U čast Stravinskom

Ono što je jednom zapisao Stravinski u svojoj knjizi „Muzička poetika“, kako u trenutku kada započne raditi osjeća smrtni strah pred beskrajem mogućnosti koje mu se otvaraju i pred osjećajem da je sve dopušteno: „za što da se vežem da bih izbjegao vrtoglavicu nad tim mogućnostima beskonačnosti“ odjekuje u slikama Jagode Popović u kojima je, i to u velikim formatima, dočarala snagu plesa u kojem tijelo plesačice polako nestaje u plaventilu

„Bez glazbe život bi bio zabluda“ – ustvrdio je davno Friedrich Nietzsche.

I doista nema umjetnosti bliže životu i božanskije od glazbe čija neopisiva ljepota i tajanstvenost odjekuju kroz stoljeća.

Mnogi su umjetnici pokušavali naslikati onaj tajnoviti čar koji tvori neumrlu bit glazbe. Posjednjih par godina u ovom se zadatku okušala slikarica Jagoda Popović. Nakon vrlo zapaženog ciklusa slika i asemblaža nastalom prema Vivaldijevom djelu „Četiri godišnja doba“, u Mimari je upravo predstavljen ciklus slika nadahnut baletom „Posvećenje proljeća“. Siže baleta vezan je uz temu drevnog poganskog rituala plodnosti, gdje se mlada žena žrtvuje bogu proljeća, plešući u ritualnom plesu do smrti. Slikarica je ovu glazbenu temu predočila u velikim triptisima plave boje u kojima se dramatično fragmentira žensko tijelo u posljednjem plesu.

Vertikale i horizontale plesačice autorica veže uz sam skladateljski postupak Stravinskog, a to je izražena polimetričnost i poliritmičnost baleta koja u partituri također postoji vertikalno i horizontalno. Gotovo u svakom taktu partiture Stravinski mijenja metriku djela i ritamske figure što je za 1913. godinu bio potpuno avangardni postupak, radi čega je nakon premijere kritika balet prozvala „Masakr proljeća“, što njegovoj inventivnosti nije ništa oduzelo, dapače podcrtalo je brutalan ritualni karakter djela.

Ono što je jednom zapisao Stravinski u svojoj knjizi „Muzička poetika“, kako u trenutku kada započne raditi osjeća smrtni strah pred beskrajem mogućnosti koje mu se otvaraju i pred osjećajem da je sve dopušteno – „za što da se vežem da bih izbjegao vrtoglavicu nad tim mogućnostima beskonačnosti“- odjekuje u slikama Jagode Popović u kojima je, i to u velikim formatima, dočarala snagu plesa u kojem tijelo polako nestaje u različitim ritmovima. Ženska figura je ponegdje na platima prikazana u vidljivosti tijela koje pleše, ponekad tek u fragmentima nalik muzičkoj partituri. Kretanje na plavim pozadinama nazančeno je bojom tijela u pokretu koje na nekim platnima postaje tek znak crvenih i crnih obrisa, poput nota koje prate iščeznuće plesačice. Svakako je točna tvrdnja koju je u prigodi ove izložbe zabilježila kritičarka Iva Körbler: „ gledatelj osjeća sav dijapazon emocija i drame uživljavanja koju je umjetnica iz stavaka baleta prenijela u svoje slike. Prepoznaje se autentična ekspresivna gesta čiji je tonski registar sveden na crne, plave, smeđe i crvene prigušene i zasićene tonalitete, s tek povremenim otvaranjem prema ultramarinu, crvenoj, svjetloplavim, žutim i bjelim akcentima“.



Riječ je o svojevrsnoj likovnoj odi tom nezaboravnom i vrlo tragičnom djelu. Nestajanje mlade žene na velikim triptisima može se pratiti kao likovni odjek slavne parititure kroz ključnu ljudsku temu žrtve. Riječ je o jedinstvenoj i vrlo snažnoj viziji nezaboravnog baleta.

Jagoda Popović je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. u klasi profesora Šime Perića. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Izlagala je na godišnjim izložbama ALU te na izložbama Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Radila je na oslikavanju umjetničke keramike u zagrebačkom Dekoru. Surađivala je s izdavačkom kućom Školska knjiga i ilustrirala udžbenike. Specijalizirala je restauriranje štafelajnog slikarstva i obojene drvene skulpture s pozlatom. Radila je kao restauratorica u radionici Muzeja Mimara i u Zavodu za resturiranje umjetnina. Boravila je na studijskom boravku u Parizu 1989. Izlagala je u Njegoševu muzeju na Cetinju, u Studiju Moderne galerije Josip račić i u Dvorcu kralja Nikole.

 

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI