Srpska općina inicirala je uređenje Cvjetnog trga nakon što je Kaptol 1794. prodao crkvu pravoslavcima

Cvjetni trg – koji se nikada nije službeno tako zvao – po mnogočemu je najuzbudljiviji trg u Zagrebu, a time i u Hrvatskoj. U posljednjih 50 godina svjedok svega što se na njemu događa je Hakik Ibraimi, koji ondje svakodnevno prodaje kestene od 1972. Od kestena i kokica zaradio je i za mali apartman u Selcu, kamo češće od njega odlaze supruga Nakija i sin Sadat, koji s njim rade. Odmah do njih, na ulazu u Oktogon, na samo nekoliko četvornih metara, petnaestak godina sjajno radi kafić Bonita poznatoga gradskog ugostitelja Vedrana Gajskog.

Josip Radeljak živi u stanu na 3. katu kuće poznate kao “zgrada bivšeg kina Zagreb”, iako je kino Zagreb bilo u dvorani iza te zgrade, a uredio je i koristio stan i terasu na 5. katu, za koje se spori sa Srpskom pravoslavnom crkvom. SPC je, naime, bio vlasnik te zgrade, a danas u vlasništvu ima većinu stanova i poslovnih prostora u toj, kao i u okolnim zgradama, ali i u mnogim zgradama u okolnim ulicama.
Sa suprotne strane trga, stan od 200-tinjak kvadrata na 2. katu zgrade u kojoj je dućan Benetton koristi sin vlasnika zaštitarske tvrtke Sokol-Marić, Zlatko Marić. U taj stan, kojem je ulaz iz Bogovićeve, krajem 90-ih s obitelji se uselio kralj poker-aparata Vjeko Sliško, no nije ga uknjižio na svoje nego na očevo ime. Na njega je u studenome 1999. ispred knjižnice “Bogdan Ogrizović” u Preradovićevoj izvršen atentat zoljom u kojem je smrtno stradao slučajni prolaznik Zoran Domini. Nepunih 1,5 godina poslije, u ožujku 2001., 30-ak metara od njegova stana, Sliška je likvidirao belgijski plaćenik James Cappiau – kojeg je odmah potom ispred kina Europa upucao Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić. Tada su Sliškova žena i djeca napustili stan na Cvjetnom, a njegova obitelj nekoliko godina poslije stan je prodala Mariću. Zlatko Marić, pak, od 2011. ima stan u Horvatinčićevoj zgradi, a među vlasnicima su i Robert Kovač, Daniel Vukov, Zdravko Mamić…

Na prostoru Cvjetnog trga već više od 680 godina, otkako ondje postoji crkva, ljudi se sastaju, trguju, ubijaju, pokapaju, planiraju, grade, ruše, bune se protiv gradnje bogataša…
Sve je počelo kada je na livadi podno južnih zidina Gradeca, 1334., oformljeno Margaretsko groblje stanovnika iz (v)iličkog podgrađa i podignuta drvena katolička crkva sv. Margarete. Crkva je 1378. dobila status župne crkve, no ni u davna doba na tom prostoru nije uvijek bilo mirno.
“U borbi grada Gradeca s Kaptolom provale Kaptolci na staru godinu 1596. na to groblje, te izkopaše i pobacaše lješine”, stoji u povijesnim zapisima.
Crkva sv. Margarite izgorjela je 1712., a na istome mjestu sagrađena je nova drvena crkva, ovaj put s lukovičastim zvonikom.
“Kod kopanja dosta duboka temelja za zvonik izkopan je kljun od broda, a dokazom toga morala je tu u prastaro doba teći Sava”, stoji u zapisu iz 1774.
Povijest nas uči da je na prostoru današnjeg Cvjetnog trga nekoć bilo i gradsko gubilište.
Zanimljivo je da je crkva – tada katolička – otkako je sagrađena 1378., krenula s biznisom oko nje: dvotjedne sajmove Margaretinje na prostoru između crkve i (V)Ilice otvarali su svakog 13. srpnja više od 400 godina, do 1794. Tada je novosagrađena crkva – nakon požara – prodana Grčkoj ortodoksnoj crkvenoj općini u Zagrebu, koja ju je preuredila za pravoslavno bogoslužje i dala joj novo ime – Sv. Preobraženja Gospodnjega.
Naime, u Zagreb je 1780. došlo prvih 28 pravoslavnih doseljenika iz Grčke i Makedonije, a poznato je da ih je 1785. u Zagrebu živjelo 40-ak u osam pravoslavnih obitelji: Demeter, Gavela, Millin… U idućih 60-ak godina među pravoslavnim vjernicima u Zagrebu počinju prevladavati doseljeni Srbi pa 1848. ortodoksna crkvena općina svojem nazivu dodaje pridjev srpska.


Do 1866. u Zagrebu živi 280 pravoslavnih vjernika, a srpska ortodoksna crkvena općina, na mjestu stare drvene crkve, zida novu po projektu arhitekta Franje Kleina.
Klein je 1874. projektirao i trokatnu neorenesansnu palaču Josipa Siebenscheina, gradskog zastupnika i predsjednika Izraelitske bogoštovne općine, na južnom djelu današnjega Cvjetnog trga. Kako je raskošna palača zamijenila skromne purgerske prizemnice, koje su srušene zbog njezine gradnje, došlo je do prvog prosvjeda i prvog sukoba između bogataša, koji želi graditi, i susjeda iz okolnih malih kuća koji su željeli da se na tom prostoru uredi trg. Grad je odbio zahtjev građana i dopustio gradnju palače, službeno – jer trg nije bio predviđen po Regulativnoj osnovi iz 1865. Tako je trg nastao tek 24 godine poslije, 1889., na prostoru južno od palače.
U međuvremenu je u Preobraženskoj 6, u kući koja je srušena zbog gradnje Horvatinčićeve zgrade, 1875. rođen pjesnik Vladimir Vidrić.
Prema planovima tadašnjih gradskih čelnika iz 1878., ispražnjeno zemljište koje je omeđeno današnjim ulicama Bogovićevom, Margaretskom, Ilicom i Petrićevom bilo je predviđeno za gradnju Hrvatskoga narodnog kazališta, no ban Khuen-Hedervary dao ga je sagraditi na današnjem mjestu, koje je tada bilo stočno sajmište na kraju grada.
U to vrijeme, na centralnom dijelu današnjega Cvjetnog trga, stajao je niz starih jednokatnica s velikom gostionicom K starom dobričini. Od 1880. ispred te gostionice na strani Margaretske ulice bilo je ljetno stajalište fijakera i omnibusa koji su tri do četiri puta dnevno vozili kroz Svilarsku ulicu do kupališta na Savi u Trnju.
Na zapadnoj strani trga, uz jednokatnicu u kojoj je bilo kino Metropol, među prvima je 1886., prema projektu Hermana Bollea, izgrađena kuća Granitz koju je podigao poznati tiskar i izdavač Ignjat Granitz.

Lokacija trga – s planiranim nazivima A trg ili Margaretski trg – utvrđena je regulatornom osnovom iz 1887., a odluka o njegovu uređenju bit će donesena tek 1895., kada je parcelizirano zakladno zemljište. Od 1892. do 1897. srušene su sve kuće između Margaretske i Preobraženske, prazan prostor uz crkvu ipak je dobio privremeni naziv Trg Q, te je 1897. preimenovan u Trg Petra Preradovića. Iste 1897. Svilarska ulica preimenovana je u Preradovićevu ulicu.
Na praznom zemljištu istočno od današnjega Cvjetnog trga 1898. prema projektu Josipa pl. Vancaša započela je, a 1899. dovršena je gradnja monumentalne palače Prve hrvatske štedionice s Oktogonom.
U isto vrijeme sagrađena je palača Farkaš arhitektonskoga biroa Hönigsberg & Deutsch (u kojoj je trgovina Benetton), čime je utvrđen građevni pravac Bogovićeve ulice koja nije postojala do 1902., duž nje bila je postavljena duga drvena ograda koja je ograđivala dvorišta skromnih purgerskih jednokatnica.
Ulaskom u novo stoljeće, srpska ortodoksna crkvena općina odlučila se na “facelifting” crkve Sv. Preobraženja Gospodnjega pa se od 1899. do 1914. gradila nova i veća kupola crkve i izvodila promjena položaja pročelja prema projektu arhitekta Hermana Bollea.
Odlukom gradskih vlasti na trgu je 1906. otvorena gradska tržnica, a 1918. postavljena je velika trafostanica na mjestu spomenika Petru Preradoviću.
Sjeverno od trga, u Preobraženskoj ulici, 1920. sagrađene su palača Centralne eskomptne banke i mjenjačnice Dioniza Sunka.
Trg je dodatno dobio svoje konture 1924., kada je na uglu s Varšavskom ulicom (do 1946. Samostanskom) prema projektu Huga Ehrlicha sagrađena uglovna palača Ehrlich ili kuća Del-Ka, u kojoj je poslovnica PBZ-a.



Na uglu Preobraženske i Ilice 1930. sagrađena je nova zgrada pravoslavne općine Stanka Kliske i Juraja Denzlera.
Crkva Sv. Preobraženja Gospodnjega od 1931. i utemeljenja Zagrebačko-ljubljanske mitropolije više nije samo parohijalna pravoslavna crkva, već i katedrala.
Na suprotnoj strani trga, na palači Siebenshein 1932. neorenesansno pročelje zamijenjeno je klasicističkim, a potkrovlje je, kasnije, u doba komunizma, adaptirano u stambeni prostor.
Zgrada pravoslavne općine – koja je prenamijenjena u dvoranu kina Zagreb 1948. – građena je od 1934. do 1935., a 1937. ispred nje, na mjestu stare jednokatnice s kavanom i kinom Metropol, prema projektu Antuna Ulricha izgrađena je monumentalna modernistička šestokatnica.
Spomenik Petru Preradoviću, rad kipara Ivana Rendića, na Preradovićev trg postavljen je 1956., kada je premješten s južne strane Strossmayerova trga, preko puta Umjetničkog paviljona, gdje je bio od 1895.
Točno iza spomenika prema crkvi godinama je bila autobusna postaja na liniji prema Samoboru, sve do 1959., kada je otvoren autobusni kolodvor u Držićevoj. Do sredine 80-ih Cvjetnim trgom odvijao se promet i na njemu je bilo stajalište taksija. Promet je najprije djelomično izbačen s Cvjetnoga, a od 1987. i potpuno.
U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, od 1945., trg je nosio ime Trg bratstva i jedinstva, a 1990. vraćeno mu je ime Trg Petra Preradovića.
Konture današnjeg izgleda, po mnogima hladnog i bez duše, Cvjetni trg počeo je dobivati 1995., kada je prema projektu arhitekata Mihajla Kranjca i Berislava Šebetića izvršena temeljita rekonstrukcija pločnika i bitno je promijenjena njegova urbana oprema. Najviše prijepora bilo je zbog toga što su trebala biti posječena stabla koja su godinama krasila Cvjetni trg, pa je ekourduga Zelena akcija organizirala prosvjed protiv sječe i u kratkom vremenu sakupili su osam tisuća potpisa građana za prosvjednu peticiju. Nakon toga obećano je da će projekt biti promijenjen i stabla sačuvana, no tih dana započela je operacija Oluja, a Cvjetni trg osvanuo je bez stabala koja su, pod okriljem noći, posječena.

Zatim je Zagreb i cijelu regiju 1999. uznemirilo ubojstvo zoljom slučajnog prolaznika Zorana Dominija, pa 2001. mafijaški obračun u kojem su likvidirani Vjeko Sliško i James Cappiau, da bi 2007. došlo do masovnih prosvjeda protiv gradnje Tomislava Horvatinčića. Prosvjedi nisu uspjeli, otegnuli su radove na višekatnoj poslovno-stambenoj zgradi Centra Cvjetni, koji je prema projektu Borisa Podrecce naposljetku otvoren u travnju 2011.
S pojavom Centra Cvjetni terase na Cvjetnom još su više zaživjele – postale su središnje mjesto javnog okupljanja u gradu.
U to vrijeme pokojni gradonačelnik Milan Bandić funkciju “glavnog arhitekta” svih terasa na Cvjetnom, ali i u cijelom gradu dodijelio je svom prijatelju, za kojeg nitko nije znao kakve kvalifikacije ima za taj posao. Naime, predsjednik gradskog povjerenstva za davanje u zakup i na korištenje javnih površina i dijelova neizgrađenog građevinskog zemljišta godinama je bio dr. Gzim Redžepi, pulmolog u bolnici za plućne bolesti Jordanovac i vlasnik slastičarnice Zagreb u Masarykovoj ulici. Otac Gzima Redžepija, Muzafer, 2000. iznad slastičarne Zagreb sagradio je stambeno-poslovnu zgradu, a osam godina poslije, nakon što je napustio Sanaderovu vladu, na njezina dva najviša kata zasjeo je kontroverzni medijski stručnjak Ratko Maček. Gzim Redžepi danas je široj javnosti najpoznatiji po optužnicama i istragama vezanim uz Bandića i okolnosti njegove smrti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI