Darko Cvijetić, autor romana ‘Schindlerov lift’, ostao je zapanjen kada su mu, baš u ovo doba pandemije, pokucali na vrata njegovog stana u Prijedoru i dostavili mu hrpu papira na njemačkom jeziku: najavu tužbe švicarske kompanije ‘Schindler’, proizvođača liftova. Pisac se tako, zbog metafore, našao usred kafkijanskog zapleta.
Veliki pjesnik Blaise Cendrars morao je promjeniti naziv zbirke ‘Kodak’ nakon što ga je tužila istoimena kompanija. On i njegov izdavač pokušavali su pred sudom da dokažu da nijedna od 63 poetske vinjete, nastale dijelom tijekom putovanja po Americi, ‘onako kako putnici snimaju fotografije’, ne može narušiti ugled jake američke kompanije, a da je zaštitni znak, zapravo, upotrebljen kao općeprihvaćeni sinonim za fotoaparat, no nije uspjelo. Zbirka je danas poznata po njenom podnaslovu: ‘Dokumentarni filmovi’. Do sada se to smatralo presedanom u književnoj povijesti.
Povijest se ponavlja
Da se povijest ponavlja – kao farsa, pokazalo se stotinjak godina nakon nastanka stihova za ‘Kodak’. Odvjetnici kompanije ‘Schindler’ iz Švicarske, zemlje u kojoj je Cendrars rođen, zaprijetili su tužbom piscu i redatelju Darku Cvijetiću iz Prijedora zbog naslova njegove jedanaeste knjige, a prvog romana.
“Roman ‘Schindlerov lift’ fikcijska je proza o jednom neboderu u Prijedoru, koja se prepliće s činjenicama iz povijesti te zgrade od njezina useljavanja 1974. pa do, recimo, danas. Povijest nebodera je zapravo mikropovijest Jugoslavije i njezinog sunovrata u krvavim ratovima devedesetih. Roman čine kratke sličice o životima i stradanjima stanara, a okosnicu čini priča o šestogodišnjoj djevojčici koja je početkom rata poginula u liftu. Pisan je kratkim i vrlo suzdržanim rečenicama koje se omeđene poetskim skokovima” predstavlja ukratko svoju knjigu Darko Cvijetić.
Kafkijanska atmosfera s hrpom papira i bešumnim prijetnjama poprimila je i elemente apsurda dostojne Ionesca, jer se čini sasvim mogućim da odvjetnici švicarske kompanije prije pisanja tužbe roman nisu ni pročitali.
“Roman oni nisu mogli vidjeti na njemačkom, jer on upravo ovih dana trebao biti tiskan u Njemačkoj. Mogli su, dakle, samo pročitati moj intervju u ‘Spiegelu’, od siječnja ove godine, te su iz njega mogli povući posve proizvoljne zaključke. Ili su roman pročitali na našem jeziku. I opet, posve pogrešno pročitali ono što su htjeli” kaže Cvijetić.
I izdavač u Srbiji – Književna radionica Rašić, 2019, zadržao je na koricama, poput svojih kolega u BiH i Hrvatskoj, etimološki pisan naslov ‘Schindlerov lift’. Zastupnici švicarske kompanije nisu se, međutim, zadržali samo na čitanju naslova.
“Vjerujte da mi nije bilo nimalo ugodno dobiti na vrata gomilu prijetećeg papira na njemačkom, poslanog iz Züricha. Bio sam potpuno zatečen” govori Cvijetić.
A što je kompaniji ‘Schindler’ zapravo zasmetalo!?
“Švicarski proizvođač liftova našao se povrijeđenog ugleda jer sam u metaforičkoj igri, lift u tom neboderu nazvao ‘marke Schindler’, te je tako, po toj logici, lift njihove proizvodnje ubio curicu. Kako su rekli, njihov lift nije povezan ni s Holokaustom, niti s bosanskim ratom (?!). Lift u tom soliteru nije, dakako, marke Schindler, i moja se metafora prvenstveno odnosila na Oskara Schindlera i Spielbergov film – ‘Schindlerova lista’! S obzirom na to da je neboder svjedok ubijanja, itekako je nedostajao jedan Oskar Schindler da pokuša spasiti susjede ‘krivog’ imena. Na drugoj strani, curica je poginula u liftu, marke ‘DAKA’, jer nije bilo struje danima – bio je rat i spletom nesretnih okolnosti igrala se u liftu u trenu kada je struja došla. Njezina smrt nema veze s liftovima kao takvim.” izričit je Cvijetić.
Roman je u Hrvatskoj dobio i nagradu Fric – nazvanu po nadimku Miroslava Krleže, koja se dodjeljuje, naglašava pisac, za fikcijsku prozu. To što je u pitanju fikcija za švicarsku firmu nije bilo od značaja.
“Moje mišljenje je da su oni reagirali posve impulzivno, odnosno neka njihova služba koja se bavi marketingom. Prosto je nevjerojatan pokušaj obračuna s metaforom. Zapravo su ušli u područje koje je za kapitalističko poimanje svijeta jasno, no potpuno promašeno sa svake druge strane. Dakako da lift nije fizičko lice i da lift nije ubojica, čije god da je proizvodnje. Švicarska firma bi bila u pravu da ovo nije roman, nego stručna literatura, u kojoj ja, ili bilo tko drugi, objašnjava ‘tehničke’ nedostatke tog i tog lifta. Ovako, zapravo, ulaze u prostor umjetničke slobode. Nije zabranjeno spomenuti niti Coca-Colu, niti Mercedes, pa ni reći da je u kavanskoj tuči, recimo, netko udario nekog bocom Coca-cole… No, recimo da su stekli pogrešan dojam.” Objašnjava, uz ponešto eufemizama, autor romana.
Nitko ne sjedi prekriženih ruku
Ali ni njemački izdavač nije sjedio prekriženih ruku. Dogovorili su se s autorom da se ne diže buka u javnosti dok se cijela stvar ne rasplete ili ne dođe do sudskog spora. Cvijetić je o svemu napisao i tekst koji je na svojoj web stranici prenio pisac Miljenko Jergović i to je trenutno sve.
“Moj izdavač postupio je vrlo hrabro i vrlo ljudski i zahvalan sam mu na tome! Stali su u moju zaštitu i angažirali odvjetnike koji su zastupali i njih i mene. Odgovorili su vrlo opširno na njihovu najavu tužbe i čini se, prilično im jasno predstavili kako stvari stoje. U međuvremenu, švicarska firma se oglasila na odgovor njemačkih odvjetnika i predložila kompromisnu nagodbu koja uključuje nekoliko rečenica na početku romana koja bi otklanjala poveznicu s njihovom firmom. Taj tekst dogovaraju odvjetnici i vjerojatno će biti obavezan u svim budućim izdanjima, a ona se već naziru – na francuskom, nizozemskom, slovenskom, talijanskom… Ni ja ga još nisam vidio. U svakom slučaju, čak i taj prolog prije Prologa, zapravo će nehotice biti odličan integralni dio romana!” Ocjenjuje Cvijetić.
Čekajući epilog, ni autor ‘Schindlerovog lifta’, usprkos pandemiji i izolaciji, ne sjedi prekriženih ruku. Govori se i o ekranizaciji romana, njegova zbirka pjesama ‘Ježene kožice’ – Zenica, 2017 našla se u izboru za nagradu ‘Europski pjesnik slobode’, čije je finale ove godine u Poljskoj, a i novi roman samo što nije.
“Ha, čujte, ja sam u izolaciji sav život. Pisanje je izolacijska i samotna muka. Drugo, ja živim u zemlji permanentnog izvanrednog stanja i policijskih satova. Ali, svakako, pišem pojačanim tempom i čitam sve što sam godinama propuštao. Novi roman ‘Što na podu spavaš’ treba da se pojavi za nekih deset ili petnaest dan… Možda je on drugo plućno krilo ‘Schindlerovog lifta’, ali se bar nadam da naslov nikome neće biti problematičan.” zaključuje Cvijetić, prenosi nova.rs.