Božidar Jurjević jedan je od najradikalnijih hrvatskih performera koji komentirajući društvenu stvarnost rat i tranziciju dovodi sebe na rub opasnosti u nizu svojih zapaženih akcija u Hrvatskoj i inozemstvu
Muškarac koji hoda u krug po poluizgorenim ručnicima dubrovačkog hotela “Imperial”, stradalom u Domovinskom ratu, dok ne padne – neubičajen je performance viđen zahvaljujući Galeriji umjetnina Split, ali i žestok društveni komentar. No, da bi se shvatio osebujni performance treba krenuti od samog grada i samog autora…
Riječ je o jednom od najzanimljivijih hrvatskih performera danas. Štoviše, kako napominje Božo Majstorović, Božidar Jurjević je od početka svojega umjetničkog djelovanja njegovao koncizan i izravan umjetnički iskaz. Bilo da se radi o performansima, intervencijama ili video-radovima, uvijek je njegov koncept bio razvidan, a poruka – precizna.
Strategija je jednostavna i valjda zato učinkovita, jer u doba svekolike mimikrije, simulacije i prikrivanja, govoriti izravno, u prvom licu, ulagati cijeloga sebe u rad, nije uobičajena praksa. Jurjević polazi od notorne činjenice da je medij poruka i zato u svom umjetničkom radu bira forme koje najbolje odgovaraju njegovom psihološkom, mentalnom i moralnom habitusu. Iako izrasta iz jezika umjetnosti, koji kao i svaki drugi jezik definira svekoliko ponašanje, ipak su presudni poticaji dolazili iz, nazovimo ga, zbiljskog svijeta.
Život u Dubrovniku odredio je Jurjevićevu umjetničku poziciju. Čudesna ljepota Grada oduvijek je bila težak sugovornik suvremenom umjetniku, pa je mnogo puta završio u adoraciji prošlosti, ostajući slijepim za svoje vrijeme. Biti svjedokom onoga što se događa ovdje i sada, kod Jurjevića se vrlo brzo pretvorilo u intuiranje onoga – što će biti. A to što se dogodilo s Dubrovnikom i Hrvatskom, bio je početak krvavih i destruktivnih događaja, koje umjetnik u svojemu radu povezuje, ukazujući na posljedice.
Dubrovnik, bremenit poviješću, nije nimalo lagan za suvremeni umjetnički prikaz u kojem bi se odrazilo vrijeme sa svim svojim strahotama. “Tu se na svakom koraku s poviješću sudaraš, o nju se saplićeš, ona je u istom trenutku i bogatstvo i teret. Biti istodobno njenim baštinikom i suvremenim umjetnikom koji bi se na nju trebao osloniti, a još više od nje otkloniti, nije nimalo komotna situacija. Fasciniran njenim sirenskim zovom lako se izgubiš”, navodi Majstorović, podsjećajući da Dubrovnik još od 19. stoljeća uživa ugled nacionalnog kulturnog prasvetišta što se skladno nadopunilo sa slobodarskim narativom o Dubrovačkoj Republici.
Manje-više paralelno s promocijom Dubrovnika kao eminentnog kulturnog središta, tekao je proces pozicioniranja grada kao elitne turističke destinacije. U početku je, kao i cijela Dalmacija, kaskao za sjevernojadranskim odredištima. Razlog nije ležao u neatraktivnoj prirodi, siromaštvu povijesnih spomenika ili nepovoljnoj klimi. Problem je bio u očajnim prometnim i smještajnim prilikama.
Unatoč tome, turizam se ipak počeo događati, i to uglavnom zbog egzogenih faktora. Među građanskom klasom bogate Europe stvorena je kritična masa koja je, zahvaljujući imetku i slobodnom vremenu, stekla mogućnost i stvorila potrebu da putuje iz čistog zadovoljstva i zabave.
Nastanak ‘Imperiala’
Kako je u to vrijeme ponuda u dalmatinskim gradovima bila slaba i nikakva, luksuzni parobrodi su funkcionirali kao ploveći hoteli. Putnici bi silazili samo radi obilaska grada i odlaska na izlete u bližu ili dalju okolicu. Sve drugo su imali na brodu. Poticaj da se u Dubrovniku sagradi moderan hotel došao je od Viktora Kalchberga, predsjednika najvećeg parobrodarskog društva u Monarhiji, Austrijskog Lloyda. Isplativost ulaganja vidio je u češćim putovanjima i dužim boravcima koja bi jedan luksuzni hotel isprovocirao.
Tako je u neposrednoj blizini Vrata od Pila, sagrađen “Grand Hotel Imperial” koji je svečano otvoren 29. siječnja 1897. godine. Hotel od sedamdeset soba s kupaonicama imao je profesionalno osoblje, vlastitu električnu rasvjetu, tekuću toplu i hladnu vodu, centralni sustav parnog grijanja, sobnu signalizaciju, dvoranu za gospođe, vidikovac, salone za čitanje i igranje. Gosti su na raspolaganju imali mali parobrod “Idu”, kočije, a kasnije i četiri mercedesa za izlete u okolicu Dubrovnika.
Nakon studija na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti, Jurjević se vratio u Dubrovnik krajem ‘80-ih godina. Negdje u isto vrijeme i Slaven Tolj završava sarajevsku Akademiju i vraća se u Dubrovnik. Generacijska bliskost i mladalačka energija spojila ih je u želji da Gradu ponude drukčiju umjetničku paradigmu. Ideje su bistrene u razgovorima s filozofom, Mariom Kopićem i crnogorskim umjetnikom, Ilijom Šoškićem, koji je u to vrijeme boravio u Dubrovniku. Njegova talijanska, odnosno arte povera iskustva s naglaskom na performans, pokazala su se inspirativnima, ponaosob za Jurjevića, kojemu će performans postati primarni i najčešći medij umjetničkog izražavanja.
Organizacijski okvir pronašli su u osnivanju nezavisne umjetničke inicijative Art radionica Lazareti, koja je počela djelovati 1988. godine. Namjera je bila poticati netradicionalne umjetničke prakse i putem izložbi, razgovora, predavanja i sličnih aktivnosti kritički propitivati aktualno stanje u umjetnosti i kulturi, ali i u društvenom i političkom okruženju.
Početak performancea
Što će to značiti i kakve će promjene donijeti na likovnoj sceni Grada, moglo se vidjeti već prigodom održavanja revijalne izložbe lokalnog HDLU-a u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik 1990. godine. Na dan otvaranja i izvan programa, budući da iz principijelnih razloga na takvoj vrsti manifestacije nisu htjeli sudjelovati, Jurjević, Tolj i Marojica Mitrović, izveli su akciju “Pustinja slobode”. Prihvativši Jurjevićevu ideju, u atrij Galerije su donijeli izgorjela stabla čempresa s požarišta u Konavlima. U požarima koji su to ljeto harali obalom, Jurjević (u to vrijeme zaposlen u školi u konavoskim Grudama) nije vidio tek slučajni splet okolnosti, već hotimičan čin i slutnju nečeg puno goreg, što će u konačnici uslijediti godinu dana kasnije agresijom na dubrovačko područje.
Istom prigodom, Jurjević je izveo performans “Slijepac”. Sa sljepačkim naočalama i štapom hodao je natraške po kosom zidu galerijskog stubišta sve do spomenutih izgorjelih ostataka čempresa. Dovodeći se u izglednu opasnost od pada i ozljede, umjetnik je ukazao na opasnost od zatvaranja očiju i uzmicanja pred onim što se događa sada i ovdje, a poruka je bila upućena svima, uključujući i kolege.
U ovim ranim radovima možemo prepoznati obilježja karakteristična i za kasniji Jurjevićev rad. Prije svega, to je intuitivna i emotivna reakcija na događaje, bili oni od šireg društvenog značaja ili posve intimne prirode. Pri tome se često koristi postupkom posvajanja, odnosno oblikovanjem radova s građom preuzetom direktno iz stvarnosti.
Nedugo nakon što je izvršio aproprijaciju nad izgorjelim stablima, Jurjević je za svoje umjetničke potrebe posvojio izgorjelu posteljinu i ručnike iz “Hotela Imperial”, koji je tijekom agresije na Dubrovnik višekratno granatiran.
Ti su svojevrsni ready-made objekti postali gradivni element brojnih Jurjevićevih radova iz ciklusa O – kruženje. Autorska invencija, ako se tim terminom uopće više možemo koristiti, sadržana je u samom izboru preuzetoga, kao i u prepoznavanju njegova asocijativnog i simboličkog potencijala za kreativno recikliranje u novom kontekstu.
Međutim, bez obzira na artificijelnu i simboličku nadogradnju koju nužno doživljavaju u procesu izmještanja iz svog izvornog ambijenta, te stvarnosne spolije, u svakom novom radu iznova plijene pažnju svojim dokumentarističkim govorom u prvom licu.
Zahvaljujući Pavu Urbanu…
Nadalje, počevši od “Slijepca”, brojni će Jurjevićevi performansi i akcije biti za umjetnika fizički zahtjevni i iscrpljujući. Završavali bi kada bi performer, prekoračujući granice izdržljivosti, potrošio i zadnji atom snage. Naglašeni aktivitet i tjelesnost u svakom su slučaju neodvojivi od dramaturgije i koncepta pojedinog performansa, dok s druge strane odaju jednu važnu umjetničku i ljudsku osobinu Božidara Jurjevića. Naime, on se jednostavno daje do kraja i bez kalkulacija, kako napominje Majstorović.
Početkom listopada 1991. godine, srpsko-crnogorske jedinice iz više pravaca napale su dubrovačko područje. Agresorske snage, nadmoćne u ljudstvu, a pogotovo u naoružanju i tehnici, uskoro su se našle na samim prilazima gradu. Okupirana područja temeljito su razarana i pljačkana, dok je Dubrovnik tijekom višemjesečne opsade bio izložen topničkim i pješačkim napadima.
Najrazorniji je napad bio 6. prosinca 1991. Godine, kada je samo na područje gradske jezgre palo više od 1000 granata. Tijekom tog nečuvenog napada na lokalitet upisan u svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a, oštećeni su i izgorjeli brojni objekti, a među devetnaestero poginulih bio je i mladi fotograf, Pavo Urban.
Život je izgubio nedaleko Orlandovog stupa dok je fotografirao granatiranje Grada. Mjesec i pol dana ranije Jurjević je izveo performans ART – Ubi Fluxus Ibi Motus. Mjesto radnje je Etnografski muzej, a jedini rekvizit je metalni sanduk koji se koristi za zaštitu muzejskih predmeta u rizičnim okolnostima. U njih se pohranjuju najvrjedniji artefakti kako bi se sačuvali. Međutim, u Jurejvićevom radu, sanduk postaje zaklon za umjetnika.
U okolnostima kada se svaki dan gine, kada se smrt ubrzano normalizira, Jurjević kao najveću dragocjenost koju treba čuvati – uzima život. Ipak, tumačenje ovog rada, bilo u umjetničkom, kulturološkom ili onom humanom, ljudskom smislu, ostaje u sjeni činjenice da je trag o njemu ostao zahvaljujući fotografijama – Pave Urbana…
Performace o Imperialu ‘O-kruženje’
Dan nakon najžešćeg bombardiranja Grada, na Sv. Nikolu, Jurjević je, vođen znatiželjom i gonjen adrenalinom, otišao u simbol dubrovačkog turizma, “Hotel Imperial”, vidjeti posljedice granatiranja. U jednom skladištu pronalazi ostatke izgorjele posteljine i ručnika.
“Posteljina je izgorjela na način da je u procesu gorenja samo središte ostalo neizgorjelo tvoreći eliptičan oblik sa bjelinom oko koje se nalazi smeđa aureol i crni nagoreni obrub”. Materijal sa takvim izgledom postaje prostor u kojem se odvija i vlastita sudbina i sudbina okruženja. U tom devastiranom hotelskom inventaru, Jurjević je namah prepoznao ikoničku reprezentaciju grada pod opsadom. Slijedeći simboličku asocijativnost vizualnog i grafičku konkretnost jezičnog znaka, umjetnik-posvojitelj ga je okupio pod zajedničkim imenom “O – kruženje”.
U tom trenutku Jurjević praktično započinje istoimeni životni projekt. U početku je materijal izlagao bez ikakve intervencije, kao neku vrstu ready-madea. U Jurjevićevom slučaju nije nevažna činjenica da su ti predmeti izgubili svoju prvobitnu funkciju i prije nego što ih je on posvojio i premjestio u umjetnički kontekst. Za autora su, upravo vidljivi tragovi njihovih prethodnih života, interesantni. Zato pojam ready-made valja koristiti s određenom zadrškom, budući da teorijsko-proceduralna komponenta nije primarna.
Sličnu ratno-realističku poetiku susrećemo i u instalaciji “Mir”, koju je Jurjević realizirao u suradnji s kolegom i prijateljem Joškom Baćom, za Božić ratne 1991. godine. Najzazivaniju riječ u tom trenutku „ispisali“ su na zaštitnoj drvenoj oplati palače Sponza koristeći ispražnjene futrole minobacačkih granata, s tim da su slovo “I” prigodno oblikovali kao božićno drvo koristeći izgorjele šušte kreveta iz hotela “Libertas”.
Jurjević 1994. godine u dubrovačkoj Galeriji Otok izvodi performans “O – kruženje”. Na galerijskom podu od dvanaest komada izgorjele posteljine formira krug koji određuje granicu i smjer kretanja performera. Tijekom izvedbe mijenja brzinu i smjer kretanja. Uslijed djelovanja centripetalne sile i zbog vrtoglavice, performer gubi ravnotežu i pada unutar kruga.
Desetak godina kasnije Jurjević je pozvan na Festival suvremene umjetnosti u Zaragozi. Fascinacija grafičkim ciklusom “Užasi rata”, Francisca de Goye, rođenog u blizini Zaragoze 1746. godine, potaknula ga je da još jednom propita (ne)mogućnost održavanja ravnoteže u ratnom okruženju. Performans “O – kruženje, Hommage to Goya – Šezdeset i četiri koraka za Goyu”, uz nešto izmijenjenu koreografiju, zadržao je prostornu dispoziciju premijerne izvedbe.
Broj koraka koje performer čini po već poznatoj mizansceni s dvanaest izgorjelih plahti raspoređenih u krug, odgovara broju Goyinih godina kada je uradio prve grafičke ploče budućeg ciklusa. Sve brže kretanje i promjena smjera opet je dovela do vrtloženja i već viđenog kraja, odnosno pada…
Opljačkana država, devastirano društvo…
Nakon ratne izolacije slijedila je poratna privatizacija i tranzicija koja u Hrvatskoj nikako da završi. Demografski egzodus kome svjedočimo, samo je logična posljedica vremena tijekom kojega je država na svim razinama temeljito pljačkana, a društvo devastirano. Performansom Jurjević, kaže, da „poput pervertita otkriva pozadinu cijelog slučaja jedne jalove tranzicije.
Naslov nas podsjeća na činjenicu da je, u međuvremenu obnovljeni, “Hotel Imperial” postao članom hotelske grupacije “Hilton”.
U trenutku kada performer, opremljen papučama i bademantilom novouređenog hotela, egzibicionistički raširi svoj ogrtač, uočavamo da je genitalije prekrio perizomom skrojenom od starog hotelskog inventara stradalog u ratu. Priču oko “Hotela Imperial”, odnosno “Hilton Imperial Dubrovnik”, kako se danas službeno zove, Jurjević uzima kao case study hrvatske povijesti od Domovinskog rata do danas. Naime, u novom okruženju kojega definira agresivni i devastacijski industrijski turizam, umjetnik vidi nastavak kreativnog i kulturološkoga rasapa započetog ratom.
Poveznica sa starijim radovima iz ciklusa “O – kruženje”, uočljiva je i u procesu nastanka. O spletu slučajnosti, prepoznavanja i posvajanja, u povodu izložbe instalacije “O – kruženje, Imperial – Hilton, 1991. – 2009.”, sam umjetnik kaže:
„Ispijam svoju jutarnju kavu u ‘Hotelu Imperijal – Hilton’. Iznenada se na podlošku pojavljuje kružni smeđi otisak šalice kojim je obrubljen ‘Hiltonov’ eliptični plavi logo. Deja vu! Slično izgledaju ostaci izgorene posteljine koju sam pronašao prije 18 godina baš u istom hotelu! Poput bljeska dogodila se ironična i slučajna likovna igra, koja na tako lucidan način karakterizira današnjicu.
Istovremeno, ta igra je analogija i podsjetnik na dokument vremena kojeg sam otkrio u ‘Hotelu Imperial’, dan nakon najžešćeg bombardiranja i napada na grad 6. prosinca 1991. godine. Tada, na sličan način, kao i sada dok pijem kavu, poput zasljepljujućeg bljeska izazvali su me i pozvali božanski ostaci posteljine i ručnika, koje sam ugledao u potpuno izgorenom spremniku za robu. Uspentrao sam se po trusnim izgorenim gredama do samog krovišta hotela. Odjednom sam ugledao svjetlo ravno najjačem flashu – bijelu posteljinu i ručnike naslagane u potpuno mračnoj uskoj prostoriji, izgorene i nagorene, s crnim obrubom, smeđom aurom.
Bjelina sačuvana unutar aure svijetlila je snagom sakralnog, snagom slobode i neslobode,smrti i života. Ta fascinantna univerzalnost postala je temelj i smjer mojeg kretanja. Kažu da smo na putu tranzicije. Osobno, ja ju ne vidim. I dalje bos kružim u vremenu i prostoru destrukcije i krajnjim naporima pokušavam održati stabilnost. Ogrćem se ‘Hiltonovim’ šugamanom čije me plave pruge podsjećaju na američku zastavu. Životno kretanje i kruženje u okruženju dalo je samo po sebi odgovore na mnoga pitanja. Samo, istina je jako gorka. Poput taloga kave”.
Isprovociran prepoznatom sličnošću, Jurjević je nakon svake ispijene kave uzimao podloške s “Hiltonovim” logom i lijepio ih na crna platna formata 30 x 30 cm.
Kolažiranjem ‘Imperijalovih’ starih i novih ručnika, Jurjević oblikuje zastave za performans “O – kruženje, Imperial – Hilton, 2011.”, koji se trebao održati u sklopu Festivala perforacije, 2011. godine. Njihova sličnost američkoj i grčkoj zastavi bila je jasna aluzija na lokalni i globalni kontekst, odnosno američki hotelski lanac i ekonomsku krizu koja je buknula u Grčkoj. Budući da nadležna tijela nisu dopustila njihovo isticanje na tvrđavi Minčeta, Jurjević je jednu zastavu rasprostro po pločniku Straduna, ispred ulaza na zidine.
Zastava je prvi put izvješena na zlarinskom mulu u sklopu projekta Punta Arta 2013. godine.
Ostali radovi
U nekoliko drugih radova Jurjević je tematizirao mogućnost reakcije, odnosno otpora nametnutom okuženju i izolaciji. Skandal vezan uz lijevanje legendarne skulpture Ivana Kožarića, “Prizemljeno sunce”, u drugom materijalu i postavljanje na posve neprimjerenu lokaciju, potaknuo ga je na akciju njenoga vraćanja na izvorno mjesto ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Nakon što je elastičnim konopom (bungee jumping rope) povezao tijelo skulpture sa svojim tijelom, performer je isključivo vlastitom snagom nastojao pomaknuti i odvući skulpturu u željenom smjeru. Uz ogromni napor uspijevao bi konop više ili manje istegnuti, no povratna sila stalno ga je povlačila natrag prema skulpturi…
Nakon brojnih pokušaja, performer iscrpljen i izudaran ostaje ležati na tlu, a da skulpturu nije pomakao ni za milimetar. Elastični konop sa sličnim konotacijama koristio je i u performansu “Escape” koji je s Josipom Baćom izveo na lukobranu Kaše u Dubrovniku i na lukobranu Old Pier na Staten Islandu u New Yorku 2002. godine.
Međutim, ako je okruženje sudbina, onda je umjetnost poziv, ili bi barem trebala biti. Drugim riječima, uzaludni napor i sizifovska učinkovitost u srazu s okruženjem, Jurjeviću nisu razlog za odustajanje. Čak i onda kada i u vlastitim, a ne samo tuđim očima, sveto poprima razmjere ludosti. Da bi zorno pokazao kako se osjeća veteran s prve linije bojišnice, u performansu “Art”, elastičnom je konopu pridodao luđačku košulju koja mu je imobilizirala ruke. Unatoč svim tim ograničenjima uspijeva uz neizmjeran napor, služeći se samo ustima, s poda uzimati ugljen i na suprotnom zidu napisati – ART.
Performanse “Viva la revolucion y los cojones del toro!” i “Ruža vjetrova” – povezuju ekstremni uvjeti u kojim su izvedeni – voda, odnosno more, baloni i – jaja. Iako nisu kao bikova (los cojones del toro) i Orlandova (kojuni) spomenuta u nazivima, ništa manje važna nisu ni performerova jaja, ili bolje rečeno muda, s obzirom da se krećemo u prostoru simboličkog i metaforičkog. Bez njih, navedenih performansa ne bi ni bilo, kao ni Orlandovih (Roland) junačkih djela, ako ćemo vjerovati legendama.
U prisjećanju na po život opasno španjolsko iskustvo, Jurjević kaže: „Ispod tamošnjeg vodopada u mlinu samostana Veruela napuhavao sam crvene balone sve do njihova rasprsnuća. (…) Bio sam vezan dugim konopom jer je uslijed snage vodopada bilo nemoguće ostati na nogama, a snaga vode prijetila je da me odnese u duboke bunare ispod samostana iz kojeg me nitko ne bi više izvukao. (…) snaga vode (…) nosila me neizmjernom snagom, udarajući me o zidove dubokog mlina.“
Dramatičnost izvedbe korespondira s dramatičnim događajima tijekom Španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.) na koji se umjetnik referira. Jurjevića je posebno dojmila masovnost anarhističkog pokreta kao i njegova tragična sudbina kojoj su podjednako kumovali nacionalističko-fašistički frankisti i staljinistički komunisti. Dok je u nimalo bezazlenoj situaciji odolijevao vodenoj stihiji, performer je do puknuća ispunjavao crvene balone energijom, strašću, rizikom, otporom i patnjom, jer kako sam kaže – „svaka revolucija počinje i završava … eksplozijom“.
Ruža vjetrova i ulazak u more…
Bilo zbog iskustva ili zbog toga što su bili meteoropati, stari Dubrovčani nisu vijećali ni donosili odluke za vrijeme velikog juga. Da se sprema teška južina znali bi, kaže predaja, po Orlandovim kojunima, koji bi se navlažili uoči šiloka. Kada se digne, jugo prvo udari na Porporelu. Na vrhu tog slikovitog lukobrana nalazi se svjetionik, za one koji ne znaju gdje počinje kopno, i kolona s ružom vjetrova, za one koji ne znaju koji vjetar puše. Osim vjetrokaza, na kamenoj koloni su uklesani i vrijednosni smjerokazi, odnosno vrline na kojima počiva prosperitet zajednica: znanje, vjera i srčanost.
Jurjevićeva izjava da se „htio s južinom poigrati još od te Zaragoze“, mogla bi nas navesti na pomisao da je “Ruža vjetrova” tek jedan atraktivni egzibicionistički nastup, odnosno da je hodanje polugol usred zime, penjanje na lanternu, napuhivanje i puštanje crnih balona, odlazak prema moru, odolijevanje vjetru i valovima na samom rubu obale, skok u olujno more i napuhivanje balona do rasprsnuća – puko zadovoljavanje potrebe za adrenalinom i akcijom.
Upravo suprotno, riječ je o reakciji. Reakciji na raspuknutog Orlanda, reakciji na opće stanje duha kojim su zavladali grabež i sebičnost, a znanje, vjera i srčanost ostali mrtvo slovo na kamenu. Na početku poziv općinstvu da prisustvuje događaju, a Jurjević dramatično najavljuje: „Vrijeme ciklonalne atmosfere neslobode duha poziva na reakciju”.
Ulazak u more nije bio ni planiran, pa ga je konop, koji ga štitio na obali, umalo došao glave u moru. „Nisam bio uopće svjestan s kakvom se snagom suočavam, čak sam je podcijenio.“ Na dramatičnost događaja utjecala je i osobna tragedija. Isti taj dan Jurjeviću je umro otac. Unatoč tome, ili baš zato, ipak je odlučio izvesti performans…
Dok puštanjem crnih balona s lanterne signalizira (ponovni) dolazak turobnih vremena, u prepuštanju nesputanoj prirodi traži izlaz iz zarobljenosti duha i tijela, pročišćenje od negativne energije koja nestaje u eksploziji balona i raspojasanosti mora i vjetra.
Performans “Let u samostanu Veruela” i videorad “Osa” donose sasvim drugu atmosferu. Umjesto produciranja događaja koji privlače pažnju svojom ekspresivnom gestom i naglašenom tjelesnošću, Jurjević ovdje pokazuje senzibilitet za intiman, kontemplativan način izražavanja. Međutim, ako je nestalo dramatike, nije napetosti. Naime, s jednakom koncentracijom kao i performer, publika prati njegovo nastojanje da ptičje pero što duže zadrži u zraku, koristeći se samo svojim dahom.
U drugom radu pratimo osu u pokušaju oslobađanja iz ljepljive ploče za zaštitu agruma. Let je metafora slobode. Da bi se ljudski duh mogao vinuti u visine mora se osloboditi bremena prošlosti i naslijeđenih okvira. Jurjević nam to kazuje kontrastiranjem nevidljivog daha i laganog pera i monumentalnog prostora. Što se dogodilo osi?
Nasjela je na atraktivnu zamku. Umjesto uživanja u sreći, radosti i blagostanju, što konotiraju žuta boja i sunčeva svjetlost, očajnički nastoji izvući živu glavu iz ljepljive mase. U sličnu zamku pretvorila se i priča o slobodi. Njeni današnji monopolisti pretvorili su ju u lukrativni izvozni proizvod…
Jedinstveni autor…
Trajna sloboda ili “Iračka sloboda”, najzvučnije su operacije borbe protiv terorizma koja je oslobođenima donijela bezbrojne žrtve i razaranja, a osloboditeljima tuđe resurse. Na ljepljivim pločama, osim nametnika-terorista stradaju i nevini, po mnogo čemu korisni insekti, poput ose. Ako i zanemarimo pitanja za koga su i zašto oni nametnici, ostaje pitanje cijene njihova uništavanja… Kako je sam jednom prigodom istaknuo, Jurjević je „od početka devedesetih godina bio akter brojnih reakcija, pobuna, prosvjeda, intervencija, najprije protiv bestijalnog nasilja na prostoru bivše Jugoslavije, a potom i protiv gramzive i primitivne strukture vlasti, pogotovo u lokalnom okruženju dubrovačkog i šire – hrvatskog prostora”.
Iritiran stanjem referira se na „plansko pustošenje i devastaciju Dubrovnika i njegovog prostora, a i ljudi“ i „poslijeratna domaća ‘politička’ klika (…) koja suludo i nezaustavljivo nastavlja nasiljem primitivne, politikantske prakse zaslijepljena ispraznim materijalističko komercijalnim planom koji čovjeka pretvara u robu najniže kvalitete“.
Tako je performansom “Cvijeće i ja” promptno reagirao na skandaloznu sječu 120 oleandara i drugog raslinja u Ulici Uz Posat početkom svibnja 2013. godine. Kao povod za sječu, u javnosti se spominjala ideja gradonačelnika, Andra Vlahušića, da montira – pokretne stube za turiste.
Osebujan smisao za hortikulturno uređenje grada, tadašnji gradonačelnik, Andro Vlahušić, pokazao je i nešto ranije postavljanjem visećih košara sa cvijećem (graste) na stupove javne rasvjete… Performans je izveden na mjestu zločina. Nakon što se zalio zelenom i crvenom bojom oleandra, Jurjević je uzeo dvije Vlahušićeve košare sa cvijećem, koje je samoinicijativno skinuo s rasvjetnih stupova. Poput gradskih vrtlara, škarama je isjekao cvijeće koje se nalazilo u njima. Na kraju je cinično otplesao valcer…
Što se može zaključiti o umjetničkom profilu Božidara Jurjevića na temelju uzorka njegovog dosadašnjeg opusa izloženog u Galeriji umjetnina? Prije svega, da je od početka njegovao koncizan i izravan umjetnički iskaz, zaključuje Majstorović. Pritom je birao medije izražavanja koji najbolje odgovaraju njegovom psihološkom, mentalnom i moralnom habitusu.
Nije se zadovoljavao tek simboličkim gestama, a nerijetko se u svojim nastupima dovodio do granica fizičke izdržljivosti, boli, pa čak i ozljeda, a takav pristup nedvojbeno utječe na uvjerljivost samog autora i njegovoga rada. A riječ je doista o jedinstvenom autoru…
