Osmaši će morati gledati film Dnevnik D. Budisavljević pun laži, manipulacija, povijesnih neistina i podmetanja

Screenshot youtube

Diana Budisavljević (rođ. Obexer) (Innsbruck, 15. siječnja 1891. – Innsbruck, 20. kolovoza 1978.) bila je hrvatska humanitarka austrijske nacionalnosti, nezavisna socijalna aktivistica. Diana Budisavljević dala je znatan doprinos pokretanju i novčanom podupiranju postojećeg sustava civilnih ustanova, uspostavi novih bolničkih kapaciteta i udomljavanju djece po obiteljima, koje je provedeno putem mreže ustanova Katoličke crkve. U svome je djelovanju tijekom II. svjetskog rata imala podršku uglednih pripadnika srpske zajednice u Zagrebu, Hrvatskog Crvenog križa, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, časnih sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog, mnogih medicinskih radnika, ali i radnika i dužnosnika u državnim institucijama NDH nadležnih za socijalnu skrb.

Životopis

Rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića te se s njim 1919. godine preselila u Zagreb. Po osnutku „Medicinskog fakulteta“ dr. Budisavljević zasnovao je „Zavod za kirurgiju“ te je imenovan profesorom kirurgije. Diana Budisavljević je, uz pomoć prof. Kamila Breslera, osigurala presudno važnu podršku Ministarstva udružbe NDH, a putem kontakata s niže rangiranim njemačkim časnicima također i suradnju s njemačkim vlastima koje su tada djelovale u Zagrebu, te nužni kontakt s Eugenom Didom Kvaternikom, koji je zapovjedio sebi podređenim ustašama u Sabirnom logoru Jasenovac da predaju djecu Hrvatskom crvenom križu. Nakon kraja II. svjetskog rata posve se povukla iz javnog života. Pokušavala je neko vrijeme pomagati roditeljima djece koji su tražili podatke, ali su joj komunističke vlasti bile posve zatvorile vrata, a s kartotekom i fotografijama djece koje im je predala postupali su nemarno, što je jako otežalo pronalaženje djece No, nisu oni postupali nemarno, nego su namjerno, smišljeno, sprječavali djeci da traže svoje najmilije, jer su svu tu djecu proglašavali umrlima, tj. da su ih Hrvati poubijali. Poznajem osobno čovjeka, i danas je živ, koji je ratno siroče s Kozare. Zbrinuli su ga Hrvati u jednoj hrvatskoj obitelji, potom je odrastao u domovima, školovao se, oženio, ima obitelj, već dugo i unučad, a njegova mi supruga kaže da on nema nikoga svoga, jer da ga poslije Drugog svjetskog rata njegovi nisu htjeli primiti natrag. Zašto? Pa poznato je da su mnoga takva djeca morala šutjeti o svojoj sudbini, jer, da su progovarala, vidjelo bi se da nisu poubijana, nego da su ih upravo Hrvati spasili. Od 1972. godine pa do kraja života, 1978. godine, ponovno živi u rodnom Innsbrucku. Svjedočanstvo o svom djelovanju kao i o sudbini srpskih žena i djece u logorima, pretočila je u dnevnik koji započinje 23. listopada 1941. godine, a završava 7. veljače 1947. godine. Dnevnik svjedoči o njezinoj izuzetnoj hrabrosti, upornosti, humanosti i nesebičnosti. Brigom Dianine unuke, psihologinje dr. Silvije Szabo, sačuvani su dokumentacija i dnevnik na osnovu kojih je „Hrvatski državni arhiv“ izdao knjigu Dnevnik Diane Budisavljević, 2003. godine. Silvija Szabo je i prevoditeljica Dnevnika, koji je napisan njemačkim jezikom, i preveden na hrvatski jezik.

Dosadan, manipulativan i povijesno netočan film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama

  1. „Film Dnevnik Diane Budisavljević dosadan je, manipulativan i povijesno netočan. Dnevnik Diane Budisavljevic podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi se patnjom djece u komercijalne i političke svrhe.“
  2. „Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina! Ne objašnjava zašto su žene s djecom u Loborgradu. Ne objašnjava se zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj.“ Podmuklo i tendenciozno. U stilu četničkog i potom jugokomunističkog neprestanog blaćenja hrvatskog naroda i svih institucija civilnog društva u NDH, i Katoličke crkve.
  3. „Godina je 1942., a tada se već osniva Hrvatska pravoslavna crkva (što se na kraju jedne scene spomene u pola rečenice, jedva čujno, ispod glasa).“ To dakako treba zataškati, jer nekima ni tada ni danas nije stalo do istine.
  4. „Naziv ‘Srbin’ ne koristi se u službenim dokumentima od 1941. godine, i tada je uglavnom označavao ljude doslovno iz Srbije. Predratni pripadnici Srpske pravoslavne crkve nazivani su 1941. godine „grkoistočnjacima“, a 1942. „pravoslavnima“, „hrvatskim pravoslavcima“, „Hrvatima pravoslavne vjere“, itd. Tako da i ta Julijeva iskaznica iz filma djeluje kao nekakvo kreativno i sugestivno tumačenje povijesti.“ Dakle, sugestivno i dalje plasiraju stare fraze i teze kako bi ocrnili Hrvate i prikazali ih kao mrzitelje Srba, dok je istina bila sasvim suprotna, jer povijesni događaji pokazuju da su Srbi, i oni u četnicima i oni u partizanima, sustavno ubijali, mučili, istrjebljivali Hrvate katolike i Hrvate muslimane s mnogih područja današnje Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Tadašnji srpski scenarij bio je isti kao i početkom devedesetih godina: istrijebiti što više Hrvata i ostalih nesrba, i stvoriti „veliku Srbiju“.
  5. „Ali onda bi trebalo malo temeljitije istraživati, a ne deset godina samo grickati tri milijuna kuna koje je autorima filma dodijelio HAVC. Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvaternikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene, s limunom, češnjakom, šećerom i soli. U filmu su preskočili objašnjenje iz Dnevnika da ih je netko dan ranije prijavio jer su preko jedne špediterske firme poslali kamion pun robe partizanima.“ Po onoj staroj: prešuti ono što ne ide u prilog određenoj tezi i sugestivnoj mržnji na ustaški režim i Hrvate.
  6. „Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan je ormar bio zaključan, pa je Dianina kći otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikakva nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića.“ Dakle, opet veliki i namjerni raskorak između pisanog Dnevnika i scena u filmu, između povijesnih činjenica i onoga što se u filmu prikazalo. Što je prava manipulacija.

Susret sa Stepincem



„U filmu, pak, agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: ‘Sve Srbi!’, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u Dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškoga redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći. I tako se još više etablirala kao humanitarna radnica u ustaškoj Hrvatskoj.“ Dakle, nije bilo riječi o represiji prema D. Budisavljević. Zato u njezinom životopisu i piše tko joj je pomagao u humanitarnom radu: Hrvatski Crveni križ, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, časne sestre svetog Vinka Paulskog, mnogi medicinski radnici, te službenici u tadašnjim državnim institucijama NDH. Samo bi naivac mogao povjerovati da jedna osoba, poput Diane Budisavljević, može činiti čuda, spasiti tisuće djece, sama, u tom ratnom vihoru.

  1. Na susretu s nadbiskupom Stepincem Alma Prica u filmu kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je ‘njihov Stepinac ispovjednik’ (vjerojatno se misli ustaški, čudno da nije rečeno da je ‘ustaški vikar’), a da se ‘pravoslavci prekrštavaju’. Filmski Stepinac zbunjeno se povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka s prijetnjom oružjem… U Dnevniku taj susret nosi nadnevak 26. svibnja 1942., kad su već odavna prestali vjerski prijelazi i kad je već počeo drukčiji odnos prema pravoslavnima. Sugestivno se koriste i izjave četiri korisnika njezine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Stoga bi skrupulozan autor bio vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film.“ Scena da kardinal Alojzije Stepinac zamuckuje i povlači se pred D. Budisavljević krajnje je manipulativna. Autorica filma želi time pokazati moćnu ženu i uplašenog kardinala. Zar bi se kardinal A. Stepinac povlačio i zamuckivao, a znao je da on i Caritas zagrebačke nadbiskupije kao crkvena organizacija isto tako spašavaju golem broj djece bez roditelja? A to su uostalom činile i časne sestre iz više redovničkih zajednica. Goleme li laži! Nije ta scena nimalo glupa, nego smišljeno lažna. Horde ljudi rade na izmišljanju slogana, izričaja! Pa u komunizmu su postojale partijske škole čija je svrha bila naučiti partijaše kako se što bolje izražavati da bi se oblatilo sve one koji nisu na njihovoj strani, osobito Hrvate, a uzdizalo se Tita, Partiju i komunjare. Kardinal u strahu od verbalnog nasrtaja moćne D. Budisavljević? Manipulativno, besramno lažno!
  2. U filmu: „Ovdje jedna baka govori: ‘Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u Savu!’ To sa Savom jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnog arsenala, još iz jugoslavenskoga doba. Ali, eto, dobro se uklapa i u ovaj filmski psihološko-propagandni paket. Jedna je žena bila u Loborgradu pa se ‘sjeća’ kako su djeca oko nje umirala, iako je među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima, gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 zatočenica iz Loborgrada u travnju 1942. godine pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dali izjave Nedićevu uredu za izbjeglice. Opisale su, za to ratno vrijeme, relativno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to drugi dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu. Ali i to je bilo previše za naše sineaste. Jednostavnije je u jednom kadru staviti nekog čovjeka koji govori: ‘Ne će oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…’ Opet pravo podmetanje, s jasnim ciljem – da gledatelji zaključe kako će ih Hrvati baciti u Savu ili poubijati.
  3. „Sve u znaku zime, a događaji su iz proljeća. Zima je u filmu važan element ovoga sugestivno-emocionalnog rada. Osim što je cijeli film u crno bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. Iako se glavnina događaja o kojima se govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. godine. Stereotipima i tračevima autori se bave i kad prikazuju Nijemce. Von Kotzian, koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijele akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te nesretne djece, kao jedan od povjerenika njemačke radne Dido Kvaternik službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Esplanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: ‘Ah, pa njegova majka je Židovka. Ne objašnjava se kako je Diana djecu ‘spasila iz logora’.“ Te trivijalnosti o ženi Dide Kvaternika, koje također nisu povijesno utemeljene. Ali i laž podmetanja zime u filmu, a zapravo, povijesno se sve to događalo u proljeće 1942. godine. Ali, tvrci laži dobro znaju da laž izgovorena mnogo puta postaje „istina“.
  4. „Filmski kritičar Pupovčevih ‘Novosti’, inače sklon sugestijama koje emitira film Dnevnik Diane Budisavljević, ipak je pošteno zapazio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to D. Budisavljević ‘spasila tisuće djece iz logora’. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše.“ Da, Pupovčev filmski kritičar to je dobro primijetio. Teško je bilo reći, ili u filmu prikazati da Diana Budisavljevič nije bila božanstvo, božica, i samo ona Bogom dani spasitelj djece. Djecu su spašavali Crveni križ, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, časne sestre, pripadnice raznih crkvenih redova i kardinal A. Stepinac. Ali to nije moglo ući u film, jer bi se narušilo podmetanje kako su svi Hrvati i državne institucije, pa i crkvene institucije, bili zločinci.
  5. „Ni Dianina kartoteka baš nije posve izgubljena. Diana Budisavljević vodila je kartoteku o udomljenoj djeci i sređivala ju dvije do tri godine, do kraja rata. Izbjeglički val prošao je 1942. godine, kasnije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma i raspitivali se za svoju djecu, i slično. Dolaskom komunističkih partizana, Diani je ta kartoteka oduzeta. Opisivanje toga događaja najbolji je i povijesno najvjerniji dio filma.“ Hvala Bogu da je barem nešto u filmu prikazano istinito glede partizana.
  6. „Ali na kraju, na odjavi filma, piše: ta kartoteka nikad više nije pronađena. Ni to baš nije posve točno. U Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Caritasu. U 56 ladica ima oko 28.000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugoga svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je i kopije za Ministarstvo udružbe NDH. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd. Stoga se dio njezine kartoteke može rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina. Dio podataka nalazi se i u arhivskoj građi AFŽ-a, također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima. Sada je ta građa dostupna, ali naši istraživači nisu imali za nju vremena. A vrlo lako je, primjerice, u njoj naći podatak o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. I taj je intervju bio plod desetogodišnjega istraživanja…“ Ma, jasno je. Nekako se moralo opravdati tri milijuna kuna, te je najbolje napisati da se nešto istraživalo 10. godina. I to je u stilu kako sve košta i treba dobro od države naplatiti. Radio, ili ne radio marno, temeljito i studiozno.

„Hrvatski tjednik“-  Objavljeno: 21. listopada 2019.

  1. Vukić: 11 najodvratnijih velikosrpskih laži i podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević

Umjesto zaključka

Nakon svega navedenog u prethodnom tekstu, gotovo da je nepotreban zaključak. Ali u pitanju su ipak i nažalost hrvatski osmaši koji će morati gledati taj film. Tko je to naredio zna se. Tko će to provoditi zna se. Šteta je naše djece, svih osmaša koji će biti indoktrinirani, krivo poučavani. I možda izvući krive zaključke nakon gledanja tog tendencioznog filma. To što će vidjeti nema veze s objektivnom povijesti. To nije u duhu europskih standarda – da su ustaštvo i partizani jednako zlo 20. stoljeća. Tko to ima pravo indoktrinirati djecu?! Tko ima pravo puniti dječje glave povijesnim lažima!? Djecu se mora poštedjeli tih podmuklih i tendencioznih scena iz filma punog laži, povijesnih neistina. Kome treba opet takvo kurikularno učenje hrvatske povijesti zasnovano na neistinama, manipulacijama? Hrvatskom bolesnom društvu stvarno treba lustracija. Film je dobio niz različitih nagrada. I, neka je. I to je pokazatelj bolesti, ali i istine o tome da „crveni“ i dalje kroje i šivaju. Ako već djeca gledaju tu glupost i grozotu od filma, za očekivati je da će taj povijesni kurikulum obvezati đake i nastavnike da pogledaju film o blaženom kardinalu Stepincu. Ako se to ne dogodi, a vjerojatno neće, znamo tko još uvijek duhovno i intelektualno truje našu mladost. Zato nije ni čudo da napuštaju takvu Hrvatsku. Bježe iz Hrvatske koje je zatrovana neistinama, lažima, podmetanjima, korupcijom, žderanjem milijuna kuna novca poreznih obveznika na uratke kojima ocrnjuju Hrvate, Katoličku crkvu, sa svrhom uništenja slobodne Hrvatske, što jest i vječno će biti cilj svih velikosrba i mnogih jugofila.

Hrvatski svjetski kongres podnio je kaznenu prijavu protiv autorice filma „Dnevnik Dijane Budisavljević“, zbog osnovane sumnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 311 stavak 1 Kaznenog zakona RH. Taj je film prikazan kao dokumentarni film, a sadrži mnoštvo neistina i laži.

Autor: Vladimir Trkmić

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI