Padre Pio imao je mnoge neobične sposobnosti. Mnogi su tvrdili da im je pomogao iako ga nisu poznavali, već vidjeli samo njegove fotografije, znao je čudesno čitati ljudska srca, ali i vidjeti buduće događaje Zbog stigmi je čitav život imao jake bolove. Padre Pio umro je 23. rujna 1968., a njegovom je sprovodu nazočilo više od sto tisuća ljudi iz cijele Italije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1999. blaženikom, a 2002. svecem
Jedan od najvećih stigmatika u povijesti, bio je otac Padre Pio iz malog talijanskog mjesta Pietrelcine. Stigmama obilježeni svećenik, koji je izliječio stotine ljudi, među kojima i mnoge ateiste od kojih je medicina digla ruke, kao i uglednike iz talijanskog javnog života, tv i filmske zvijezde – imao je mnoge neobične sposobnosti. Svi su ti pojedinci vrlo spremno svjedočili o neobičnom kapucinu u knjizi Renza Allegrija, bez obzira na moguće negativne reakcije javnosti uvijek sumnjičave prema crkvenim “čudima” i “neobičnim ozdravljenjima”, a koja se smatraju patologijom kršćanskih mistika.
Zanimljivo je da su svi koji su ga upoznali, opisali potpuno isti neobjašnjiv fenomen – oko tijela oca Pija, čije su ruke zbog stigmi bile omotane zavojima, širio se miris ruža i ljubica koje su osjećali i dugo nakon napuštanja crkve. No, htjeli to racionalni duhovi ili ne – čitava je povijest puna tajni, neobjašnjivih događaja i čudesnih ozdravljenja…
Tako i pojava Kristovih rana koje su se na rijetkim ljudima pojavljivale i iznenada nestajale na točno određene dane, a koje su zabilježene kroz stoljeća, usprkos svim medicinskim istraživanjima i teološkim tumačenjima – nije objašnjena. Svi su stigmatici bili duboko pobožni i vrlo bolesni pojedinci koji su imali vizije Raspetog Krista, pa se čak smatralo da su stigme dobivali autosugestijom ili postom. Neki od njih su posve neobjašnjivo ozdravljali od najtežih bolesti. Ovim se fenomenom bavi i knjiga „Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?” u kojoj su objedinjeni članci splitskog svećenika Miroslava Matijace i slovenskog liječnika dr. Ivana Matka.
Bavarska stigmatičarka, Therese Neumann
Jedna od najčuvenijih stigmatičarki, bila je Therese (Terezija) Neumann, rođena u Konnersreuthu (biskupija Regensburg) u Bavarskoj godine 1898., o kojoj je napisano bezbroj članaka i vrlo mnogo knjiga. I ona je, kao drugi sigmatici, bila vrlo pobožna prema Muci Kristovoj. Kao i njezine prethodnice, Louise Lateau i Izabele Hendricks, teško se razboljela. U ožujku 1918. doživjela je nesreću. U kući u kojoj je živjela pala je niz stepenice nauznak i na dva mjesta prelomila kičmenu kost i teško ozlijedila noge.
Kako je morala dulje nepomično ležati, na tijelu su joj nastale strašne rane, a u ožujku 1919. je potpuno oslijepila. Kako su zabilježili liječnici koji su pratili njezin slučaj – u travnju 1923., na dan kad je bila proglašena blaženom Tereza od Malog Isusa prema kojoj je gajila osobitu pobožnost, Tereziji se Neumann, poslije pune četiri godine sljepoće, potpuno vratio vid. Dvije godine kasnije, na dan kad je Tereza od Maloga Isusa bila kanonizirana, kako je tvrdila, čula je “glas koji joj je govorio da ustane” i ona je, premda se već sedam godina nije mogla ni maknuti bez tuđe pomoći, uspravila, iako je osjećala jake bolove u leđima. Njezin otac i jedna bolničarka primili su ju ispod ruke i tako je uspjela proći preko sobe, a uskoro i hodati.
U ožujku 1926. godine počela je proživljavati muku Isusovu. Kao i drugi stigmatici imala je viziju Krista na Maslinskom brdu. Osjetila je ubod na lijevoj strani prsa, uz takvu bol da joj je, kako je opisala – “izgledalo da će umrijeti”. Priznala je da taj čas nije ni mislila na rane Isusove, a za stigme nije ni znala kako izgledaju. Sljedećih tjedana, u noćima na petak, proživjela je bičevanje, drugi tjedan krunjenje, a treći – križni put. Na Veliki četvrtak i Veliki petak poteklo joj je toliko krvi iz rane na prsima i iz očiju, da toga više nije mogla sakriti roditeljima.
Na Veliki petak uvečer, pojavile su se uz velike bolove i rane na rukama i nogama, a u subotu je opazila rane i na dlanovima i na donjoj strani nogu. Od 15. studenoga 1926. počela joj je teći krv i na glavi ispod kose, najprije na tri, poslije na osam mjesta. Dok je Terezija u petak 8. ožujka 1929. opet, uz teške bolove, proživljavala muku Isusovu, pojavila joj se na leđima nova krvava rana, koja je odgovarala onoj koju je zadobio Isus od strahovitog bičevanja. Na Veliki petak trpjela je cijelu isusovu Muku jače no ikada prije. U 3 sata poslije podne pala je, dok je ležala u krevetu, kao mrtva u san i probudila se tek na Uskrs u 5 sati ujutro, gledajući, kako je kasnije izjavila – “Isusa kako živ i proslavljen izlazi iz groba”.
Najčudnije kod Terezije Neumann bilo je to što je tvrdila da je o Božiću 1922. uzela posljednji put hranu; od onda pa do 23. prosinca 1926. samo tekućine, a otad pa sve do listopada 1954. – nije ništa jela ni pila. Ta je tvrdnja, dakako, izazvala je potpunu nevjericu i odbijanje, jer je to fizički nemoguće, iako neke istočnjačke religije spominju isposnike koji su mogli dugo, navodno godinama živjeti bez hrane. Jedni su, dakako, tvrdili da je čitav fenomen Neumann – prijevara, usprkos stigmama, ozdravljenju od sljepoće i nepokretnosti koje su vidjeli, a drugi da je riječ o paranormalnoj pojavi koja se naprosto ne može objasniti.
‘Običan četrnaestodnevni post histerične osobe…’
Terezija je bila službeno opservirana dvije sedmice, a dana 27. srpnja 1927. donijele su skoro sve njemačke novine vijest, da je opserviranje dalo povoljan rezultat. Svećenik i professor, Waldmann, našao se toga dana zajedno s direktorom jedne tamnice u sjevernoj Njemačkoj, i direktor, čitajući vijest u novinama je uskliknuo: “Riječ je o običnom četrnaestodnevnom postu jedne histerične osobe! Imam ja u tom veliko iskustvo! U našoj tamnici ovakvi ljudi često štrajkuju glađu; mi ih puštamo da oni to slobodno rade za tri sedmice i samo pazimo da oni tih dana ne uzmu ništa. Tek nakon tri sedmice silimo ih da uzmu hranu… Jedna je stvar pri tome neobična: usprkos trosedmičnog gladovanja, nema kod njih gubitka na tjelesnoj težini.”
Hilda Gräf je, pak, u Tabletu 13. rujna 1952., napisala: “Ljudi koji ne prihvaćaju mogućnost tako dugog gladovanja, sude osobe, koje imaju evidentno abnormalnu fizičku i psihičku konstituciju, istim mjerilom kojim i obične ljude. Točno je da ovi posljednji ne mogu ostati bez hrane i pića četrnaest dana, ali ovo ne dokazuje ništa protiv mogućnosti da stanoviti tipovi, iako ih je malen broj, mogu lakše živjeti na dijeti koja bi za obične smrtnike značila izgladnjenje.”
Stigmatizirane osobe u stalne dane mnogo krvare, a u druge dane obavljaju svoje obične poslove, pa ne bi sigurno mogle bez hrane dugo živjeti. Sva bi se njihova energija ubrzo iscrpila. Svakako ne bi mogle živjeti tako godine i godine. Ako je nedvojbeno dokazano da koja osoba doista živi dugo bez bilo koje hrane, može se reći da riječ o doista nadnaravnom i Božjem “čudu”. Kod Terezije Neumann, nažalost, to nije postignuto već stoga što njezin otac nije dopustio da se ona podvrgne novom liječničkom pregledu, iako su to željeli bavarski episkopat, a 4. kolovoza 1937. i Kongregacija sv. Oficija u Rimu.
Osim ovog fenomena, treba kod Terezije spomenuti i činjenicu da je ona i vrlo malo spavala, što je zabilježeno i kod Padre Pija. Njezin župnik je tvrdio da – kad bi se zbrojilo svo vrijeme koje je ona u cijeloj sedmici prespavala – to vrijeme ne bi iznosilo više od dva do tri sata… I drugi različiti fenomeni koji su se opažali kod Terezije Neumann mogli su se, prema mišljenju mnogih učenih teologa, kao što su bili vlč. Charles Journet, isusovac Pavel Siwek, benediktinac Alois Mager, protumačiti – paranormalnim faktorima. Stoga bi bilo protiv svih propisa koji govore kako da postupamo pri proučavanju ovih izvanrednih fenomena, kad bi ove konnersreuthske fenomene pripisali Božjoj intervenciji, prije nego Crkva sama dade odluku u tom smislu.
Ovakav rezervirani postupak spomenutih, a i drugih svećenika, nije bila zaista posljedica toga što su, kako je rekao profesor Urban, direktor Klinike za psihijatriju i neurologiju u Innsbrucku – “racionalizam i teološke studije koje se djelomično baziraju na racionalizmu, dovele i među svećenstvom do velikog pada razumijevanja ezoteričkog elementa u religiji” (Tablet, 26. V. 1951). Više je to bila posljedica brige tih svećenika da zaštite Crkvu od poruge nevjernika koji su uvijek bili spremni optužiti ju zbog praznovjerja, a i vlastitu duhovnu djecu od pristajanja uz krive vizije i čuda, što je nakon određenog vremena moglo samo dovesti do nepoželjnih rezultata i štetiti čistoći vjere.
Katolička crkva danas, međutim, pokazuje prava čudesa, kao npr. ona koja se događaju u Lourdesu, čudesa koja se događaju na osobama normalne konstitucije, a priznaju se samo ona koja se pojavljuju kad je bolest organska i ozdravljenje kompletno i trenutačno.
Sveti Padre Pio
Kapucin Padre Pio da Pietrelcina, jedini je svećenik koji je primio stigme. Njegove stigme nisu bile periodične, nego trajne. Rođen je 25. svibnja 1887. u mjestu Pietrelcina kod Beneventa u Italiji. Pravo mu je ime bilo Francesco Forgione, a bio je sin seljaka. U djetinjstvu je bio vrlo tih i miran. Sam je o sebi rekao da je bio “un maccherone senza sale”. Godine 1902. stupio je u novicijat Kapucinskog reda. U novicijatu, a i poslije za vrijeme studija, bio je uzoran i – redovito boležljiv. Njegove bolesti liječnici su nazivali “malattie indefinibilli”, jer nikad nisu, zapravo, znali što mu je. Godine 1910. bio je zaređen za svećenika.
U Prvom svjetskom ratu bio je neko vrijeme bolničar u Napulju, ali je naskoro otpušten iz vojske, tuberkulozan i tom je prilikom dobio pravo na invalidninu. Dana 20. rujna 1918., kad mu je bila 31 godina, dobio je stigme koje su, kako je potvrdio liječnik S. Giovanni Rotondo u Monte Garganu, mirisale – po ljubicama i ružama.
Liječnik, dr. Giorgie Festa, u svojoj knjizi “Tra i misteri della Scienza e le luci della Fede”, (Rim, 1933.), zapisao je: “Krv koja kapljicama curi iz rana koje o. Pio na svom tijelu nosi, ima neki fini i nježni miris, koji mnogi od onih što dolaze k njemu odlično osjećaju. O ovom fenomenu ja nisam govorio u svom prvom izvještaju, jer kako sam potpuno lišen osjetila mirisa, nisam mogao o tome izreći bilo kakav svoj sud. Nisam o tome govorio baš zato, jer sam htio u svojim istraživanjima ostati potpuno objektivan. No, kako je bilo vrlo malo onih koji su imali prilike s njime se sastati, a da nisu to točno osjetili, i budući da taj fenomen već toliko godina traje, mislim da ne bih izvršio potpuno svoju dužnost kad ne bih o tome izjavio što mislim.
Otac Pio ne upotrebljava niti je ikada upotrebljavao parfema bilo koje vrste, a ipak mnogi od onih koji mu se približuju tvrde da miriše nekim ugodnim mirisom, kao mješavinom između ljubice i ruže. Što se mene tiče, mogu samo ustvrditi da sam, kad sam ga prvi put pregledao, digao s njegovih rebara jednu krpicu promočenu krvlju i odnio je sobom da je mikroskopski istražujem. Ja osobno, iz već navedenog razloga, nisam osjetio da bi ona bilo kako mirisala, ali jedan odlični oficir i druge osobe koje su sa mnom bile u istom automobilu na povratku s Monte Gargana, ne znajući da ja nosim u kutiji onu krpicu i premda je u automobilu bila zbog brze vožnje velika ventilacija, osjetili su vrlo dobro ugodan miris i tvrdili su da je isti kao onaj kojim miriše o. Pio.
Kad sam došao u Rim, ta krpica, čuvana u jednom pretincu moje liječničke ambulante, za ne kratko vrijeme tako je parfimirala cijeli ambijent, da su me mnoge osobe koje su k meni dolazile na pregled pitale- odakle taj ugodni miris dolazi. Moj kolega, dr. Romanelli (tada primarius bolnice u Barletti), koji mi je bio drugom pri sljedećem posjetu o. Piju i koji ima normalan osjećaj njuha kao i mnoge druge osobe koje su ovo zadnje vrijeme bile u San Giovanni Rotondo, potvrdile su mi tu činjenicu”.
Kako je zapisao liječnik Festa, miris je dolazio ne toliko od osobe o. Pija, nego iz krvi koja curila iz njegovih rana, odnosno stigmi. Riječ je bila o nadnaravnom fenomenu, jer se krv raspada brže negoli I jedno drugo organsko tkivo i vrlo je neugodna mirisa. Krpice promočene krvlju koja izlazila iz rana o. Pija, međutim, ugodno su mirisale cijeli njegov život. Fenomen, dakle, zaključio je Festa “govori mnogo, protivi se svakom prirodnom zakonu, nadilazi svaku mogućnost logičnog zaključivanja i mi ne možemo drugo nego pošteno konstatirati njegovu realnost”.
I otac, Hadrijan Borak, hrvatski kapucin koji je boravio u Rimu, pisao je 16. travnja 1951. da je i on sam taj miris osjetio kada je posjetio o. Pija, a i onda kada se već vozio vlakom iz Foggie prema Rimu. A mjesto San Giovanni Rotondo udaljeno je od Foggie – 40 kilometara.
I rimski liječnik, Michele Favino, koji je godinama liječio o. Pija, potvrdio je, kao i stotine vjernika koji su odlazili u Pietrelcinu na mise Padre Pija, da njegove rane koje je pokrivao zavojima – mirišu po ruži i ljubici.
I Crkva je morala promijeniti mišljenje…
Padre Pio imao je mnoge neobične sposobnosti. Mnogi su tvrdili da im je pomogao iako ga nisu poznavali, već vidjeli samo njegove fotografije, odnosno da je imao sposobnost bilokacije, znao je čudesno čitati ljudska srca, ali i vidjeti buduće događaje. Često je imao abnormalno visoke temperature koje liječnici nisu mogli protumačiti. Zbog stigmi je čitav život imao jake bolove.
Ljudi iz svih krajeva Italije dolazili su na njegove mise, ne bi li ozdravili. Evo kako je opisao njegovu misu o. Borak: “Više sam puta prisustvovao njegovoj misi i ministrirao sam mu. Kod Mise bi izgubio svoj normalni napolitanski temperamenat, kao da ulazi u drugi svijet; više puta bi digao glavu i gledao okolo kao da se probudio; kod konsekracije i kod pričesti pokazivao je izvana kao da ne može dalje, kao da se ne usuđuje načiniti ono što treba načiniti i na licu bi tada pokazivao silnu bol, anxietatem. Mogao bih ga usporediti s čovjekom koji ima na leđima silan teret i nastoji s velikom mukom ići naprijed. Nešto takvo kao Križni put… Kod oltara se jedva giblje, jer mu rane na nogama zadaju veliku bol…”
No, usprkos tome što je izliječio nebrojene vjernike i ateiste koji su dolazili u Pitrelcinu po pomoć, Crkva nije dugo htjela priznati neobične sposobnosti tog jedinstvenog čovjeka. Sveta Stolica dala je svojim stručnjacima da ispitaju neobične činjenice koje su se pripisivale o. Piju iz Pietrelcina, pa je nakon provedene istrage izjavila da se ne može kazati da su – nadnaravne. Štoviše, Sveta Stolica je ponovno preko Kongregacije za nauk vjere, 24. srpnja 1924., najozbiljnije opomenula vjernike da iz pobožnosti ne pohađaju o. Pija, niti da s njim imaju bilo kakvih, pa ni pismenih veza. Istu je opomenu Sveta Stolica ponovila 11. srpnja 1926. i 22. svibnja 1931. godine. K tomu je do 23. srpnja 1952., u raznim navratima, izjavila da se ne smiju čitati 11 knjiga raznih autora koji, pišući o o. Piju, nisu vodili računa o poznatim načelnim odlukama.
Sve ove odluke, dakako, nisu isključivale nadnaravno podrijetlo stigmatiziranog kapucina koji nije samo neobjašnjivo izliečio stotine ljudi, već je novcem koji su mu darovali njegovi poštovatelji iz cijelog svijeta, podigao u San Giovanni Rotondo veliku bolnicu za tisuću bolesnika. I nakon svega, i Crkva je morala nakon tolikih dokaza o ozdravljenjima promijeniti mišljenje…
Pio umro je 23. rujna 1968. godine, a njegovom je sprovodu nazočilo više od sto tisuća ljudi iz cijele Italije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1999. blaženikom, a 2002. svecem.
(Knjiga ‘Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?’ može se naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e mail: [email protected], www.naklada-pavicic.hr)
