Memling je s nježnošću mistika prolazio duž usnulih kanala, promatrao je nad njihovim vodama bijeg blijedih oblaka, pratio je pogledom nemirne flotile lišća, što ga vjetar rasipa po vodenoj površini
Kako je izgledala renesansa Flandrije, tumači u svom kapitalnom djelu, francuski povjesničar umjetnosti, Ėlie Faure, čije se knjige ubrajaju među najbolje antologije povijesti umjetnosti. Faure je jedan od najvećih istraživača likovnih umjetnosti, čovjek koji je istraživao podrijetlo genija, međusobne utjecaje umjetnika i duh pojedinih epoha, ne bi li dočarao uvijek zagonetna umjetnička djela.
Tajanstveni unutrašnji tok flamanskog života, skriven ispod surovosti velikaških orgija i raskoši trgovaca, tumači Faure, izlazi za vrijeme renesanse na površinu njihove duše. Umjetnici su bili svjedoci „pojave mističnog radnika, vizionarskog tkalca, koji je izišao iz podzemlja, zbunjen od danjeg svjetla, blijed, izmožden i kao pijan od pošćenja”. Vidimo ga na slikama Dirka Boutsa, punim isposničkih silovitih i bolesnih figura, spljoštenih likova, odrezanih glava, prolivene krvi, milih, tužnih i blagih mučenika, krvnika odvratnih lica, likova kakve nalazimo, također, i u rukopisima tog vremena i u boležljivom slikarstvu Jeana Malouela koji je došao iz Nizozemske i nastanio se u bijednom i u englesko-francuskom ratu – upropaštenom Parizu. Kod njega prevladavaju mržnja i gorko žaljenje, što ne može pobjeći iz društvenog pakla i skloniti se na ladanje, koje kao dobar Nizozemac obožava: livade ispresijecane šumama i potocima, brežuljkaste daljine ukrašene pašnjacima, bujnu krajinu prekrivenu modrikastom parom u pozadini, gdje se u zupčastim gradovima gomilaju zvonici i tornjevi…
Memling se, naprotiv, prepušta sudbini – ljubav kod njega odnosi pobjedu nad mržnjom, a duševno utočište redovnice nad pomamnog razdraženošću gladnoga tkalca. To je agonija Bruggea. Memling je s nježnošću mistika prolazio duž usnulih kanala, promatrao je nad njihovim vodama bijeg blijedih oblaka, pratio je pogledom nemirne flotile lišća, što ga vjetar rasipa po vodenoj površini. Gledao je kako cvatu glicinije, što vise sa zidova i miluju vodu, lutao je dugo po dvorištima samostana, gdje opada lišće s platana i gdje iza tisuću svjetlucavih okana pročelja život gasne i obavija se šutnjom, da bi u sebičnom miru iskupio orgiju materijalnosti, boje i bučnog meteža, koja izvan tih zidina odzvanja već toliki niz godina.
Srodnost stoljeća s Japanom
Njegovo je glavno djelo namijenjeno hospiciju i, možda, su mu krajolici, po kojima prolazimo okrećući stranice Evanđelja, graciozni i fini krajolici, gdje blistaju providne ružičaste boje i modre boje plemenitih kovina, draži od pravih flamanskih krajolika, gdje čovjek uranja u svježi zrak koračajući po masnoj zemlji okružen nebom. Čini se, kao da on gotovo ne izlazi iz kuće, kao da gleda svijet samo kroz stakla na svojim prozorima i zbog toga njegova mnoštva izgledaju udaljena, a njegovi krajolici preciozni, zamagljeni, produhovljeni.
On sve nevolje svijeta ne osjeća zapravo sam, već ih pronalazi u držanju muškaraca i žena što kleče, simetrično raspoređeni i na licima, koja polagano ispituje i u kojima se nagomilala patnja više pokoljenja, licima muškaraca, beskrvnim, mršavim i blijedim, licima žena, tužnim i blagim, pomalo bolnim, izduženim napetim na čelu i sljepočnicama uboge redovničke kapice. Gdje su snažni likovi Jana van Eycka, puni, punokrvni, uhranjeni, gdje je sam Van Eyck, siguran u sebe, sazdan od guste tvari, čvrstoga duha?
Memling je veoma brižljiv, nenametljiv, pomalo plašljiv, do krajnjih granica strpljiv i pažljiv čovjek, do krajnjih granica umjetnik, zacijelo bolestan, sklon nježnom samostanskom misticizmu, zaljubljen u tišinu i u gravire, u stare knjige, violine i poeziju, prijazan prema poniznima i sam ponizan i veoma dobar. Njegovi su mučenici dostojni sažaljenja, no njegovi krvnici nisu više tako strašni kao krvnici ostalih slikara; karakter gubi na snazi, jer je suviše brižno istraživan, a dramsku radnju pomalo zamućuju fina proučavanja pojedinosti i pretjerano savjesno odabirane harmonije.
One su, uostalom, čiste, često sjajne, žitkog i prozirnog sjaja, od kojega crne i crvene boje postaju nalik bojama japanskih umjetnika u laku i s kojima se u tome u sljedećem stoljeću susrećemo i drugdje, a ne samo u Flandriji: kod Nijemaca, u Italiji kod majstora iz Siene i, što je još neočekivanije, kod Rafaela, u Francuskoj također kod Jena Malouela i kod većeg broja malih bezimenih slikara, prethodnika i suvremenika obojice Cloueta. To nije jedina srodnost tog stoljeća s Japanom, i što je još čudnije, upravo s Japanom tog vremena. Na svakom koraku na sijenskim slikama 15. stoljeća nalazimo duguljasta lica kosih očiju za koja bi se reklo, da ih je nacrtao kakav slikar Nippona.
Pisanelo, a kasnije i Dürer na svoj način, dobro razumiju biljke i životinje, a neki mali flamanski portreti, što su ih slikali Memling, Petrus Cristus i Hugo van der Goes, kao na primjer portreti vojvoda burgudnskih, u crnom ruhu, sa Zlatnim runom oko vrata, bez brade i brkova, blijedih, velikih vladarskih i čudnih lica – po čistoći svojih skladova, po umjerenim suprotnostima i odlučnom crtežu – podsjećaju na umjetnost njihovih suvremenika s krajnje granice Dalakog istoka. Je li to slučajnost? Možda i nije. Portuglaci su već u to vrijeme bili donijeli u europske luke pladnjeve i lakirane škrinjice, a možda čak i slike Minchoa, Shubuna i Sesshua…
Drama morala i drama intelekta…
Ta čistoća, ta prozirnost tona, ta netaknuta krasota, što izbija iz same materije, tako tvrde i zgusnute, te se čini, da poput crnog dijamanta prosipa naokolo svoju vlastitu svjetlost – sve će to biti obilježja posljednje škole Bruggea. Nalazimo ih čak i kod Patinira, tog možda najuzbudljivijeg, dubokog lirika krajolika, snažnog i stvarnog opisivača poljskih radova, pretka Pietera Brueghela. Ali Patinir je sam pod svojim nebom zastrtim oblacima, u svojim teškim i bogatim ravnicama, gdje se šume i žitna polja izmijenjuju i nižu jedni za drugima do iza samog obzorja. Slikar više ne proživljava svoje doba, a kad ga promatra, čini to zato, da bi u njemu našao motive, kojima bi mogao izraziti precizne skladove, što su se ukrutili u njegovim očima. Snage i života nestaje iz njih kao i iz svega drugoga…
Gerard David, Memlingov učenik, vidi u svijetu samo još materije, koje su čiste kao brušeno drgo kamenje i kojih su tonovi duboki poput vode. Njegova lica, doduše, kao u svih Flamanaca toga doba, nose biljege godina, odricanja, tjelesne boli i briga i on se čestito trudi, da bih nam ih pokazao. No, on je iznad svega – slikar. On više nema van Eyckovo srce, a nedostaje mu još čitavo stoljeće, da bi mogao imati Rubensov duh. On slika tkanine i drvo i čelik isto tako pažljivo i savjesno kao što slika ruke i lica, a kad opisuje mučenja, njemu je ton odrtog mesa i noža, s kojeg kaplje krv, u prvom redu izlika za isticanje crvene boje krvničke odjeće. On je majstor harmonije, jednako nemilosrdan, kao što je nemilosredan onaj službenik koji reže kosu mučenika.
Gerard David, sklanja se bez grižnje savjesti u zatvoreno utočište, što mu ga pružaju besprijekorna suglasja i materije bez mane. Po svemu se vidi da je on – posljednji. Navikao je na prizore iz kojih su van Eyckovi nasljednici crpli žuč i suze, ili su pred njima bježali zakrivajući oči. I tu je, kao i drugdje, 15. stoljeće otvaralo žile i razdiralo srca.
U Italiji nalazimo strašnu protivnost između razuma, koji se uzdiže i djelatnosti, koja opada, u Francuskoj kronični rat, u Flandriji grčevito umiranje slobode. Ali, u Flandriji patnja nije ista kao u Italiji. Bol van der Weydenovu, gnjev Dirka Boutsa, Memlinogvu tugu i Malouelovu bijedu, izazvala su zla vremena, a nemir Masacciov, Donatellov i Botticellijev proistječe iz napora s kojim oni nastoje otrgnuti svoju dušu od istrošenog ideala da bi ponovo stvorili svemir.
U Flandriji se odvija drama potpuno moralnog reda, a u Italiji drama intelekta. Flamanci pate zato, što više ne žive punim životom. Talijani pate zato, što im znanje nije dovoljno, a kad patnjom dođu do saznanja, pate dalje, da bi saznali još više, jer kod njih prevladavaju želja za apsolutnim oblicima i mašta koja je kadra da ih ostvari…
Nesavladiva moralna depresija
Odatle sva razlika između tih dvaju usporednih pokreta koji su vodili Zapad na prijelazu od kolektivne civilizacije do istraživanja pojedinaca. U Italiji, strast vodi ljude, oni idu naprijed, jer osjećaju potrebu za tim, a u Flandriji ljudi idu naprijed protiv svoje volje; njima se sviđa njihovo staro ruho i oni i nesvjesno igraju, u osvajanju budućnosti, pozitivnu i nužnu ulogu zato što su u slikarstvu usvojili intimni i stvarni krajolik, a ne više kao u Firenci, krajolik kojemu je svrha da u prvom redu izrazi apstrakcije.
Zato, zacijelo, što je njihov društveni život nesređen, što su nesretni, što ih tišti nesavladiva moralna depresija, zato oni pripremaju pokoljenje koje neće biti sposobno oprijeti se talijanskom intelektualizmu, tako utješnom po svojim fatamorganama, no tako pogubnom za one, koji nisu borbom stekli pravo da ga razumiju i da ga sebi prilagode.
Nakon francuske najezde na Polutoku, tanki bedem što ga je avinjonska škola suprotstavljala talijanskom moralnom osvajanju Francuske, bio je probijen. Po općem zakonu, pobijeđeni se osvećivao. Preko Francuske, povučene na puteve talijanske kulture, osjetila je udarac i – malaksala Flandrija. Slikari koji su bili napustili Brugge i otišli u Antwerpen — gdje se, naročito poslije dolaska karla V., koji je ženidbom svog djeda postao nalsjednikom Nizozemske, bila koncentrirala sva djelatnost flamanskih gradova — podlegli su privatnosti južnjačkoga genija. Teško je bilo, oduprijeti se…
Ugledajući se u Franju I. i Karla V., svi su mogućnici Zapada javno pokazivali svoju sklonost prema transalpinskim slikarima, a početkom tog stoljeća bilo se u Rimu i u Veneciji rodilo veliko simfonijsko slikarstvo, uz koje se gotički ideal činio prilično nespretan, a njegova snaga i neophodnost činile su se znatno umanjene u očima ljudi, koji su na Sjeveru kao i na Jugu, osjećali opću potrebu za oslobođenjem pojedinaca. Upravo zato da bi izbjegli srednjovjekovnoj bezličnosti, Jan Mabuse i Van Orey i Conixloo, Van Hemessen, Marten de Vos i Jan Mostart za njima, podložili su svoju ličnost ličnostima Talijana.
I onda kad se van Orley povodio za Rimom i Firencom i onda, kad se Marten de Vos pozivao na autoritet Mlečana, rezultat su bile samo ili suviše dramatizirane anegdote, ili suviše idealizirana naga tijela ili suviše teški mitološki sadržaji. Da Jan Mabuse nije koji put zaustavio pogled na golobradim i snažnim licima knezova i trgovaca, da Van Orley, taj majstor raskošne tapiserije, nije u svojim suviše napuhanim oblicima sačuvao trag dramatskog osjećanja kojim je Rogier van der Weyden nadahnuo početke velikog flamanskog slikarstva, a naročito da duh mladog Rubensa nisu privlačile nevješte poeme mnoštva umjetnika, koji su govorili samo o Italiji i savjetovali mladim ljudima da idu proučavati talijanske majstore prije no što uzmu kist u ruke — mi bimo potpuno zaboravili na sve sljedbenike romanističke škole.
Nitko od njih nije znao obratiti svoju pažnju Antwerpenu, njegovoj velikoj luci, njegovu bujnom životu, a pogotovu nitko od njih nije znao gledati u sebe i vidjeti, kako u njemu raste ponos što živi, ponos, koji se u dodiru s takvim silnim ognjištem djelovanja mogao i morao probuditi…
Poziv umjetnika juga…
Quentin Matsys, možda zato, što se ondje rodio, što je uvijek živio ondje, što je ispuštao iz ruku kist samo zato da bi prihvatio kovački čekić, jedini je od njih naslutio nove izvore, što će ih otvoriti sve snažnija plima života Antwerpena. U sjedištu gilde, govorilo se, dakako, o Italiji, a slike što su ih drugovi pokazivali jedni drugima – krupna ružičasta naga tijela u posvećenim krajolicima, gdje su se stada, što su ih pasli bogovi, spuštala niz kose livade – dovodile du ga sve češće u iskušenje, da struji mode prepusti mlade snage koje je morao poštivati zbog svojeg pučkog porijekla.
No, počinjao je shvaćati pouku Latina i znao je napola obuzdati polet nagona, koji se polagano opet budio. Kod njega nema toliko praznina, koliko kod velikih flamanskih primitivaca; u rasporedu materije na njegovim slikama nema toliko nesređenosti, a ponekad nalazimo na njima — kao u Polaganju u grob — vrlo izražen i vrlo napregnut napor, da se postigne neprekinutost linija i ravnoteža volumena, napor koji mora da je prijalaz od velikog dramatskog osjećanja Rogiera van der Weydena, do goleme arabeske kojim će Rubens privući sve oblike života u metež bogat kao godišnja doba i sređen kao njihov ritam.
Što zato: on je Flamanac više od ostalih, neposredan, zbijen, slikar prospekata neobičnih draži i dalekih prozirnih krajolika. Budući da je obrađivao željezo, njegova je faktura donekle tvrda i suha, a kako nije imao vremena da gleda na Šeldu, ni plodnu zemlju koju ona natapa, ni nebo – njegova je boja pomalo blijeda. Ali, on voli punokrvnu put, dobro jelo i lijepo vrijeme. U njemu je cijeli Antwerpen u zametku – od čudesnog Rubensa do osrednjeg Teniersa.
Gotička je ideja u Flandriji, kao i u Francuskoj, kao i u Njemačkoj, bila iscrpla svoje izvore. Umjetniku sjevera, ako nije htio umrijeti, nije preostajalo drugo nego da se prihvati individualnog istraživanja na kojega ga je pozivao umjetnik juga. I on se toga odlučno prihvatio – Erazmo je istih godina kao Jan Mabuse i Quentin Matsys – i ta je gorljiva podložnost rodila Shakespearea, Rubensa i Rembrandta, a poslije njih Netona, Lamarcka i Beethovena…
(Nastavlja se…)