Posljednji proplamsaj gotičke strasti u Francuskoj

7dnevno

Graditelj fra Gicondo polazi s Louisem XII. u Francusku. Franjo I. zove k sebi da Vincija, Benvenuta, Andreu del Sarta, a kasnije i Primitaccia. Naslućuje se dolazak Michelangelov...

Kako je talijanska umjetnost utjecala na francusko slikarstvo i kiparstvo tumači u svom kapitalnom djelu francuski povjesničar umjetnosti, Ėlie Faure, čije se knjige ubrajaju među kultna znanstvena štiva. Faure je detaljno istražio međusobne utjecaje kultura i pokušavao odgonetnuti umjetnička djela koja i danas predstavljaju izazov za istraživače.

Francuska monarhija, tumači Faure, nije se mogla oprijeti žarkoj sklonosti prema talijanskoj umjetnosti. Upropaštavana ratovima tijekom stotinu godina, vodeći za sobom ljude koji su u tom strašnom razdoblju zaboravili vlastitu civilizaciju, ona je bila zablještena blagom nagomilanim u lombardijskim ili toskanskim gradovima, naročito i zato što je talijanska umjetnost upravo u to doba počela polagati važnost na vanjštinu, sve se više počela baviti ukrašavanjem palača obogaćene buržoazije ponovo uspostavljenog papinstva.

Novac se kod nas ponovo vraća u kraljevske riznice, mir se ponovo rađa na poljima i zato je posve prirodno, da kralj – na povratku u svoju Francusku, gdje je zavladala tupost, gdje su stari izvori presahli, a mladi su još pod zemljom – ako hoće popraviti dvorce, izgraditi ih i ukrasiti, te pomišlja na to, treba povesti sa sobom neke od tih talijanskih umjetnika, koji su ga očarali svojom plodnošću, lakoćom i bujnim i krepkim žarom. Graditelj fra Gicondo polazi s Louisem XII. u Francusku. Franjo I. zove k sebi da Vincija, Benvenuta, Andreu del Sarta, a kasnije i Primitaccia. Naslućuje se dolazak Michelangelov…

Loira, koju dinastija Valois navikla već tijekom pedest godina da ondje živi, još nije bila napustila, bit će prva etapa na putu tih umjetnika prema Sjeveru. Za cijelo vrijeme ratovanja smatrali su ju i Englezi i Francuzi ključem tog područja. Krajevi koje ona natapa, predstavljaju lice Francuske. Ona svojim tokom spaja dolinu Rhone i Centralnu visoravan s Bretanjom, dok je njezini desni pritoci povezuju s porječjem Seine, a lijevi s porječjem Garonne. Čini se, kao da joj svi njezini dugački pritoci, vodama donose plodna zemljišta sjevera, škrta zemljišta juga i kišne oblake, koji su se ogledali u njihovim izvorima.

Hrast, kesten, topola, vrba, livade i trska sve se tu sastaje. „Vrt Francuske” neprestano se ponovno rađa uz te velike mirne vode, uz njihove mekane zavoje među pješčanim sprudovima i obalama punim lišća, sred natapanih polja, iz kojih izranjaju mali gajevi. Francuski su vladari izabrali te bogate i blage krajolike, da bi ondje zaboravili patnje pretrpljene u prošlom stoljeću i da bi pobjegli pred odgovornošću za patnje sadašnjeg stoljeća.



Arhitektura francuske renesanse

Na mjesto utvrđenog zamka dolazio je sada ladanjski dvorac. Još su ga uvijek okruživali velikim usnulim opkopima, gradili su ga ponekad uz rijeku, no to su činili više radi žuborenja i svježine vode, nego radi zaštite od unutrašnjeg ili vanjskog neprijatelja. U početku je novi svijet tek nagoviješten kamenim prozorima, koji su probijeni na golim pročeljima između glomaznih stražarskih kula i otvaraju pogled na vrtove. Probijanjem tih prozora nije još posve iščezla strogost vojničkih građevina sa zupčastim sljemenima i s propustima za sipanje vrelog ulja koji su oživljavali profil zida.

