Ciglar je u hrvatsku kazališnu kritiku unio finoću koju imaju pjesnici – njegova je rečenica bila bliže Ujeviću i Šimiću po doživljajnosti svijeta nego strogim mjerilima klasične kazališne kritike. On je predstave pretvarao u literaturu ne bi li dočarao onu bezvremenost u kojoj se miješaju humor i tuga, najgora tragedija i nepodnošljiva bol s apsolutnom ljepotom života
“Mi smo stvar od koje satkani su snovi/ i ovo malo našeg života/snom se zaokružuje”- upravo se ovim sjetnim Shakespereovim citatom koje je preminuli kazališni kritičar Želimir Ciglar stavio na svoj društveni profil najbolje može opisati njegova ličnost.
“Sobni gitarist, mandolinist, basist, bivši glumac-lutkar, bivši novinski lektor i kazališni kritičar, otac dvoje prelijepe i prepametne djece, muž jedne isto takve žene, privremeni lektor hrvatskog jezika u Makedoniji, budući poduzetnik i romanopisac, a možda i ulični svirač “– kako je sam sebe opisao – bio je mnogo više od toga.
Sanjarstvo, senzualnost opisa, britkost rečenice, otkrivanje nafinijih nijansi u glumačkim kreacijama, pronalaženje najtajnovitijih značenja kazališne predstave, britke analize jezika drame, poetske opservacije često bliže književnosti no kritici – tvorile su dvadeset godina jedinstven kritičarski rukopis jednog od najznačajnijih hrvatskih kazališnih kritičara koji nas je napustio u najboljim stvaralačkim godinama.
Želimir Ciglar bio je pjesnik kazališne kritike koji je tijekom dvadeset godina rada za Večernji list popratio stotine i stotine predstava velikih i sasvim malih kazališta o kojima mnogi nisu željeli pisati. Onaj tko poznaje ubitačan ritam dnevnih novina, zna koliko je teško kritičarima putovati i po najvećem snijegu i najgoroj vrućini ne bi li iz Dubrovnika, Splita ili nekog sasma malog mjesta odmah poslije predstave napisali kritiku u kojoj će ponovno oživjeti nezaboravan duh kazališne predstave bila to grčka tragedija, Hamletov mučan monolog ili kakva složena postpostmodernistička drama sa svim njihovim značenjima, redateljskim invencijama i glumačkim dostignućima.
Ciglar je u hrvatsku kazališnu kritiku unio finoću koju imaju pjesnici – njegova je rečenica bila bliže Ujeviću i Šimiću po doživljajnosti svijeta nego strogim mjerilima klasične kazališne kritike. On je predstave pretvarao u literaturu ne bi li dočarao onu bezvremenost u kojoj se miješaju humor i tuga, najgora tragedija i nepodnošljiva bol s kratkim trenucima sreće i ljepote.
Intervjuirao je nebojeno mnogo hrvatskih kazališnih redatelja i dramskih pisaca te je njegov kritički opus odavno trebao biti ukoričen kao zcalo jednog vrlo burnog i turbulentnog kazališnog vremena koje je na kazališnim daskama proživjelo i rat i poraće. Bavio se i likovnošću, pisao o franjevcima, intervuirao pisce.
Bio je dio najslavnije Večernjakove kulturne rubrike nekadašnjeg uništenog “Kulturnog Obzora” kojeg je publika željno iščekivala čitajući Želimirove tekstove, Mirajnu Jurišić (književnost), Strahimira Primorca (književnost), Maju Stanetti (klasična glazba), Doroteu Jendrić (likovnost), Anu Lendvaj (moda), Željku Vuković (rock kritika), Zrinku Radić (ples i balet). Čitava je rubrika osim jednog novinara sramotno likvidirana nakon Linićeve prodaje Večernjeg lista Austrijancima kada su ove nekoć velike hrvatske nacionalne novine postale žalosni tabloid u kojem su kritičari zamijenjeni studentima i političkim podobnicima.
Sudbinski je ovaj događaj najavio pokojni Brnimir Donat koji je davno u Globusu napisao da se ne smije ugasiti kulturni prilog Večernjeg lista. Upravo se to dogodilo. Kulturne rubirke su sužene, smanjene ili ukinute, sve su novine namjerno postale tabloidi – kritičari su otpušteni, a samo je dvoje doživjelo mirovinu.
Ista je sudbina čekala Želimira Ciglara. Nakon dvadeset godina rada, šefovi ga premještaju iz kulturne rubike u gradsku gdje mora pratiti “estradu” i “zabavu”. Nakon toga, našao se na cesti, molio kolege za pomoć, ali je pomoć stigla iz Makedonije. Od 2009. bio je lektor hrvatskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu Blaže Koneski u Skoplju gdje uz prof. dr. Ljubomira Spasova objavljuje Malu makedonsko-hrvatsku čitanku. Pri povratku spašava ga Centar za kulturu Trešnjevka u kojem Ciglar stvara oazu kazališta i u kojem je do neki dan oragnizirao vrhunske predstave, surađujući sa mnogim malim kazalištima pa je nedavno i ugostio Kazalište Virovitica i Kazalište lutaka Zadar s predstavama “Kaštanka” i “Nevidljiva.” . U CKT je okupljao kazališne umjetnike u rasponu od Ivice Boban do Ivice Kunčevića, blisko surađivao s neovisnim kazališnim družinama i glumcima organizirajući kazališne programe i za djecu i za odrasle. Prije samo nekoliko mjeseci u Centru je pokrenuo i program Prozor/prizor.
Znanje mu je 1999. objavilo dječji roman “Decameron za golobrade pustolove” za koji je dobio nagradu Mato Lovrak za jedinstveno djelo koje odiše “plemenitošću, sjetom i humrom”. Bio je i suradnik časopisa The Bridge/Most, pisao je kazališne kritike i za Vijenac i brojne druge časopise i novine. Bio je član Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Hrvatskog novinarskog društva.
Studirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.. Radio je na romanu “Šutnja” koji nije objavio. Još kao dijete glumio je u seriji Radio-televizije Zagreb “Prijatelji” na tekst Mate Lovraka u režiji Marija Fanellija. Kako je danas zapisao Želimirov kolega iz Večernjeg lista Denis Derk: “Kada je bio lektor u Skoplju, na svom je blogu zapisao: “Novcem od nagrade Lovrakove kupih gitaru i sada sam sobni gitarist. Kad se u domaju vratim iz tatkovine bit ću ulični gitarist. Uostalom, s ceste i dolazim, iz zagrebačke Dubrave! Predgrađa su sva nalik jedno drugom. Više sam čestitih ljudi sreo na ulici nego na crvenim tepisima. Ali ima ih, samo se skrivaju.”
Do viđenja dragi Želimire, samo ćemo kazati mi koji smo imali čast poznavati i raditi kat iznad tebe – u Vjesniku. Zato – jesenjinovski rečeno – do viđenja, druže, doviđenja – ništa ovaj rastanak ne mijenja – već novi susret obećava. Srest ćemo se opet. Počivaj u miru dragi prijatelju.