske ideologije
Prva posljedica ideologije konkurentskog rata je to što ljudi u Sjevernoj Americi, Europi i Japanu postaju konkurentni tako što žrtvuju interese najugroženijih pojedinaca u svojem društvu. U tom je smislu znakovito bilo pitanje jednog pristaše ideologije konkurentnosti: “kako britanske tvrtke mogu biti konkurentne tvrtkama u Južnoj Koreji, Indoneziji ili Kini ako se socijalna zaštita u Europi još dalje ne reducira, a plaće ostanu i dalje 30, 40 ili 50 puta više nego u tim azijskim zemljama?”. Ekonomski i politički čelnici priklonili su se smanjenju socijalne zaštite i realnih dohodaka. Kako je, međutim, moguće vjerovati da postoji razumno rješenje problema konkurencije između jedne zemlje u kojoj prosječna osoba radi 2 200 sati godišnje za tisuću dolara i druge u kojoj pojedinci rade 1600 sati za 30.000 dolara? U tim uvjetima tvrditi da će konkurentnost ovih potonjih porasti ako se smanje troškovi radne snage nije ništa drugo nego demagogija, navode stručnjaci. Druga posljedica je slijedeća: ako svatko konkurira svakome, onda se vrijednost konkurencije na posljetku gubi. Kao što je Emile van Lennep, bivši glavni tajnik Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), ispravno primjetio prije desetak godina kad je odbacio konkurentnost kao jedino rješenje: “u odnosu prema kome bi OECD trebao biti konkurentniji?”. Prema svijetu u razvoju? Prema Mjesecu? Ne možemo, ističe danas Samuel Brittan: “svi biti konkurentni protiv svih drugih”. Ako svi konkuriraju svima, sustav će na kraju propasti. Da bi sustav opstao, potrebno mu je raznoliko mnoštvo sudionika. Logika konkurentnosti vodi u redukciju raznolikosti unutar sustava tako da uklanja sve one koji se nisu u stanju oprijeti najjačim silama. U tom smislu konkurentnost pridonosi rastu društvene isključivosti: nekonkurentni ljudi, tvrtke, gradovi i zemlje zaostaju i više nisu predmet povijesti. Treća posljedica ideologije konkurentnosti svodi se na to da je njezin vidokrug ograničen. Ona vidi samo jednu dimenziju ljudske i društvene povijesti, a to je duh konkurencije. Duh konkurencije i agresije moćan je motor koji pokreće na djelovanje, kretanje i inovaciju. Taj duh, međutim, ne djeluje izolirano od duha suradnje i duha solidarnosti. Ideologija konkurentnosti, međutim, ignorira ili omalovažava suradnju ili je podvrgava valstitoj logici, kao što je slučaj u velikoj većini strateških saveza unutar tvrtke. Četvrta posljedica je redukcionizam i sektaški fundamentalizam. Ne samo da ideologija konkurentnosti ima jedno oko, već joj je i to jedno oko slabo, te ne sagledava u pravim razmjerima čak ni ograničen broj predmeta koje je u stanju opaziti. Konkurentnost svodi cijeli proces ljudskoga stanja na percepcije i motivacije te ponašanje Homo economicusa I na ponašanje Homo competitora. Osim toga, ideologija konkurentosti ne priznaje da tržište nije jedino što određuje ekonomski razvoj i društveno blagostanje. Iako je potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća prevladalo slobodno tržište, nije sigurno da je tržišni sustav u stanju podnijeti goleme napetosti koje proizlaze iz ubrzanja rasta stanovništva i zagađivanja okoliša. Većina tržišnih kriterija usredotočuje se na najbogatiju milijardu ljudi. Tržište je najvećim dijelom slijepo prema težnjama nekoliko milijardi manje imućnih ljudi. Međutim, nije stvar u tome da bi trebalo pružati otpor tržištnim ili netržišnim silama i prepirati se o tome što je važnije. Uravnoteženi odnos tih dvaju vidova od presudne je važnosti, ističe analitza. Ukratko, što idelogoja konkurentnosti vidi manje toga i što slabije vidi ono što uočava, to više tvrdi da je ono što vidi isključiva i konačna realnost.
Novi duh u poslovnom svijetu
Poseban su problem i zakoni koji jamče poštenu konkurenicju. Strogi knjigovodstveni propisi nužno su potrebni jer konkurencija ne može djelovati ako podaci koji se tiču poslovanja svih tvrki nisu poznati svima. Na štetu stabilnosti sadašnjeg sustava, novi duh deregulacije se ukorijenio u poslovnom svijetu od kraja sedamdesetih, a najvažnije su žrtve tog procesa propisi koji nameću barem minimalnu razinu poštenja u knjigovodstvenoj praksi korporacija. Nema razloga sumnjati da su ekonomisti dominantne struje, načelno pristaše takvih propisa, ali novija povijest daje dovoljno razloga da sumnjamo u to kako su oni voljni ustati na stražnje noge i boriti se za njih, osobito kad se njihovi doborčintelji zalažu za ukidanje tih propisa, tvrde Smith i Max-Neef. Upravo je Alan Greenspan, bivši šef američke središnje banke Federalne rezerve, inače punokrvni ekonomski liberal, služeći se svojom političkom moći, koji mu je pružao taj položaj, bio presudan u ublažavanju propisa knjigovodstvenih procedura te je tako omogućio pošast zvanu Enron i druge financijske katastrofe.
Ostati na tome, značilo bi ignorirati dublje značenje vladinog nadzora nad poslovnim procesima i govoriti samo o najvidljivijim negativnim posljedicama deregulacije. Kako podsjećaju pisci, vremenom je uloga države u zapadnom društvu rasla prema stanju odraslosti u kojemu je opće blagostanje zajednice postalo njezina odgovornost, te je očita posljedica toga da je ponašanje koje šteti zajedničkom dobru treba nadzirati i sprječavati. I u tome leži problem, podcrtavaju. Služeći se parolom slobodnog tržišta, neoliberalni ekonomisti promiču uvjerenje da državna regulacija šteti svima jer spriječava konkurenciju A taj je argument logički neodrživ, jer temeljna doktrina liberalne ekonomije zahtjeva da vlada aktivno štiti kokurenciju propisima koji sprečavaju da je prirodno djelovanje tržišta uništi. Logično bi se, dakle, moralo ili, s jedne strane, prihvatiti da neregulirano tržište uništi konkurenciju ili, s druge, da se regulacijom tržišta konkurencija zaštiti. Zamagljujući tu razliku galamom “kako slobodno tržište znači konkurenciju i stoga snižava cijene”, neoliberal kojemu logičko razmišljanje nije jača strana na taj način učinkovito promiče državnu politiku koja vodi izravno u katastrofe, koje samo pogađaju male ljude, poput već spomenutog skandala s Enronom. No, ni to nije dovoljno za okorjelog liberala, ističu autori, jer, što se njega tiče, najbolje bi bilo riješiti se sasvim državne vlasti.
Stoga je privatizacija slijedeći korak u lišavanju države odgovornosti za blagostanje cijelog društva, a iza toga se skriva ideja da je država u načelu neučinkovita i da će u privatnim rukama nagon za profitom automatski donijeti učinkovitost u njegovu golom, doslovnom smislu. Nije, međutim, više bit u tome treba li o svemu odlučivati država ili sve treba staviti u ruke vladajuće elite. Moguće je, kako zaključuje Philip Smith, srednje riješenje, koje se jednostavno može opisati kao režim u kojemu su oni sektori što se brinu za usluge koje svi trebamo u nadležnosti države, dok se svi ostali prepuštaju privatnoj inicijativi. (nastavlja se)