Bit će potrebno, da blago, što ga je iza njihovih debelih zidina nagomilalo pet pokoljenja feudalaca, duboki kovčezi, škrinje, visoki naslonjači, drvene police opletene gmizavim plamenovima, neizmjerno obilje cvijeća posutog po tapiseriji, kojom je Beauvais snabdijevao velikaše i koja je bila, doduše, preplavljena crnim i crvenim bojama, ali i odmjerena i sigurna po kompoziciji, bit će potrebno da se ta zbrkana gomila veziva zlatarskih radova i rezbarija počne gušiti unutra, da joj ograde postanu suviše tijesne i da ushtjedne i izvana razmetljivo izložiti stečeno bogatstvo; i tada će pročelja procvjetati, prozore će okružiti ukrasi i okruniti zabati s tornjićima i za nekoliko će se godina pojaviti nova velikaška arhitektura…

Ono što su nazvali arhitekturom francuske renesanse, ona mješavina stilova koja usprkos svemu postaje stilom, rezultat je mnogostrukih utjecaja: vojničkog načina građenja iz stoljeća feudalizma, gotičkog ukrasa i grčko-rimskih imitacija što ih je smislila Italija – a sve su te građevine podizane na obali voda i u blizini šuma. Najbitnije arhtiektonsko načelo, koje su ljudi XII. stoljeća otprve shvatili, a po kojemu su u prvom redu promišljali na namjenu zgrade, ovdje je odbačeno, ili bar namjena ima kod dvorca tako sporedno, tako prolazno, tako površno zančenje, da je to arhitekturalno načelo potpuno bačeno u pozadinu.

Nužnost da se organ prilagodi funkciji kojoj je namijenjen, nametala je gotičkim majstorima graditeljima jednostavne oblike kroz koje je iz same unutrašnjosti tijela zgrade izbijala harmonija i preplavljivala njezin vanjski lik. U gotičkoj građevini na umoru, ukras još uvijek sačinjava njezin sastavni dio u tolikoj mjeri da sam predstavlja građevinu, koja je malo po malo, postala kostur, ogoljen i prošupljen sve do u kosti, da bi kroza nj moglo prolaziti svjetlo. Renesansa, naprotiv, nastoji u prvom redu, vanjskim likom privuči pogled, prekrasnim ogrtačem prekriti tijelo koje je ostalo bez kostura, bez mišića i bez krvi. A cijela se moderna arhitektura temelji na toj zabludi, koja će potrajati sve do onoga dana, dok nove društvene potrebe, ne zatraže drukčije organe.

Renesansni ornament potječe iz doba kad je započela analiza, kad staklar, kipar i slikar rade svaki za se, kad tisuću utjecaja koje graditelj suviše dobro poznaje, stvaraju od jednog jedinog čovjeka razjedinjeno mnoštvo, dok je tri stoljeća ranije neuko mnoštvo djelovalo kao jedan jedini čovjek. Kad je povrijeđena Italija potpuno zavladala duhom graditelja, oni su se tako posve prepustili orgiji dekoriranja, da su se obraćali čak i gotičkim majstorima, kojima su se htjeli oprijeti i tražili su od njih pouku.

Pa kad pročelja njihovih zgrada ne predstavljaju spletove stupića, lođa, triforija, galerija s arkadama, čitavog zamršenog sjaja talijanskog dekora, tada krovove od šrkiljevca, velike, kose krovove, što se talasaju do krovnih vijenaca, teško pritiskuje sumorna šuma fijala, tornjića, lanterna, kićenih dimnjaka i monumentalnih prozora. To je štura, malaksala, osiromašena stilizacija starih gotičkih ukrasnih grančica, tako punih sokova i mirisa zemlje, to je beskrajno raznoliko, no i beskrajno monotono kombiniranje uvijenih stabljika, posuda, školjaka, životinja, cvijeća i ljudskih oblika, koji bi htjeli sakriti svoje siromaštvo pod tim iscrpnim obiljem.

