U kazalištu Centra za kulturu Trešnjevka, predstavljena je kazališna predstava 'Tko je ubio Zvonka Bušića', prema tekstu Tihomira Dujmovića, u adaptaciji Roberta Kurbaše, u kojoj Robert Kurbaša tumači dvije uloge Zvonka Bušića i novinara, a Julienne Bušić u alternaciji igraju Ana Vilenica i Lucija Dujmović. Glazbu je napisao Miki Nopling
Jednosatna predstava počinje naglašeno dramatičnom i efektnom uvodnom glazbom, gotovo potpuno zamračene scene, uz naglašeno glasni domoljubni tekst koji odzvanja kazališnom dvoranom…, i iznenadnim pucnjem koji uznemiri publiku.
Znano je da se junak hrvatske desnice, politički emigrant Zvonko Bušić, 2013. godine ubio u svojoj kući u Rovanjskoj pored Zadra, vjerojatno razočaran društvenom klimom i odnosima koje je zatekao po povratku u voljenu i idealiziranu mu u svijesti, Hrvatsku, nakon što je u američkom zatvoru odslužio tridesetdvogodišnju robiju zbog otmice aviona i zbog postavljanja bombe u željezničkoj garderobi, koja je kod njezine, kažu nestručne(!) deaktivacije, ranila dvojicu i usmrtila jednog američkog policajca.
U oproštajnom je pismu napisao da više nije mogao živjeti u “Platonovoj pećini”. Da bude jasnije, u VII. knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svoga učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja alegorijom u arhetipskoj priči o pećini. Ljudi koji oduvijek žive u mračnoj pećini nemaju stvarni, već posve izokrenuti dojam o vanjskom svijetlom svijetu, čije tek sjenke dolaze u pećinu. Da se nekim slučajem netko uspio izvući iz mračne pećine i shvatiti što se doista zbiva u izvanjskome svijetu, pa to svojim povratkom u mračnu pećinu pokušao pojasniti svima ostalima, oni bi smatrali da je poludio i da je prava stvarnost zapravo ovo u pećini, i vjerojatno bi ga i ubili. Zvonkova životna suputnica, Julienne, odslužila je “samo” petogodišnju robiju.
Cjelokupna je scenografija predstave minimalistička, čak siromašna, što ima i svoje prednosti i mane. Siromašna scena ne predstavlja problem istinskim kazališnim glumačkim velikanima, štoviše, odgovara im i ističe njihovu glumu, no one manje vješte ponekad “pojede”.
Minimalizam kazališne scene
Robert Kurbaša tumači dvije uloge: samog Zvonka Bušića i novinara, a Julienne Bušić u alternaciji igraju Ana Vilenica i Lucija Dujmović. Krenimo od Ane koja je te večeri kada sam odgledao predstavu uprizorila Julienne. Dojmljiva i upečatljiva glumačka izvedba koja joj je očigledno sjajno legla, i u koju se doslovno uživjela. Fascinantno je usvojila taj tvrdi američki jezični izričaj hrvatskoga govora kakvim uobičajeno govore stranci, u ovom slučaju Julienne.
Robert je posve solidan, ali nema u njegovoj izvedbi nijansiranog dramskog naboja u dočaravanju višeslojnog lika kakav je zasigurno bio Zvonko. No, zamjetan je njegov glumački trud i htijenje, pa vjerujem da je u doglednim novim predstavama, a zasigurno će ih biti, moguće nadograditi i karakterno snažnije i sveobuhvatnije isprofilirati Zvonkov lik i djelo. Glumci s protekom vremena često nadograđuju likove kazališnih predstava, bolje ih i snažnije dočaravaju, a ova bi predstava mogla imati zajamčenu dugovječnost, pa vremena za izvjesne korektive same predstave, kako one glumačke, tako i one scenske, zasigurno ima. Zato, palac gore i za Roberta!
Taj spomenuti minimalizam kazališne scene nakon nekog vremena počne zamarati, jer predstava traje punih sat vremena i nekakav je neobični hibrid dokumentarca i kazališne predstave, nadasve u funkciji apologetskog minimaliziranja Bušićeve terorističke krivnje. U predstavi ima i poneki upečatljivi i dobrodošao bljesak. Recimo, kad oba glumačka protagonista u mraku dvorane upale svoje snažne baterijske lampe s dugim fokusiranim svjetlom, siđu sa scene i šarajući tim svjetlom dvoranom, krenu među gledatelje, snažno i glasno ih propitkujući – zašto su samo Hrvati kriminalizirali svoga domoljuba Zvonka, idealista koji se terorizmom borio za samostalnu i pravednu Hrvatsku, ne priznajući mu zasluge koje je, po autoru tekstualnog predloška, zaslužio, a naposljetku ih nije dobio.
Dupkom puna dvorana
To je, vjerojatno, najdojmljiviji trenutak te krajnje domoljubne predstave. Dovodi se u tim trenucima Bušić u korelaciju s drugim svjetski poznatim i priznatim borcima i revolucionarima koji su također činili kriminalne radnje, i to mnogo žešće od onih koje je učinio Zvonko, da bi im društvo u konačnici priznalo samo ono dobro što su na kraju polučili. Neki od njih postali su i općeprihvaćene društvene ikone svjetskog značaja. Nabrajaju se tu imena Nelsona Mandele, Che Guevare i Jasera Arafata.
Dvorana je tijekom predstave bila dupkom puna, a slobodna mjesta mogla su se nabrojati na prste jedne ruke. Na kraju predstave bio sam jedina osoba u kazališnoj dvorani koja glumačke protagoniste nije nagradila snažnim pljeskom. Ne zato što to glumci možebitno ne bi zaslužili, ali nešto je meni, ipak, na koncu nedostajalo, ostalo nedorečeno visjeti u zraku, da bi me natjeralo na bilo kakav pljesak. Ostatak je publike bio i više no zadovoljan, te su glumci snažnim pljeskom počašćeni s još tri-četiri povratka na scenu, uz poneki oduševljeni glasni frenetični povik iz publike.
Naravno, publiku pretežito sačinjava hrvatska desnica, bivši politički zatvorenici, nekadašnji politički emigranti i povratnici, bivši sudionici Domovinskog rata, te članovi njihovih brojnih udruga, te svi oni kojima je ovakav današnji ambivalentni i podijeljeni HDZ iznevjerio politička očekivanja. Svima njima ova je predstava pravi melem za dušu, uz sve njezine očigledne nedorečenosti, pa su po završetku predstave više no zadovoljno napuštali kazalište, a velika je vjerojatnost da će neki od njih poželjeti i ponovni dolazak i odgledati predstavu još jednom.
Zaključno, ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka, Ljiljana Perišić, napravila je sjajan posao s postavljanjem i uvrštavanjem te predstave u repertoar njezina kazališta, jer ovo je, budimo brutalno iskreni, predstava za točno ciljanu publiku. Proći će još dosta vremena dok neka nova predstava ovoga kazališta bude ovako dobro posjećena.
Publike za predstavu neće ponestati
Zvonko je bio višeslojni lik, domoljub i zanesenjak, no kako nikad nisam, poput mnogih, bio očaran likom i djelom Che Guevare, tako nisam ni zagovornik lika i djela Zvonka Bušića. Otmica aviona nije tek benigna politička kazališna predstava za svjetsku javnost, kako nam je sugerirano ovim kazališnim uratkom, niti je postavljanje pravih bombi, dječja igrarija.
Duboko sam svjestan da je i Che Guevara, koji je postao pop ikona sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, bio politički fanatik koji je također činio određena zvjerstva prema svojim protivnicina ili bio njihov sudionik dok je po dolasku revolucionara na vlast hladnokrvno gledao njihova smaknuća u centralnom kubanskom zatvoru, a pritom nonšalantno pušio svoju kubansku cigaru i ispijao viski (postoji arhivski snimak o tome, op.a). Nikada mi nije bilo jasno kako je jedan takav lik postao ikona zapadnoj mladeži koja je s radošću na licu nosila njegov lik otisnut na svojim majicama.
Bilo kako bilo, publike za ovu predstavu neće ponestati, pluralno smo društvo, svatko ima svoje idole, pa tako i Tihomir Dujmović, koji je kroz prilično ružičaste naočale sagledao lik i djelo Zvonka Bušića, zanesenjaka koji se nakon životne kalvarije u američkim zatvorima, suočio s grubom hrvatskom stvarnošću u kojoj kojekakvi oportunisti i mali politikanti grade uspješne karijere, za razliku od političkih sanjara, poput Bušića, koji su svoje snove, pa ma kakvi oni bili, teško platili dugogodišnjom robijom…
No, nametati u konačnici kazališnom predstavom svim Hrvatima kolektivni osjećaj krivnje zbog Bušićeva samoubojstva je izvan zdrave pameti. U Hrvatskoj nema konsenzusa o političkoj zajednici i poretku, o socijalnim zahtjevima i još koječemu, pa svaki segment društva ima pravo na svoju političku agendu i svoje političke idole. Stoga je ova predstava dobrodošao trenutak za jedan dio hrvatskog društva da jasno artikulira i osnaži svoje stavove i uvjerenja i to im nitko nema pravo osporiti.
Jer, jedno od glavnih obilježja pluralnog društva je i kulturna heterogenost, a hrvatsko je društvo, nesporno, podijeljeno političkim, etničkim, kulturnim, vjerskim i svjetonazorskim rascjepima koji godinama destabiliziraju i ugrožavaju politički sustav, što je zorno pokazao i nedavni zagrebački masovni prosvjed onih koji ne zagovaraju prihvaćanje Istanbulske konvencije. Sve to, itekako, snažno potvrđuje zadnje Zvonkove oproštajne riječi upućene zajednici, o izlasku iz “Platonove pećine”, u kojoj sanjar njegova kova nije dosanjao svoj višedesetljetni san.
Ujedno, htio bih poželjeti božji blagoslov i mirne nebeske snove iznimno cijenjenom hrvatskom kazališnom kritičaru i publicistu, donedavnom zaposleniku Centra za kulturu Trešnjevka, voditelju ove kazališne scene, gospodinu Želimiru Ciglaru, koji je krajem mjeseca veljače neočekivano napustio ovo gdjekad teško i bolno zemaljsko snoviđenje i otišao ususret Bogu…
