Crouch: Na temelju tog modela, premda se demokratski izbori provode i na temelju njihovih rezultata se formiraju vlade, izborna je rasprava čvrsto nadzirana predstava koju vode suprotstavljene skupine profesionalaca, iskusne u tehnikama uvjeravanja, i bavi se pitanjima koja je izabrao uski krug ljudi
Svijet u kojemu javnost sve manje vjeruje političkim elitama, sve manje izlazi na izbore, svijet u kojem osjetno pada demokracija, a poslovni lobiji i burze imaju sve značajniju političku moć – samo su neki od problema kojima se u svojoj izvanrednoj knjizi „Postdemokracija“ bavi Colin Crouch (1944).
Crouch je počeo svoj akademski put na sveučilištu Bath, nakon čega je predavao na Londonskoj školi za ekonomske i političke znanosti gdje je bio docent i izvanredni predavač na odjelu sociologije do 1985. Do 1994. predavao je na Oxfordu, a od 1995. do 2004. bio je profesor na Europskom visokoškolskom institutu u Firenzi. Od 2005. na čelu je Instituta za vladanje i javno upravljanje na Warwik poslovnoj školi Sveučilišta Warwik. Od 1997. je i vanjski znanstveni član Max Planck Instituta za društvena istraživanja. Na engleskom i talijanskom je objavio više radova o komparativnoj europskoj sociologiji i industrijskim odnosima, o industrijskim odnosima u europskoj političkoj povijesti te o sociologiji zapadne Europe.
Što se događa s demokracijom
Iako je broj nacionalnih država koje su izbrale demokratske sustave veći nego ikada u povijesti, događa se zanimljiv proces – u izgrađenim demokracijama zapadne Europe, Japana, SAD i drugim dijelovima industrijaliziranog svijeta stanje je manje optimistično. Kako podsjeća Crouch, izvještaj Trilateralne komisije – tijela izabranog između europskih, japanskih i američkih istraživača, 2000. godine došao je do zaključka da nije baš sve u tim demokracijama sjajno (Prema Pharru i Putnamu). Autori to prije svega smatraju zbog smanjenja legitimnosti djelovanja političara, uzrokovanog sve manjim sudjelovanjem birača na izborima. Ali, upozorava Crouch , mogli su i proširiti svoju analizu uzevši u obzir i problem javnosti koja sve manje vjeruje političarima.
Liberalna demokracija inzisitira na sudjelovanju u izborima kao prvenstvenom političkom aktivnošću za mase, ali ostavlja širok pojas slobode aktivnosti raznih lobija, uz šire mogućnosti uplitanja, što uglavnom znači poslovne lobije, te ohrabruje oblik vlade koja izbjegava mijašanja u kapitlističku ekonomiju. Riječ je, tumači Crouch o elitističkom modelu slabo zainteresiranom za uključivanje širokih slojeva građana ili uloge organiziranog djelovanja izvan gospodarskog područja. Demokracija napreduje kada mase doista imaju mogućnost aktivnog sudjelovanja u definiranju prioriteta javnog života, ne samo preko glasovanja nego i putem rasprave i peko autonomnih organizacija. Kada se masa aktivno koristi tim mogućnostima, kad elita nije u stanju kontrolirati i ublažiti način na koji se o tim pitanjima rspravlja. Ambciozno je, međutim, tvrdi Crouch misliti da će velik broj ljudi s pravim interesom sudjelovati u istinitoj i pravoj raspravi i natjecati se u određivanu političkih programa. Taj je pojam demokracije i mnogo zahtjevniji od onoga u liberalne demokracije. Ono što Crouch naziva „postdemokrcijom“ jest zadovoljavanje minimalnih zahtjeva liberalne demokracije.
Na temelju tog modela, premda se demokratski izbori provode i na temelju njihovih rezultata se formiraju vlade, izborna je rasprava čvrsto nadzirana predstava koju vode suprotstavljene skupine profesionalaca, iskusne u tehnikama uvjeravanja, i bavi se pitanjima koja je izabrao uski krug ljudi.
Sve veća moć ekonomskih lobija
Masa građana igra pasivnu ulogu, popustljivu čak apatičnu, ograničavajući se na reakciju na signale koje dobiva. Zasebno od predstave zvane izborno nadmetanje, o politici se odlučuje privatno, uzajamnim djelovanjem između izabranih vlada i elite, koja gotovo isključivo predstavlja gospodarske interese. Stoga, navodi autor, u suvremenoj politici ima dovoljno elemenata da bi se vrijedilo zapitati gdje se postavlja politički život na ljestvici koja ide od minimalističkog modela demokracije do onog ambicioznijeg; a posebice ne bi li se utvrdilo između kojeg od ta dva pola se kreće.
Crouch postavlja tezu da se svijet sve više kreće u smjeru postdemkratskog pola što objašnajva raširen osjećaj razočaranja i nezadovoljstva razinom sudjelovanja i odnosa između političke klase i mase građana možda u najvećem broju razvijenih demokracija. U uvjetima u kojima postdemokracija ustupa sve veću moć ekonomskim lobijima, malo je nade za djelovanje snažne politike ravnopravnosti prema preraspodjeli moći ili bogatstva ili koja postavlja granice moćnim interesima. Stoga Crouch postavlja poražavajuće teze: dok okviri demokracije ostaju posve na snazi, a danas su u nekoj mjeri čak i osnaženi – politika i vlast sve više klize natrag u ruke privilegiranih elita na način tipičan za predemokratska razdoblja. Važan razultat tog procesa je rastuća nemoć ideala ravnopravnosti.
Društvo se, nastavlja pisac, najviše približava demokraciji u maksimalnom opsegu ugodinama nakon njeznog postizanja ili odmah nakon neke teške krize režima, kada je zanos sudjelovanja u politici najveći i kada se temeljno različite grupe i organizacije zajedno zalažu u određivanju političkih prioriteta, kada se moćni interesi koji vladaju u nedemokratskim društvima iznenađeni i dovedeni u situaciju da se brane , i sve dok politički sustav još nije otkrio kako upravljati i manipulirati novim zahtjevima.
U većini zemalja zapadne Europe i Sjeverne Amerike demokratski trenutak smo imali sredinom 20. stoljeća, nalašava autor, a u SAD i skandinavskim zemljama malo prije Drugog svjetskog rata. U tom razdoblju ne samo da su pobijeđeni posljednji veliki pokreti odupiranja demokraciji – fašizam i nacizam nego su i političke promjene napredovale istodobno s velikim ekonomskim napretkom. Po prvi put se u povijesti kapitalizma na opće dobro stanje ekonomije gladalo u svezi s boljitkom mase zaposlenika, a to je uvjerenje jasno izraženo u u ekonomskim politikama spojenim s kejnzijanskom doktrinom. U onim društvima koja nisu postala komunistička, postignut je izvjestan društveni kompromis između poduzetničkih interesa kapitalista i radničke klase. U zamjenu za preživaljvanje sustava, poslovni krugovi su naučili prihvatiti izvjesna obzirna oganičenja u korištenju moći, a politička demokratska sposobnost usredotočena na razini nacionalne Države bila je u stanju jamčiti poštivanje tih ograničenja.
Takav model pokazao se u svom najčišćem obliku u skandinavskim zemljama i velikoj Britaniji. Iako su SAD među prvima počele proces velikih reformi u smjeru socjalne države 30-ih, slabost pokreta američkih radnika dovela je do općeg upropaštavanja početnih napredaka u socijalnoj politici tijekom 1950-ih, iako su SAD u pristupu ekonomskoj politici sve do 1980-ih u načelu bile kejnzijanske. Zapadna se Njemačka sve do kraja 60-ih nije upuštala u kejnzijansko upravljanje već je imala odnose između snažno institucionaliziranih stranaka i čvrste socijalne države. U Italiji i Franucuskoj proces je bio manje jasan- dogodila se dvosmislena kombinacija između popuštanja zahtjevima radničke klase, kako bi joj komunizam bio manje privlačan, i isključivanje iz vlada glavnih radničkih stranaka, jer su bile komunističke. Španjolska, Portugal i Grčka nisu sasvim ušle u demokratsko razdoblje sve do 1970ih. .
No situacija visokog stupnja obveze masa nakon rata nije mogla dugo potrajati – ubrzo je elita naučila manipulirati njome ili shodno tome upravljati. Zbog odnosa sa Sovjetskim savezom, došlo je do oživljavanja konzervatizma. S dolaskom nove generacije odrasle u 60-im godinama stvorila se nova potreba za angažiranjem u javnom životu, no dvije naftne krize 70-ih označile su kraj porastu očekivanja demokracije pošteđene sukoba i temeljene na blagostanju te stavile na kušnju sposbnost kejnzijanskog modela da upravlja inflacijom. Stvari su krenule nagore u italiji, Španjolskoj i Grčkoj, zemljama u kojima su vlade bile upletene u skandale zbog političke korupcije. Štoviše, krajem 1990-ih postalo je jasno da korupcija nije potpuno ograničena na stranke ljevice ili na južne zemlje već je jako raširena u političkom životu.
Fatalna deregulacija
Krajem 1980-ih deregulacija svjetskih financijskih tržišta premjestila je središte ekonomske dinamike s masovne potrošnje na burze. Prvo u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, no odmah potom i u drugim zemljama koje su ih oponašale. Maksimiziranje vrijednosti dionica postalo je glavni pokazatelj uspješnosti nekog ekonomskog pothvata, dok je rasprava o pravičnijoj prerspodjeli sporo napredovala. Udio od dobiti rada nasuprot od dobiti kapitala, koji je desetljećima neprestano rastao, počeo je sada svigdje opadati. Ekonomska demokracija ukroćena je jednako kao i politička. SAD su i dalje uživale reputaciju svjetskog primjera demokracije i s početkom 1990-ih postale model bez konkurencije. Za većinu Europljana i Japanaca predstavljao je probitačan kompromis između snažnog kapitalizma i vrlo bogate elite s jedne strane, a s druge strane snažnih sidnikata i socijalne države New Deala. Tijekom Reaganovih godina, međutim, SAD su se stubokom promjenile. Socijalna se država svela na minimum, sindikati su marginalizirani, razlika između bogatih i siromašnih postala je sličnija onoj u manje razvijenim zemljama. Godine 2001. OECD je utvrdio da je postotak Amerikanaca koji žive u uvjetima endemskog siromaštva viši nego u bilo kojoj drugoj zemlji zapadne Europe, a samo su se Grčka i Portugal približavali tom stupnju. Istodobno je američki pojam demokracije postao sve sličniji onome koji ima neka vlada unutar kapitlističke ekonomije bez ograničenja i sa smanjenom demokratskom komponentom održavanja izbora. Uostalom, kako zaključuje Crouch, koliko su se demokratska očekivanja preoblikovala, može se vidjeti po zadovoljstvu elite zbog očitog postojanja teških izbornih prijevara tijekom predsjedničkih izbora na Floridi 2000, a koje su odlučivale o pobjedi Georga W. Busha, brata guvernera Floride. (nastavlja se)