Izložba u izvanrednoj koncepciji i obradi Svjetlane Sumpor pokazuje da Trumbetašev slavni ciklus “Gastarbeiter” nije nimalo izgubio na vrijednosti postajući vremenom univerzalan prikaz sve tragičnijeg svijeta i sudbine ekonomskih emigranata koji danas uz milijune ratnih izbjeglica čine novu EU klasu kojoj su osigurani minimalni prihodi i društveno dno. Uostalom, i iz Hrvatske odlaze kolone i kolone ekonomskih izbjeglica koji se za razliku od svojih prethodnika neće ni vratiti…
Kada je sedamdestih godina prošlog stoljeća Dragutin Trumbetaš (Velika Mlaka, 1937.), izložio svoju mapu “Gastarbeiter” javnosti vjerojatno nije ni slutio da je stvorio univerzalan likovni ciklus čije će značenje vremenom samo dobivati na snazi i užasu kojim je prikazao svijet ljudi na europskom društvenom dnu.
Lišeni svakog dostojanstva, živeći u potkrovljima periferija, radeći najčešće po gradilištima, bez prava “visokog građanstva” meglopolisa u kojima su se zatekli, gledani s prezirom – gastarbajteri su ona tragična masa koja je izgradila četvrti tolikih europskih gradova, ali ostavši obilježena zauvijek pečatom nepoželjnih stranaca na čelu.
Štoviše ona Trumbetaševa slavna konzerva sa zbijenim tijelima radnika na kojoj piše “treća klasa” simbol je sudbine milijuna, sudbine koja je danas postala samo mnogo masovnija u globalnoj nesreći i sveopćem izbjeglištvu s kontinenata na kontinent. Ujedinjena Europa, ta nestabilna i nesigurna tvorevina danas više nego ikad stvara nove niže klase uvozne radne snage koja za minimum odrađuje najteže fizičke poslove, živeći i s malim primanjima mnogo bolje nego u svojim matičnim državama ciljano razorenim u ratovima velesila koje raketama i medijskim manipulacijama otvaraju prostore za svoje tvrtke, novu blokovsku podijelu svijeta i trajnu ekonomsku dominaciju.
Ta ista Europa u kojoj se povećava siromaštvo i čiji građani i sami siromaše, u kojoj je jedan Hollande i vlastite građane nazvao “bezubom sirotinjom”, našla je u uvozu radne snage idealno rješenje za svoje probleme. A ne “uvoze” samo ratne izbjeglice, nego i privlače sirotinju iz mase zemalja uništene ekonomije kao što je Hrvatska iz koje odlaze kolone i kolone emigranata, ovaj puta mnogi i zauvijek, najviše prema Njemačkoj i Irskoj.
Stoga je i Trumbetaševa izložba “Otuđeni životi” otvorena u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, u izvanrednoj koncepciji i obradi više kustosice Svjetlane Sumpor višetruko zanimljiv kulturni događaj i likovni dokument koji govori i o sociološkim, povijesnim i fenomenološkim užasima jučerašnjice koja svoj mnogo užasniji odraz doživljava u današnjici.
Grafički dizajner, politički uznik iz Stare Gradiške, koji je i sam iskusio nedaće gastarbajetrskog života u Njemačkoj sedmdesetih Trumbetaš je hladnim realizmom tuša na papiru ili kartonu ocrtao sve granice tjeskobe onih koji su u potrazi za boljim životom otišli u nepoznato. Njegovi radnici među kojima se ističe Tonček grbe se na gradilištima da bi navečer u drvenim barakama pripremali jeftine obroke. Trumbetaševi likovi tumaraju njemačkim ulicama, izgubljeni među golemim reklamnim natpisima s industrijskim postrojenjima kao paklenom pozadinom velegrada. Osamljeni sjede po svojim sobama, pišući pisma voljenima ili se nedjeljom opijajući na uglovima. Rastragni žudnjom, obilaze gradske bordele gdje ih očekuju isto tako tragični životi izgubljenih žena.
Možemo se pitati, što se, u stvari promjenilo od vremena Trumbetaševa rada u Njemačkoj do danas? Svakako promjenila se scenografija – reklame su zamijenili još bešćutniji digitalni ekrani s porukama, mobiteli i računalno umreženi svijet ogorčenih i osamljenih pojedinaca koji misle da stroj može zamjeniti ljudsko društvo. Gradilišta su još uvijek puna, no ovaj puta uz Hrvate ili Poljake rade Sirijci, Egipćani, Iračani – jer “uvoz” jeftine radne snage obuhvaća i ratne i ekonomske izbjeglice. Bordeli su puni, najčešće lijepim Ukrajinkama koje su pobjegle iz svoje također uništene domovine, primamljene lažnim obećanjima o blistavom životu na zapadu.
Fascinantno je koliko je Trumbetašev ciklus “Otuđenih ljudi” aktualan. Nekadašnje komunističko siromaštvo za radnike s istoka Europe, zamjenilo je još gore siromaštvo “kapitalizma neoliberalne katastrofe” koji globalno stvara svijet maloborojne bogataške elite i masovnog siromaštva. Naravno, moderna Europa nije se nikada znala nositi s integriranjem stranaca koji su gurani u geta, pa su problemi užasni – ne samo s nasilnim skupinama petih ili šestih radikalnih generacija useljenika koji uličnim nasiljem i silovanjima rješavaju svoje frustaracije, već najgore s onim grupama koje su zadnjih godina ciljano puštene u EU, a čije teorističke organizacije i tako ne gledaju koga dižu u zrak kada postavljaju svoje paklene naprave po metro stanicama i ulicama. U svakom slučaju Europa je postala jedna nesretna mješavina rasa i vjera, golema eksplozivna naprava nezadovoljnika. Ali, u pozadini svih drama ostao je uvijek isti motiv koji je Trumbetaš tako vjerno dočarao na svojim crtežima.
Na njegovom slavnom crtežu gdje dvojica europskih činovnika na stolu cjede živa ljudska bića u golemom cjedilu – “europskom patentu” iz njihovih zdrobljenih tijela izlazi novac – ona krvava cijena koja pokreće globalno bezumlje više nego ikada. Rekli bismo, okoliš je promijenjen, ruše se civilizacije, internetom se nadzire čitav svijet, ali je cilj ostao isti – stvaranje nove ropske klase, uvijek na dnu, uvijek na periferiji – ali uvijek tu, dostupne bogatim nacijama uz malu plaću, skromni smještaj I učenje jezika. U svakom slučaju, izložba HMNU je pokazala trajnu vrijednost ovog Trumbataševog najpoznatijeg ciklusa uz umjetnikov 80 rođendan.
Izloženo je sveukupno 24 crteža iz fundusa HMNU-a, Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Zagreb, Umjetničke galerije Dubrovnik te iz kolekcije Bože