Duh Sjevera i Zapada prelio se bio preko srednjevjekovne Italije, da bi ugrozio njezinu individualnost i da bi istim mahom unio u nju elemente neophodno potrebne za njezino uskrsnuće. Bilo je nužno da talijanska energija poprimi pobunjenički karakter
Jednu od najljepših knjiga o povijesti umjetnosti na svijetu napisao je francuski liječnik, Ėlie Faure. Pišući u slobodno vrijeme stvorio je svoju legendarnu „Povijest umjetnosti”, iz koje ćemo u nastavcima donositi probrane tekstove o umjetnosti renesanse.
Kako piše Faure, mi smo dva ili tri stoljeća živjeli s osjećajem da je talijanska renesansa, nama za umirenje, ponovno pronašla izgubljeni put antičke umjetnosti i da su prije renesanse i izvan nje posvuda vladali samo barbarstvo i zbrka. A kad smo iz potrebe da volimo umjetnike posljednjeg razdoblja Srednjega vijeka – prethodnike procvata talijanske umjetnosti – stali sa žarom promatrati njihova djela, tada smo Italiju krivo shvatili i krivo prikazali.
Prigovarali smo joj zbog utjecaja što ga je izvršila na narode Zapada i nismo htjeli uvidjeti da su se narodi Zapada, pošto su se trenutno bila iscrpila njihova duhovna sredstva, morali podvrći općem zakonu i tražiti nove elemente koji će oploditi njihov duh. Oni, koji su se pozivali na duh svoje vlastite rase da bi osudili djelatnost Italije zbog pogrešaka što su ih počinili imitatori, nedostojni da je usvoje, što su bili ljudi svoje rase i što se nisu rodili u 13. stoljeću u Sjevernoj Europi.
Mi smo glas talijanskih heroja čuli zato što su oni došli u času kada ih je naš nagon tražio. Duh Sjevera i Zapada prelio se bio preko srednjevjekovne Italije, da bi ugrozio njezinu individualnost i da bi istim mahom unio u nju elemente neophodno potrebne za njezino uskrsnuće. Bilo je nužno da talijanska energija poprimi pobunjenički karakter…
A biljeg kojeg je ona Sjeveru utisnula, bio je znatno dublji i vidljiv još uvijek, zato što je veliki napor koji su u Srednjem vijeku izvršili narodi s onu stranu Alpe i Rajne, gotovo potpuno iscrpio te narode.
Zašto je renesansa bila nužna?
A također i zato, što je Italija donosila svijetu istraživačko oružje zaboravljeno već dvanaest stoljeća, kojemu se naš dijelić čovječanstva morao uteći, ako nije htio da propadne. Renesansa je dobila ime po tomu, što je izrazila dio naše povijesti slično razdoblju koje su u njegovim prvim i najodlučnijim trenucima, doživjeli Euripid i Praksitel. Samo što mi njezine likovne manifestacije možemo bolje shvatiti.
Od nje nam ostaje još nešto osim razorne i svete misli filozofa koji su se ispovjedali, misli Rablaisa, Montaignea i Erazma, u kojima Sokrat i njegovi učenici ne bi prepoznali sebe, no koji su u srednjevjekovnom svijetu odigrali u obrnutom smjeru istu ulogu što su je Sokrat i njegovi učenici odigrali u antičkom svijetu. Upravo slikarstvu dugujemo saznanje zašto nam je renesansa bila nužna i zašto ju volimo.
Saznanje, zašto nikada nećemo prestati biti zahvalni velikim pojedincima koji su u svoju dušu primili dušu nestalih gomila, da bi njihovu nadu predali gomilama što će doći. Jer, upravo oni prenose dalje baklju, oni su veza između općih potreba, koje ljudi više ne osjećaju, i općih potreba koje će osjetiti jednog dana, veze između jučerašnjeg i sutrašnjeg društvenog tijela. Oni sami sačinjavaju mnoštvo i u njihovo se srce sklonila osjećajna povezanost, koja je spajala čovjeka s čovjekom.
Michelangelo Sistine, Rubens, Rembrandt i Velasquez, očiglednije od pisaca, učenjaka ili filozofa, predstavljaju individualne simfonije koje u kritičkim vremenima sabiru u sebi pučku simfoniju. Između vitraja katedrale i Tizianove slike, jednaka je udaljenost kao između prekrasnog glasa u najljepšem pučkom zboru i Beethovenove simfonije…
Zbog toga se oni, koji se tu i tamo uzdižu, da bi titanskim naporom poduprli stupove hrama, čine kao da su u potpunoj opreci sa svojom sredinom. Čini se kao da joj se nisu prilagodili, jer nose u sebi ritam budućih prilagođavanja. Oni su mrtve ritmove razbili da bi stvorili nove ritmove. No, cilj njihova djelovanja je društvena sinteza, jer su ljudi sretni kada se ona ostvaruje. Pesimizam se formulira samo u uzvišenim duhovima, koji su osamljeni i budući da je optimizam plod unutrašnje povezanosti između ljudi – kako to da ljudi, kad ostvare tu božansku povezanost, ne mogu ju sačuvati?
To je zato što se ni jedno društvo ne može oduprijeti općem zastoju do kojega bi došlo kad bi se ta povezanost stalno održavala. To je zato što život nije ništa drugo, nego – napor. To je zato što ravnoteža elemenata nikada nije statično ostvarenje, već uvijek samo težnja, ili se barem ta ravnoteža ostvaruje u suviše kratkotrajnom trenutku, da bismo ju mogli zadržati drukčije no u djelima, koja u tom trenutku izviru iz našeg srca.
Italija – kuća užitaka
Ta dinamična, uvijek remećena i uvijek iznova ostvarena ravnoteža koju nije moguće održati, ali jednako tako nije moguće u nama uzdanje u nju, taj odmor za kojim težimo sa željom da ga se domognemo i s predosjećajem da ćemo ga odmah opet izgubiti, mogao bi potrajati samo onda ako bi se svi društveni organi prilagođavali ekonomskoj i duhovnoj sredini, a koja se bez prestanka razvija.
No, ubrzo dolazi čas, kada pojava novih naroda i novih metoda, nepredviđenih otkrića i strujanja ideja primljenih izvana, poremeti ravnotežu, kad uski egoizam jedne klase, jedne kaste ili bilo kakve skupine pojedinaca prigrabi u svoju korist djelatnost ostalih i probudi među njima pojedinačne snage, koje će malo po malo klijati u razumu ljudi stvorenih da traže zakon nove ravnoteže.
U stvari, djelovanje je Italije prestalo onda kada je ona postala za Europu kuća užitaka, kao što je djelovanje Grčke prestalo onoga časa kada su oni, koji su je pokorili, počeli obogaćenu Atenu smatrati sposobnom jedino da ih podučava i zabavlja.
Težnja za društvenim ravnotežama ostvaruje se po prostranstvu Zemlje jednako kao i kroz povijesno trajanje. Strastveni individualizam južnjačkih naroda nametao im je potrebu za društvenom okosnicom sa snažno razvijenom hijerarhijom, gdje bi svi nemiri i svi unutrašnji sukobi mogli naći točno određeno rješenje, a u nuždi tražiti podršku nepromijenjive vanjske sile.
Narodi Sjevera, gdje je život tegobniji i napor stalniji, pa je stoga čovjek neprestano upućen na čovjeka, od prirode su društveni i njima je zbog te osobine bila potrebna unutrašnja poluga koja bi dala poticaj buđenju duhovne individualnosti. U stoljeću kada se u najvišem poletu razvija i germanski i talijanski genij, slikari koji su predstavnici jednoga, i slikari koji su predstavnici drugoga, promatrat će oblik s gotovo suprotnih stajališta.
Ovdje su freske na zidovima naslikane zato da bi ih svi vidjeli. Ondje su izabrana djela što pripadaju bratovštinama, stvarana po narudžbama donatora. Ovdje umjetnici koji su još snažnije razvijeni kao indidividuumi jer je mnoštvo oko njih anarhično i strastveno, skupljaju raspršene elemente duha stvarajući idealnu, generalizatorsku i hijerarhičnu sliku prirode. Ondje umjetnici, tek oslobođeni kolektivnog nagona Srednjega vijeka, komadaju zajednički duh, prikazujući izdvojeno sve vidove prirode. Rubens, sjevernjak i katolik, pomirit će načas dušu Michelangela i dušu Dürera…
Šturi krajolici Juga, njihova prozračnost, uzdržljive i točne linije koje ih omeđuju i određuju u našoj spoznaji i izazivaju u nama rađanje jasnih misli i bitnih odnosa, omogućili su velikim Talijanima da dadu na razumskoj spoznaji temeljnu interpretaciju prirode, interpretaciju koja je, od egipatskih kipara do Michelangela i od Fidije do Tiziana, izmijenila samo svoj vanjski oblik i teži da sažme sveopći život u ljudski oblik.
Izbijanje pojedinca
Za vrijeme renesanse i reformacije, pojedinac izbija, da tako kažemo, na površinu, a da bi mogao izbiti, probija debeo oklop – deset stoljeća dogme i obreda, zabrana, pritisaka, formula, društvenog i teološkog aparata toliko teškog i duboko usađenog i ljudskog – da se činilo kako je urastao u srca ljudi tisućama živih korijena koje nije moguće iščupati. Odavde odakle mi gledamo, taj nam se pojedinac čini, da tako kažemo, divovskim, strahovito snažnim i hrabrim, kao da stoji sam pred svijetom što ga mora iznova pronaći…
Drama postoji, osobito u Italiji, jer na Sjeveru taj prijelaz nije tako nagao i ni izdaleka toliko okrutan, budući da se ne događa toliko u razumu umjetnika, koliko u polaganom prodiranju običaja i načina života, koji malo po malo, u njegove metode i navike u mišljenju, na mjesto kolektivnih tradicija dovode pojedinačna otkrića.
Na jugu je nekolicina ljudi bila svjesna drame: da Vinci, vjerojatno, no mi to nikada nećemo pouzdano znati, a Michelangelo – svakako. U čemu bi inače mogla biti tajna dvosmislenost da Vincijeva i što bi mogao biti uzrok silne patnje Michelangelove, kada to ne bi bilo njihovo veoma jasno saznanje da je Italija prekinula duhovno jedinstvo Srednjega vijeka, u kojem su umjetnost i znanost čovjeka zajedno stvarale sliku njegova shvaćanja svemira?
Zar nisu oni obojica osjećali da se umjetnost, dok nauka postaje objektivna, ne može više zadržati u subjektivnim oblastima spoznaje? Zar njihovo neprestano napregnuto nastojanje, da s pomoću anatomije i perspektive, polože umjetnosti temelje jednako stvarne kao i u nauci, nije u sebi sadržavalo prešutno priznanje da to jedinstvo napušta čovjekovo osjećanje i da zato treba pokušati mučnim naporom, za kakav su ono jedino bili sposobni, zadržati ga u njegovu duhu?
Kako njihova, do očajanja dovedena energija, nije mogla naći nikakva izlaza iz slijepe ulice omeđene i zatvorene kamenim zidinama, u koju su ih bili uveli Ucello, Pierro della Fracesca i Signorelli, oni nisu mogli spasiti svijet drukčije nego da iz zagrljaja sveopće mistike istrgnu sve elemente mišljenja, da bi ih povjerili – s kakvim gorkim skepticizmom – nekolicini uzvišenih duša, koje će doći poslije njih. Boga su, bez sumnje, imali uskoro zamijeniti ljudi. No, koliko će biti takvih ljudi?
Renesansa je, dakle, označila svečani trenutak kad je došlo do raspadanja kršćanskog jedinstva. Ali, drama, ma koliko strašna bila, ne mijenja nimalo pravu prirodu bića koja u njoj sudjeluju. Ona može samo izmijeniti crte njihovih lica, koje postaju napetije, urezane i bolnije. Kakva je šteta što je povijest još toliko mlada, što ne možemo obuhvatiti stotinu tisuća ili više našeg čudesnog postojanja, da bismo dokazali da se nismo nimalo promijenili, da promjene naših čina izražavaju samo unutrašnja kretanja koja svakih deset i dvadeset stoljeća poremete naše navike, no ostavljaju netaknute naše nagone, sposobnosti i potrebe.
I onda kada izbija na površinu pojedinac, da bi prihvatio opojnost života, i onda kada negdje mnoštvo, obuzeto divovskom groznicom, djeluje, misli i stvara kao jedan čovjek… jedinstvo umjetnosti, zahvaljujući čovjekovoj sposobnosti da osjeća, nadživljava prekid u jedinstvu svijesti, koje je čovjekov razum morao razbiti, ako je htio izmaći smrti.
Ponovni rast talijanskog genija
Usprkos seobama, najezdama, ratovima i revolucijama, u svakom narodu postoji gotovo nepromijenjiva jezgra koja potječe zacijelo od susreta prilagođavanog tla s pradavnim zanosom, što sve pokušaje mijenjanja i osamostaljenja, svodi na isti duhovni tip, koji drama pustoši, stvaranje smiruje, koji se načas prilagođuje događajima, da bi kasnije dopustio da ga oni prestignu, koji se uspinje do svoje najviše točke, bori se sa smrću, no posvuda i uvijek uporno ostaje isti…
Ne smijemo se, dakle, čuditi, što vidimo kako poslije više od tisuću godina talijanski genij ponovno raste između svojih ruševina, zelen i jedar, doduše ne više posve jednak, ali ipak analogan onomu što je prije bio i kako graditelji mjere urušene svodove i pregledavaju zakopano kamenje – ne zato da bi tražili u njemu uzore, već da bi svoje proračune, svoje intuicije i svoje želje usporedili sa željama predaka.
Upravo je renesansa, jače ističući razlike između pojedinih naroda i između pojedinaca, ukazala na različite sposobnosti naroda. Budući da je nastupila nakon onog snažnog nesuvisloga brujanja Srednjega vijeka, kada su se kiparstvo i slikarstvo, kazalište, glazba i pjev zvonika, miješali zajedno u grotlu punom tame i zraka, što ga je predstavljalo tijelo građevine – ona je istaknula ono što je u tlu i rasi bilo nerazorivo.
Sigurno je da svaki pojedinac u narodu i svaki narod u povijesti stremi prema duhovnom jedinstvu čovjeka, ali možda je određeno da se to jedinstvo nikada nigdje ne formulira i da uvijek radije odabire beskrajnu raznolikost individualnih ili specifičnih oblika izražavanja, nego nekakavu sjajnu jednolikost, koja bi svojom nonotonijom, zacijelo, ubrzo bacila nemirni duh prema novom razjedinjavanju.
Tko ne vidi da su se, na primjer, Francuzi prikazali u prvom redu – kao graditelji, Talijani u prvom redu – kao slikari, Nijemci u prvom redu – kao muzičari, Španjolci u prvom redu – kao dramatičari, a Englezi u prvom radu – kao lirski pjesnici? Ma kako bili međusobno srodni sveopći oblici umjetnosti, nije moguće prijeći od velikog nesuvislog jedinstva Srednjeg vijeka na zapadu, na novovjeku anarhiju, a da se ne zaustavimo kod onog dramatskog trenutka, kada je renesansa, posredstvom pojedinaca i škola, odredila svakomu kakvu će ulogu odigrati u zajedničkom djelu.
U tom se času ta uloga sastojala u raščlanjivanju beskrajno raznolikih vidova svijeta, da bi europsko čovječanstvo ponovo zadobilo elemente mistike, u kojoj će se jednoga dana nekadašnje jedinstvo nauke i umjetnosti moći ponovno uspostaviti u srcu mnoštva. Ne mogu zamisliti da bi se čovjek lako mogao osloboditi ritmova, koji su mu kroz tolika stoljeća svojom snagom pružali sigurnost, osim ako istovremeno u grijehu i patnji ne rodi nove ritmove.
Čovječanstvo može imati samo jedan razlog da živi, a to je da obnavlja moć svoje ljubavi u dodiru s oblicima na svom putu, koji se obnavljaju, ne čekajući na nju. Čini se, da je nemoguće voljeti ili opravdavati ili proklinjati ili, još bolje shvatiti renesansu, ako promatramo njezin napor bilo s kojeg drukčijeg gledišta.
(Nastavlja se)