Da je živ, danas bi legendarni John Lennon navršio 78 godina. Za života je postao planetarna legenda rock&rolla, nakon smrti još više i još veća. To je John Lennon u dvije rečenice. Brojne knjige i tekstovi napisani su o njemu i o neponovljivom fenomenu THE BEATLES: od liverpulskih klubova uz dokove do vrtoglave svjetske slave koja je uslijedila. Ovaj tekst tek je jedna mala kap u slapovima koji i danas zapljuskuju i osvježavaju i u kojima uživaju brojni poklonici njihove glazbe diljem svijeta.
Beatlesi su se davno raspali, od Lennonove bizarne smrti prošlo je 38 godina, no njihova glazba i danas traje. Unatoč i usprkos vremenu koje mnoge stvari ostavlja u nepovratnoj prošlosti. Razlog je vrlo jednostavan – BEATLESI su stvorili svevremensku glazbu, oni su bili i ostaju ono što su u klasičnoj glazbi bili i uvijek će biti Mozart ili Beethoven.
I danas kao i prije nekoliko desetljeća u njihovoj glazbi sve je isto, baš kao i u njihovoj pjesmi “In my life” gdje jedan stih glasi:”Nekih mjesta sjećam se cijeli život, iako neka promijenila su se, neka zauvijek, i ne nabolje, nekih više nema, a neka su još tu…”
Fatalni broj 9 i 5 hitaca
John je 8. prosinca 1980. u 22.50 ustrijeljen u New Yorku. Zbog vremenske razlike u Britaniji je tada bio 9. prosinca, 3,50. I sada slijedi u najmanju ruku zanimljivost ili čudna koincidencija datuma i događaja u Johnovom životu i smrti i broju 9. Rođen je 9. listopada, kao i njegov drugi sin, Sean.
Njegova je majka živjela na kućnom broju devet. Kad je upoznao svoju prvu suprugu Cynthiju ona je živjela na kućnom broju osamnaest (dvije 9), a bolnica u kojoj se rodio njegov prvi sin Julian nalazila se na broju 126 (zbroj je opet 9). Njihov menadžer Brian Epstein prvi je put čuo svirku Beatlesa devetog u mjesecu, prvi su ugovor za snimanje ploče potpisali devetog, John i Yoko upoznali su se devetog… Ta se brojka provlačila kroz Johnov život i na mnoge druge načine, čak do te mjere da joj je posvetio tri pjesme – One after 909, Revolution 9 i #9 Dream. I na kraju je umro devetog – u svakom slučaju vrlo neobične podudarnost. Evo druge zanimljivosti, ako je to uopće pravi izraz: još je 1966. od jednog spiritističkog medija primio pismo s upozorenjem da će ga netko u Sjedinjenim Državama ustrijeliti. U to vrijeme Beatlesi su krenuli na posljednju američku turneju i Johna i njegovu suprugu obuzeo je strah, no tada je sve sretno završilo…
Ubojica je stigao četrnaest godina kasnije…
John je ubijen pred zgradom u kojoj je živio na povratku kući sa snimanja. Te je kobne noći 9. prosinca, nešto prije 23 sata, tobožnji obožavatelj Mark Chapman – koji je ranije tog dana od Johna zatražio autogram i s njim izmijenio nekoliko prijateljskih riječi – u njega ispalio četiri metka. John je dvaput pogođen u leđa i dvaput u rame. Peti ga je metak promašio. Prije nego što se srušio, supruga Yoko bila je nekoliko koraka iza Johna, posrćući je uspio prijeći šest stepenica pred zgradom Dakota. Tada je pao i vratar je njegovo tijelo pokrio jaknom i pozvao policiju. Nakon nekoliko minuta došla je i hitna pomoć no John je zbog velikog gubitka krvi ubrzo preminuo.
Sve je počelo u Hamburgu
Beatlesi su pet puta svirali u Hamburgu i svaki njihov povratak bio je novi iskorak u njihovoj glazbi: s dobre su svirke prešli na fantastičnu, dok je publika vrištala od oduševljenja zbog žestokog, glasnog rock&rolla. Njihova glazba bila je zarazna i rock pandemija ubrzo se proširila svijetom. U doba njihovog uspona jedne lokalne novine u Liverpoolu, u jednom su ih prikazu opisali kao “eksploziju na ustajaloj glazbenoj sceni”, pri čemu je riječ “eksplozija” bila baš na mjestu: njihova energija, humor i divlja, pulsirajuća glazba bili su toliko nabijeni snagom da su liverpoolski tinejdžeri poludjeli od oduševljenja i jedenostavno su tražili još…
U Londonu su u diskografskoj kući PARLOPHONE potpisali petogodišnji ugovor. Tjedan dana kasnije snimili su prvi singl “Love Me Do”. Pjesmu su napisali John I Paul. Nezaboravna dionica te pjesme Johnova je usna harmonika…
Ubrzo se pjesma čula na Radio Luxemburgu i stvari su se nezaustavljivo zakotrljale…
Takve scene masovne histerije i erupcija nezadrživih emocija još nikad prije nisu viđeni i nikad se više u tolikoj mjeri neće ponoviti. John je sa svakim od članova Beatlesa imao drugačiji odnos. Najopuštenije se osjećao uz Ringa, koji ga je često nasmijavao do suza. Spram Georgea se odnosio s mješavinom ljubavi i nadmoćnosti, kakvu bi možda osjećao spram mlađeg brata. Paul mu je bio najbliskiji, no njihov je odnos bio složeniji. Puno su vremena provodili zajedno skladajući – jedan bi sjedio za klavirom a drugi bilježio riječi ili prebirao po gitari.
Brian Epstein otpočetka je tvrdio da će Beatlesi postati veći i važniji od Elvisa, čemu su se isprva svi smijali…ali došla je 1965. i njegovo se predviđanje obistinilo! Jedan od razloga bio je i taj što je Johnova glazba nadilazila granice rock&rolla. Njegove su pjesme često bile gnjevne, tužne ili buntovne, a njihova je iskrenost i proživljenost samo još pojačavala dopadljivost.
Epizode s alkoholom, bračnim nevjerama i izdajama ili drogom ovaj put preskačemo. Ostaje nam njihova glazba. Forever. Bili jednom Beatlesi. John, Paul, George i Ringo.