Oplemenjivanje graditeljeve mašte

Proljednji proplamsaj gotičke strasti prometnuo se u hladan, zamoran i izvještačen razvrat, u ispraznu trku za izgubljenom iluzijom, u najtužniju stvar na svijetu – u veliku ljubav, koja umire, a neće to sama sebi priznati. Pa ipak, poslije pedeset godina te francuske kritike, jedine kadre da u natrprosječnim duhovima ponovno probudi neki razumski zanos, koji može potpuno zamijeniti nagon, snaga Pierrea Lescota i Philiberta Delormea osigurat će zgradama, što ih oni podižu, pod naslagom građe skupljene odasvud, moćan kostur koji se diže uvis i koji je čvrsto usađen iza krute i raskošne kore od okruglih ili spoljštenih stupova, korintskih ukrasa, velikih prozora sa zabatima, bareljefa i kipova što ih okružuju. A poslije urušenja suviše visokih svodova katedrale u Beauvisu, francuska će umjetnost oživjeti u Louvreu svoj prvi trenutak nade…

Tu se već budi potreba za arhitekturalnim sistemom, koji teži da se već sada dovine do onog sklada, što će ga ostvariti jedno stoljeće kasnije, podvrgavajući se dogmi monarhije – potreba snažna, no okružena ponosnom ljupkošću svojstvenom umjetnicima tog vremena, onim njihovim smislom za prirodu, koja je aristkratizirana zato, da bi u njoj uživali ponešto već profinjeni feudalci. U Parizu vlada Katarina, a Dianu de Poitiers počinju zaboravljati.

Graditelj obuzdava i upinje se oplemeniti svoju maštu, da bi u središtu grada podignuo simboličan dom autokracije. On se više ne nalazi pored šume, njegov zadatak više nije gradnja velikog lovačkog dvorca; samo kralj okružen galantnim dvorom dolazi da se u lovu na jelena i vepra, odmori od rata i odakle u društvu lijepih žena upravlja religijom i diplomacijom. Graditelj više ne slijedi Franju I., koji se zadržava čas u zelenim parkovima uz Loireu, gdje obilje mirne vode bilježi njegov put, a čas u dobokim šumama Ile-de-Francea, gdje se njegova gruba, punokrvna senzualnost smiruje u prolijevanju krvi.

U toj je oživljenoj pustoši graditelj, doduše, izgubio onaj smisao za pučke potrebe, koje stvara veliko graditeljstvo, ali su zato slikar i kipar osjetili kako u njih ulaze oni elementi stvaralaštva, kojih je moć dotad bio spoznao jedino poganski svijet. Kad lutamo duž tajanstvenih aleja, što se gube u daljini ispod suncem obasjanog drveća, kad slušamo, kako se udaljuje zvuk roga, dozivanja, bat galopa ili bijega pod granjem, kad u sjeni hrasta čitamo Ronsardove pjesme koje odišu šimširom i lovorom, čini nam se da naziremo skrivene nage bokove i grudi, što oživljavaju korito mirnih voda, po kojima plove bijeli i crni labudovi.

Primaticcio, koji je poslije Rossa upravljao dekoriranjem Foantainbleaua, donio je iz Mantove golemo i bogato zanje svoj učitelja Giulia Romana, kojega je odgojila Farnesina i u kojemu se divna Rafaelova ljupkost gušila pod neobuzdanom životinjskom čulnošću, što je odjednom preplavila Italiju XVI. stoljeća, pošto su bili odjeknuli glasovi proroka iz Sikstine. Oni su obojica sreli nimfe iz francuskih šuma.

Rosso je, da bi ih opet našao, razodijevao kraljevske milosnice koje su kao i nimfe nosile mjesečev srp u plavoj kosi. Primaticcio ih je bez reda dovodio u velike pozlaćene i ulaštene salone, polagao – smiono između zlatnih okvira ogledala, veličanstvenih kamina i prozora – njihova krupna herkulska tijela i njihove duge valovite oblike, stavljao je njihove rascvjetale grudi, njihove pune bokove i pokretna bedra pored voća, žita, grožđa i povrća, što su ga s polja i čokota donosili za kraljevski stol. Mondeni se Olimp smještao na obali nepomičnih jezeraca. Što su ih ponekad za večeri, kad se orio pobjednički zov lovaca, baklje i krv obljevali grimizom…

Bez odjeka strašnih vjerskih ratova

U tu atmosferu opijenu čulnošću i slobodnom prirodom, ući će svi umjetnici koje je privlačila na svoju putanju sve veća slava monarhije. Kod svih njih nalazimo Ronsardov duh, miris šuma, dah što izlazi iz svježih špilja, žubor voda tekućica, nage žene u kojima pjesnik vrtova vidi lijepe stupove ovite vinovom lozom i bršljanom. Oni su bili prognani iz istinskog života stoljeća, bili su bez veze s mnoštvom, s njegovim potrebama, s njegovim patnjama i s duhom, koji ga je pokretao. Nigdje kod njih nema Monataignea, osim ponkad kod Clouetovih. Nigdje Rabelaisa, osim u jedrom i srčanom žaru čestitog kipara Pierrea Bontemsa.

Nigdje odjeka strašnih vjerskih ratova, nigdje zadaha lomača, na kojima izgaraju i ljudsko meso i knjige. Čak ni svi protestantski umjetnici nisu osjetili da je Kalvin prošao zemljom. Ima li, možda, ipak nešto od njegove krute prirode u grobovima Barthelemyja Prieura? A i Ligier Richier zacijelo nalazi u sebi njegovu snagu bez soka i njegov nemir, kad na postolje stavlja uspravno mrtvo tijelo u raspadanju, koje podiže uvis svoje srce nedostupno truležu, ili kad mrtvoga Krista okružuje oporom i mršavom skupinom narikača i nosača.

Ali Jean Goujon, najveći među njima, nije nikada ni zakoračio u svoje stoljeće. On je hugenot, ali je više čist i blag, no što je strog; on luta između Loire i Fonatinebleaua, a nikada ne diže pogled sa žitnih polja i voda koje se srebrnasto prelijevaju, kad njihovom površinom prođe vjetar.

Ništa nije u našoj umjetnosti u većoj mjeri francusko, no što taj čovjek, u kojem ipak nema naše dobroćudnosti, ni našeg podrugljivog zdravog razuma i koji Talijanima duguje svoj umjetnički odgoj pa predstavlja kao neku spojnicu između Francuske prognane u Italiju sa Jeanom Bolognom i Italije prognane u Francusku s Primaticciom i Rossom. On je onaj francuski lirizam, koji se gotovo nikada ne budi sam od sebe, već se njegov plamen razbuktava onoga časa, kad latinski ili germanski lirizam proleti zrakom u njegovoj blizini.

On je ona neuhvatljiva misao koja s jednoga kraja ove zemlje na drugi, zajedno s vjetrom, povije klasje i travu. On unosi u kiparstvo — ma kakav bio, uostalom, materijal u kojem radi i ma šta predstavljalo njegovo djelo – bronca ili mramor, kip ili medaljon, bareljef ili visoki reljef – on unosi u kiparstvo, ne slikarske tehničke postupke kao kipari iz doba dekadanse, već duh koji nije svojstven ni slikarstvu, pa čak ni glazbi, onaj nevidljivi fluid koji zajedno s povjetarcem, s mirisima, s mramorima i sa zvukovima prenosi kroz zrak, tišinu i vode svu raspršenu supstancu što bez prestanka lebdi između ustaljenih oblika.

Čak i onda, kad je oblik posve sam, kad nema oko njega ni zraka, ni tišine ni vode…

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI