Teorije u slavu siromaštva

U Parizu je 1938. održan slabo zamijećen skup na kojemu je sudjelovalo više akademika koji su se protivili jačanju duha socijalne skrbi (a koji su neprijatelji tog usmjerenja nazivali kolektivizmom i etatizmom). Organizator skupa, francuski akademik Louis Rougier nazvao ga je kolokvijem Waltera Lippmanna, u čast američkom kolumnistu čiji su napisi protiv New Deala privukli pažnju u Europi

Tragične svjetske posljedice ekonomskih kretanja, sve veće globalno siromaštvo i stvaranje jeftine radne snage, već su godinama povod brojenim znanstvenim raspravama. Ogorčeni konvencionalnom ekonomijom, fizičar Philip Smith koji je 25 godina predavao na sveučilištu u nizozemskom gradu Groningenu, te ekonomist Manfred Max-Neef koji je izbliza pratio ekonomske fenomene radeći u Organizaciji za hranu i poljodjelstvo (FAO) i Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), tijelima Ujedinjenih naroda baveći se problemima najdubljeg siromaštva, objavili su prije nekoliko godina zapaženo djelo “Raskrinkana ekonomija – od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra” (naklada “Izvori”) u kojem analiziraju mnoge teorije koje su dovele do današnjeg stanja.

Nova ekonomija

Kako ističu, da bi se opravdalo stjecanje bogatstva i moći, upravo je i nastala nova ekonomija u kojoj se pretpostavlja da prirodno pravo propisuje siromaštvo, a putem racionalizacije – u kojoj postoji jasna logička pukotina – zaključuje se da je svakome bolje kada moćnici “gomilaju bogatstvo”..

U svojoj “Općoj teoriji” John Maynard Keynes je tako uočio kako je David Ricardo (1772.-1823.), utjecajan engleski klasični ekonomist, autor zakona “komprativne prednosti” izvrnuo stvarnost da bi prikrio ili razložno opravdao bijedu koju izaziva ekonomski ciklus. Ricardo je jednostavno proglasio da su ekonomski ciklusi nemogući pa je na taj način postao predšasnik ekonomske izreke: “Ako se teorija i stvarnost sudaraju, ignoriraj stvarnost”. Keynes je takvu postavku obrazložio: “Zamisao da možemo bez problema zanemariti ulogu ukupne potražnje bitna je u rikardovskoj ekonomiji i na njoj se temelji ono što su nas učili više od stotinu godina. Malthus se žestoko protivio Ricardovoj doktrini…ali uzalud. Naime, budući da Malthus nije uspio jasno objasniti (osim poziva na obično promatranje) kako i zašto postojeća potražnja može biti nedostatna ili prekomjerna, nije uspio ponuditi alternativnu konstrukciju, a Ricardo je osvojio Englesku. Potpunost rikardovske pobjede donekle je neobična i tajnovita. Vjerojatno je to bila posljedica spleta pogodnosti u toj doktrini za okoliš u koji je bila ucijepljena. Pretpostavljam da joj je samo porastao intelektualni ugled zato što je stigla do zaključaka koji su bili sasvim drukčiji od onih koje bi obični od onih koje bi obični, neuki ljudi očekivali. Također joj je vjerojatno pridodalo vrijednost to što je njezino naučavanje, primjenjeno u praksi, bilo škrto i često neugodno. To što bila prilagođena za podupiranje goleme i dosljedne logičke, i nadgradnje, dalo joj je ljepotu. To što je bila u stanju objasniti velik dio nepravde, i kako se činilo okrutnosti u društvu kao da je to neizbježan slučaj u programu napretka te pokazati da bi svaki pokušaj promjene takvog stanja stvari u cjelini donio više štete nego koristi, preporučilo ju je vlastima”.

I slavni Adam Smith pisao je, blago rečeno, bez ikakvih skrupula u svom utjecajnom djelu o raspodjelama bogatstva i siromaštva. Iako se njegovo glavno djelo zove “Bogatstvo naroda”, nije sasvim jasno o čijem bogatstvu je pisao. Iako je više puta kritizirao okrutne i nepravedne postupke prema radnicima, ipak je u njegovu svjetonazoru postojanje klasnih razlika shvaćano kao prirodna pojava što i pokazuje navod kada ljudsku egzistenciju siromašnijih svodi na pojmove opstanak i rasa: “Čovjek mora živjeti od svog rada, a njegova nadnica mora biti najmanje tolika da mu omogući opstanak. Nadnica čak mora u većini slučajeva biti i nešto viša, inače on ne bi mogao podizati obitelj, a rasa takvih radnika ne bi mogla opstati dalje od prvog naraštaja”. Drugim riječima, radnici su posebna kategorija bića koja imaju određenu ulogu u poretku stvari. U tom je smislu, kako ističu Smith i Max-Neef ekonomija vrlo uspješno ispunjavala ulogu branitelja statusa quo.



Dakako, među brojnim važnim teoretičarima našlo se i duhova koji su potpuno dukčije gledali na ekonomske fenomene. Početkom 19. stoljeća istaknuti humanist Charles Léonard de Sismondi predlagao je istu vrstu državne intervencije kao što će to učiniti John Maynard Keynes ako je potrebno ponovno uspostaviti ravnotežu između ponude i potražnje kad tržište postane prezasićeno. Njegov cilj bio je zaštititi najsiromašnije (radnike) od potpune propasti. Sismondi se odmaknuo od ideja Adama Smitha, svrstavajući se čvrsto protiv Ricardovih laissez-faire načela. Njegove ideje, nadahnute humanizmom o tome kako bi ekonomski sustav morao djelovati, međutim, nisu ni tada ni danas utjecale na glavnu ekonomsku struju koja prihvaća da je ljudska patnja, možda doduše žaljenja vrijedna – usputni proizvod dobro uhodanog gospodarstva.

Kako podsjećaju autori, svjetska trauma stvorena nakon gospodarskog sloma 1929. bila je uzrokom što je glavnina ekonomske struke prihvatila Keynesovo rješenje za nedovoljnu potražnju, koje se temeljilo na jakoj državnoj intervenciji i javnim radovima što je i postalo dio ekonomskog obrazovanja. Nakon dva svjetska rata uz istodobni zamah kejnzijanske ekonomije bio je zamjetan i porast socijalne pravde. No, iako se većina ekonomista bila privremeno priklonila državnom intervecionizmu u djelovanju ekonomije, već se, ističu Smith i Max-Neef “oblikovala crta bojišnice protiv državne socijalne skrbi i kejnzijanske ekonomije. I prije i poslije Drugog svjetskog rata, odnosno sve do danas, Londonska škola ekonomije bila je uporište okorjelih ekonomskih liberala. Istodobno je Institut za ekonomska pitanja osigurao obilno financiran prostor za planiranje i primjenu praktičnih strategija.

Von Hayek protiv socijalne skrbi

Kakve su se sve ideje pojavljivale i utjecale na suvremena društva pokazuje nevjerojatan rad Friedricha von Hayeka. U Parizu je 1938. održan slabo zamijećen skup na kojemu je sudjelovalo više akademika koji su se protivili jačanju duha socijalne skrbi (a koji su neprijatelji tog usmjerenja nazivali kolektivizmom i etatizmom). Organizator skupa, francuski akademik Louis Rougier nazvao ga je kolokvijem Waltera Lippmanna, u čast američkom kolumnistu čiji su napisi protiv New Deala privukli pažnju u Europi. I on sam bio je nazočan na skupu u kojem su sudjelovali i austrijski ekonomisti Friedrich von Hayek i Ludwig von Mises. Upravo će Von Hayek poslije postati glavni zagovornik povratka ekonomskog liberalizma nakon Drugog svjetskog rata. Von Hayekov napad na upletanje u ekonomski život zemlje ukoričen u knjizi zanimljiva naziva “Put u kmetstvo” u završnici svjetskog rata, bio je poziv istomišljenicima.

Von Hayek se u potpunosti protivio socijalnom osiguranju, a osobito prijedlozima u tzv. Beveridgeovu izvještaju (izvještaj koji je britanskoj vladi za vrijeme Drugog svjetskog rata podnijela stručna komisija na čelu s ekonomistom Williamom Beveridgeom i u kojemu se preporučuje korjenita promjena sustava socijalne skrbi), te je tvrdio kako su “mjere britanske Laburističke stranke u osnovi jednake politici Adolfa Hitlera”.

Nevjerojatno ali istinito – taj je stav privukao svesrdnu potporu i financijska sredstva konzervativnih i poslovnih krugova. Hayek na nevjerojatan način prekraja povijest Njemačke te ne vidi nikakav nagli prekid između vajmarske republike i vladavine Adolfa Hitlera. Čak ide toliko daleko da tvrdi kako je pod vajmarskom republikom vladala potpuno kontrolirana socijalistička država pa je tako Hitlerov režim samo površno promijenio karakter vlasti u Njemačkoj. Zastrašujuće, ali istinito, von Hayek se potpuno usredotočuje na ekonomsku stranu kontrole koju je Hitler uspostavio nad Njemačkom, a uopće ga nisu zanimali užasi koje je stvorila nacistička Njemačka s 55 milijuna ubijenih holokaustom i koncentracijskim logorima. Taj čovjek koji će kasnije osnovati i udrugu i dobivati financijska sredstva, u svom je djelu pokušavao na svaki način dokazati “kako je neizbježno kada se vlast umiješa u gospodarski život zemlje, da iz toga proizlađe kruta diktatura”. Nakon rata, kako bi obnovio inicjativu pokrenutu na kolokviju Waltera Lippmanna, von Hayek je pozvao skupinu istomišljenika na raspravu o “opasnostima koja nameće država socijalne skrbi”. Ta je skupina prozvana udrugom Mont Pelerin nakon njezina sastanka 1947. na istoimenim padinama nad Ženevskim jezerom.

Taj ljubitelj ekonomskog liberalizma i protivnik socijalnog osiguranja u svojoj se knjizi posebno obrušio na sindikate koje su imali na nišanu i članovi udruge Mont Pelerin. Von Hayek u “Putu u kmetstvo” opsiuje sindikate kao “veliki demokratski pokret koji je kr enuo u pogrešnom smjeru kada se počeo boriti za pravo sklapanja kolektivnih ugovora”. Ili njegovim riječima: “fatalna prekretnica u suvremenom razvoju događaja pojavila se kada se veliki pokret, koji može služiti svojemu izvornom cilju samo tako što će se boriti protiv svih oblika povlaštenosti, tj. radnički pokret, potpao pod utjecaj doktrina protivnih kokurenciji te se sam zapleo u borbu za povlastice…sve dok radništvo bude pomagalo u rušenju jedinog poretka pod kojim je svaki radnik stekao barem dio neovisnosti i slobode, ostaje vrlo malo nade za budućnost…”. Dakako, njegov prikaz dijela “neovisnosti i slobode” koji svaki radnik uživa ima malo toga zajedničkog sa stvarnošću života radnika prije nego što mu je sindiklna moć pružila određenu zaštitu, kada je znao da samo mora raditi što mu se kaže ili gladovati. Kako ističu pisci, Hayek je često vrlo lukavo, probranim riječima, skrivao prave namjere svoje ekonomske politike. Von Hayek i konzervativci jako su pazili da ne spominju pitanje moći, a još su pažljivije izbjegavali da se stvori dojam kako im je stvarni cilj jeftina radna snaga. Dakako, nadnice se mogu održavati niskima ako se skrši moć radničkog zajedništva. I konzervativci i von Hayek smatrali su kako prijedlozi za sustav socijalne skrbi koje iznio lord Beverdge ozbiljno ugrožavaju slobodu. U svojoj povijesti tog razdoblja pod naslovom „Misliti nezamislivo“, Richard Cockett razmatra povjervljivi interni izvještaj Konzervativne stranke o Beveridgeovim prijedlozima, koje je pripremila ad hoc komisija na čelu s Ralphom Asshetonom te navodi dijelove tog izvještaja: „Komisija je prvo tvrdila da su Beveridgeovi prijedlozi jednostavno preskupi te bi prioritet zemlje nakon rata morao biti obnova posustalog izvoza, a ne pokretanje skupog i, kako se čini, neograničenog programa sveobuhvatne socijalne skrbi u financijskim okolnostima koje će sigurno biti oskudne. Cijeli program svodi se na diobu rezultata napretka, a ako ne bude dovoljnog napretka, onda će taj program propasti. Drugom prilikom je komisija žestoko kritizirala implicitnu’univezalnost’ Beveridgeova programa koja se skrivala iza izraza ‘socijalne skrbi’ prema kojoj bi svatko morao, putem poreza, pridnositi programu, dok bi svi imali koristi od programa, bez obzira na potrebe. To što nije bilo izravnog usmjerenja na one koji su u istinskoj oskudici smatralo se ne samo rasipnošću, nego se u tome vidjela izrazita težnja preraspodjeli. Kao što je komisija istaknula ‘progam se sve više svodi i na incijativu za preraspodjelu nacionalnog dohotka. Beveridge traži stvaranju svobuhvatnog i jedinstvenog programa soijalne skrbi za sve građane ove zemlje,a puna socijlana skrb koju bi pružala država može se jedino postići nauštrb osobnoj slobodi i tako što će se žrtvovati pravo pojedinca cda izabere život kakav želi imati…“.

Iako je Beveridge doista smjerao prema cilju veće pravednosti s naglaskom na uklanjanje velike nesigurnosti s kojom su živjeli radnici, Smith i Max-Neef podcrtavaju da „jednostavno nisu bili zainteresirani za socijalnu pravdu“. (nastavlja se)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI