Proveli smo dan u Picassovom muzeju u Parizu – jedinstvenoj zbirci od 5000 djela umjetnika koji je razbio klasičnu strukturu slike i odmaknuo se od svih klasičnih kanona dokazavši da su mogućnosti umjetnosti beskrajne u istraživanju zagonetne prirode čovjeka
“S ponosom mogu reći nikada nisam mislio da je slikarstvo umjetnost kojoj je cilj razonoditi i zabaviti. Kako su olovka i boja moje oružje, želio sam njime dublje prodrijeti u spoznaju svijeta” – izjavio je jednom Pablo Picasso.
Ako je umjetnost 20. stoljeća nemoguće razumjeti bez titanske Picassove pojave, njegovih razornih raskida s prošlošću kao i otvaranjem pravaca kojima je utirao nove putove u umjetnosti, zanimalo nas je koliko je veliki Španjolac svojim razbijenim ljudskim likovima i kubističkim figurama blizak senzibilitetu današnjeg vremena.
Nakon cjelodnevnog razgledavanja goleme zbirke od 5.000 radova što čine samo dio fundusa muzeja, zaključili smo da je genijalni slikar ne samo aktualan, nego još uvijek daleko ispred svog vremena svojim razlomljenim ljudskim figurama – u kontekstu današnjeg vremena – tragičnijima nego ikada.
Za razliku od velikog dijela suvremene umjetnosti što se izgubila u citatnosti, reciklaži i kopiranju, poništivši vlastiti smisao i misiju istraživanja života, Picasso je razbijanjem klasične strukture slike i ljudskog lika proročanski stvorio sliku suvremenog doba. Njegove figure iscrpljenih žena, bijednih obitelji, cirkusanata, žonglera, autoportreti i stotine portreta više nego ikada prikazuju slomljenog čovjeka – treba li reći kao potresni simboli današnjice koja globalno sabire užase.
Picassov muzej dakako posjeduje neka od najvrijednijih djela iz svih njegovih perioda, pa je putovanje otmjenim salama, veliko hodčašće kroz život ovog giganta. Zanimljivo je da Picasso nije završio akademiju. Već u Umjetničkoj školi u Barceloni mapu s umjetničkim radovima koju je trebao pripremiti za mjesec dana, pripremio je za jedan dan. Kako je kasnije napisala Gertrude Stein, njegova ljubavnica, “Picasso se rodio kao gotov slikar”, te je već kao mladić u Barceloni šokirao tamošnju zajednicu zrelošću svojih radova kao što je “Prva pričest”. (1895.). Premda se upisao na madridsku akademiju San Fernando, posjeti muzeju Prado gdje je kopirao stare majstore, bili su mu mnogo važniji.
Rano se počeo udaljavati od akademije i zanimati za nove smjerove u umjetnosti, no, ipak je ključan bio posjet Parizu gdje će se naći na izvorima modernizma i osjetiti slobodu za kojom je toliko žudio. U Španjolsku će se vratiti samo nakratko, da bi se 1901. vratio u Pariz, raskinuo s madridskom akademijom i počeo vlastita istraživanja.
Plavo razdoblje i ružičasto razdoblje
Prvo veliko eksperimentalno razdoblje u njegovu slikarstvu bit će vrlo žalosno. Započeo ga je nakon smrti Prijatelja Carlosa Casagemasa koji se ubio zbog nesretne ljubavi, a upravo je s njim prvi put posjetio Pariz, ostavši šokiran ljubavnim parovima na cesti i noćnim barovima, nezamislivima za konzervativnu Španjolsku. Ne samo da će naslikati maestralnu sliku “Casagemasov pogreb”, već će plava boja biti dominantna u njegovom diskursu iduće četiri godine. Tada je još živio u bijednom potkrovlju, slikajući tragične teme osamljenosti. Iako se vraćao u Barcelonu, definitivno je odabrao Francusku za svoju domovinu nastanivši se u srcu bohmštine u Rue Ravignan gdje će početi živjeti sa svojom prvom djevojkom Fernandom.
Stvorilo se malo umjetničko jezgro sastavljeno od Picassa, Apollinairea i Maxa Jacoba koje se sastajalo u kavani “Brzi zec”. U tom razdoblju započinje Picassov prijelaz prema ružičastom razdoblju . Počinje slikati žonglere, ljude iz cirkusa, klaunove, ekvilibriste, portrete poznatih….
Ne iznenađuje da su upravo ove slike postale popularne kod bogataša što je jedan teoretik cinično objasnio “Bogataši uživaju razmišljati o osamljenosti siromaha, tako im vlastita osamljenost izgleda manje kobnom”. Slikama ljudi iz cirkusa Picasso je dirnuo u srce čitavog umjetničkog naraštaja – Apollinaire i mnogi drugi umjetnici osjećali su bliskost s tim nomadima i njihovim nomadskim životom. U to vrijeme njegov se stil slikanja nanovo približava klasičnom idealu ljepote i često je pohađao Louvre pročavajući grčku i rimsku plastiku što će rezultirati slikom “Dječak vodi konja”, ali i dojmljivom slikom “La Toilette” gdje je prikazao Fernandu kako se češlja, gdje je očito da se pozvao na antičke uzore…
Kubizam
No, slijedila je prava revolucija u kojoj će Picasso srušiti cjelokupnu zapadnu umjetnost. Vidljivo je to u “Autoportretu” iz 1906. godine, kada njegovo lice počinje poprimati izgled maske. Upravo tada Picasso ruši sve poznate kanone umjetnosti, počinje predmet promatrati iz više kutova. Ne samo da prekida način na koji ljudi uobičajeno promatraju slike, nego stvara samostalne strukture s više izvora svjetla.
Godine 1907. nastaju prijelomne, nikad shvaćene “Gospođice iz Avignona” čije su zagonetno značenje istraživale generacije povjesničara umjetnosti. Svaki ženski lik na toj slici je čudnovat, a dvije nemaju ljudska lica. Ne samo da je svaki pojedini lik sastavljen od potpuno različitih elemenata, već su na slici vidljivi utjecaji iberske i afričke skulpture, arhaične forme, koje do danas pokušavaju dešifirati najveći eksperti. Isprva potpuno neshvaćena, Picassova djela odjednom počinju slijediti mnogi umjetnici, prije svega Braque s kojim će se sprijateljiti i zajedno istraživati nov koncept prostora građen na sezanističkom zahtjevu po kojemu se sve stvari u prirodi mogu svesti na kocku, valjak i stožac.
Idućih će godina Picasso sve više razarati oblike predmeta, usredotočivši se na predmete iz svog ateliera koji su imali određen geometrijski oblik, ali i počinje rabiti kolaže koristeći komade tapeta i obojenog papira kao gotove fragmente čime je otorio nov eksprimentalni pravac.
Nova istraživanja
Put po Italiji 1917.udaljit će ga od kubizma u cjelosti, u Rimu će po libertu Jeana Cocteaua raditi scenografiju za balet “Parada”, upoznat će i oženiti se balerinom Olgom Koklovom. Počinje slikati velebne kompozicije pune erotike, vitalnosti i života poput “Žene na plaži” vraćajući se klasičnim istraživanjima. Kasnije je naslikao i slavne portrete svog sina “Paolo kao Harlekin”.
No, svi koji su mislili da se odrekao kubizma, prevarili su se. Želja “za potpunim razumijevanjem stvari” 1921. vraća ga postkubizmu kada nastaju fascinantna “Tri glazbenika”. Tada je već toliko promijenio umjetnost, otvorio nove pravce istraživanja i postao slavan, da je postao gigantska figura koju su slijedile stotine slikara.
No, njegova žestokapriroda uništavala je sve žene oko njega. Nakon Olge upoznat će Marie Therese –Walter, proći i nadrealističku fazu slikanja, a kada mu treća žena ostane trudna, proći će vrlo traumatičan razvod. Taj vrlo težak perido, obilježit će čudna i bizarna slika deformiranih ženskih likova koje se na plaži igraju brodićem “Kupačice s brodićem”. Ratni period uvest će nove , dramatične elemente u njegovo slikarstvo i novu ženu hrvatskoga podrijetla, fotografkinju Doru Maar koju će ovjekovječiti na nizu portreta (“Žena koja plače”), o kojoj je izložba svojedobno prikazana u Zagrebu.
Najveća ratna slika
Njemačko bombardiranje starodrevnog grada Baska – Guernice, nadahnut će Picassa za nastanak nadramatičnije istoimene slike užasa. Možda najbolje tu velebnu kompoziciju neizdržive patnje opisuju Picassove riječi kojima je završio poemu o seriji grafika “Francov san i laž”: “krikovi djece, krikovi žena, krikovi ptica, krikovi cvijeća, krikovi drveća i kamena, krikovi cigli, namještaja, kreveta, stolaca, zavjesa, lonaca, mačaka, papira, krikovi pomijašanih mirisa, krik dima koji vas hvata za gušu, krici ptica koje padaju kao kiša u more…”.
Bio je to i njegov prvi komentar na građanski rat koji bjesni između republikanaca i fašista u njegovoj rodnoj Španjolskoj. Kako su Pariz okupirali nacisti, slijedećih šest godina Picasso je nastavio raditi u atmosferi okupacije, u unutarnjoj emigraciji slikajući jezive prizore poput “Mrtve prirode s lubanjom bika”, čiju atmosferu podcrtavaju crne boje, a slika je bez sumnje strašan simbol rata. Nakon oslobođenja Pariza slavili su ga više nego ikada, jer je odbijao je surađivati s nacistima.
Revolucionar i u skulpturi
Još u doba dok je promijenio pravac cjelokupnog slikarstva, počeo je skupljati afričke plemenske skulpture, a prve radove u plastici – glinene modele grubo sastavljenih ženskih figura koje će trgovac umjetninama Vollard kasnije izliti u bronci, sastavio je još početkom stoljeća. Iako je primjenjivao kubizam u skulpturi na primjeru portreta svoje ljubavnice Fernande, (premda se unutarnja struktura glave nije mogla prikazati kubističkim fragmentima), skulptura je bila nadahnuće mnogim umjetnicima.
I ne samo to. Kada je počeo raditi “Konstrukcije” – serije glazbenih instrumenata od kartona, lima, žica obojenog drva i valovita metala, razlaganjem strukture do samostalnih objekata (“Violina i boca na stolu”), započeo je i brojne revolucionarne promjene u skulpturi.
Do tada je tradicionalna ideja podrazumijevala ili dodavanje ili oduzimanje materijala. Picasso je otvorio put korištenja brojnih, već gotovih materijala, čime započinje konstruktivističko razdoblje skulpture. Stoga Picassovi glazbeni instrumenti kao reljefne slike predstavljaju vrhunac analitičkog kubizma u skulpturi.
Nakon rata, pritisnut golemom slavom koju nije podnosio u zamjenu za samo jednu svoju sliku, pobjegao je u jednu staru kuću u unutrašnjosti Francuske , prvo u selu Menerbesu, a potom u ljeto 1955. kupuje vilu La Californie iznad Cannesa. To je bilo njegovo mediteransko svetište gdje će se posvetiti slikanju ateliera, svoje nove žene Jacqueline s kojom će se kasnije vjenčati, slikao je prekrasne prizore mora iz svog ateliera. Već 1958. kupio je nov dvorac Vauvenargues iz 14. stoljeća gdje će slikati varijacije na Manetovu sliku “Doručak na travi”. Ta su njegova djela , varijacije na poznate slike, doživjela golemu popularnost.
Posljednjih godina njegova života slikarstvo mu je postalo opsesija, svaku je sliku precizno datirao, stvarajući golema količina djela, uključujući izavnredna djela od keramike. U mnogo kasnijih radova pojavljuje se i bradat čovjek s lulom i aktovi, ali slikani ne više s žudnjom mladog slikara. Doživio je duboku starost i najveću moguću slavu, svakako s razlogom, jer se ni jedan europski umjetnik nije bio kadar kretati u toliko različitih pravaca i u svima pronalaziti nova otkrića.