U duhu pjesnika ima isto toliko preciznih spoznaja, koliko i u duhu učenjaka!

Kakav je u povijesti bio odnos umjetnosti i znanosti, kako se razvijao duh pjesnika i kako možemo razumjeti umjetnička djela, pojašnjava francuski pisac, Ėlie Faure, koji se upisao u povijest svojim analizama najvećih  majstora slikarstva, kiparstva i arhitekture čija je djela istraživao u svojoj kapitalnoj knjizi „Duh oblika“.

Napore, da se jaz između umjetnosti i nauke učini nepremostivim, počelo je odobravati toliko ljudi, da se s pravom možemo upitati – ne radi li se tu o pojavi kolektivne intelektualne tromosti, što je stvara skrovita nagonska težnja za neposredno korisnim ciljevima? U površinskim sferama duha,  umjetnost i nauka predstavljaju, dakako, manifestacije dviju različitih vrsta aktivnosti, i ta je činjenica tako očigledna da je zaista ne treba dokazivati.

Ali, nikako se ne bih mogao složiti s mišljenjem, da se tim dvjema aktivnostima nužno izgrađuju dvije međusobno  neuskladive intelektualne konstrukcije. Nauka se ne može definirati samim svođenjem na matematičke odnose, budući da se geologija, anatomija, botanika i biologija – a one su ipak nauke – ne daju svesti na te odnose: dok se glazba – a ona je u svakom slučaju umjetnost – pa možda i slikarstvo, u krajnjoj liniji podvrgavaju matematičkim formulama.

Drugi ozbiljan argument u prilog tobožnjem antagonizmu između nauke i umjetnosti bazira se na ličnom obilježju umjetnosti i na bezličnosti nauke; no on je doveo Claudea Bernarda do najočitije kontradikcije, kad je taj učenjak u istom svom čuvenom „Uvodu“ ustvrdio, da se nauka mijenja, dok je umjetnost nepromijenjiva: jer bezličnost teži prema zakonu, koji nastoji biti nepromijenjiv, dok osobni doživljaj rada rađa osobno mišljenje, a ono se neprekidno mijenja.

Nauka i umjetnost – samo sistem iluzija

U nauci nije bezličan njezin duh, budući da je nauka tvorevina čovjeka, a u krajnjoj analizi, čak tvorevina nekolicine velikih ličnosti – bezličan je njezin jezik. Ta je bezličnost uvjet njezina opstojanja. Bez nje se nauka ne bi mogla predavati dalje. No, mi, možda, pod pojmom „nauka“ shvaćamo samo jedno stanje nauke, koje bi srušilo sva njezina dostignuća kad bi duh i jezik nauke i dalje ostali nerazdvojno povezani na svom putu.

Sadašnja bezličnost jezika nauke, možda, je samo jedan stupanj osvajanja, jedan mali dio što ga je razum, željan saznanja, osvojio u masi nespoznatoga, da bi zadovoljio određene svoje potrebe koje su morale biti potpuno omeđene, specijalizirane i definirane, jer su samo na taj način mogle biti djelotvorne. Za matematiku se, na primjer, danas sumnja je li ona uopće nauka; ona vjerojatno i jest samo precizan način govora ili bolje reći sanjarenja: a još prije dva stoljeća matematika se prema prirodnim naukama automatski odnosila gotovo analogno kao što se danas nauka uopće odnosi prema umjetnosti.

No, to ne isključuje pretpostavku da će umjetnost jednoga dana uspjeti ovladati nekim sredstvom, koje će biti bezlično, i da će pritom ličnost kipara ili slikara ostati jednako važna, kao što je važna ličnost učenjaka, oboružanog algebarskim simbolima. Film nam već pruža primjer rađanja umjetnosti u kojoj nam mehanička sredstva otkrivaju – i to neobično snažno – ličnost režisera i glumca.

Najbeskompromisniji pristaša bezličnosti nauke, u stvari, ne zna bolje od mene  – a pogotovu ne zna bolje od, Francoisa Villona –  kakav je cilj našeg, svima nama zajedničkog istraživanja svijeta: možda je to samo želja da saznamo što je korisno, možda samo oruđe prilagođavanja ili čak igra, koja svoje zaključke i svoja zanosna ostvarenja uključuje u neprekidno nastajanje – no u svakom je slučaju to strast zajednička umjetniku i učenjaku.

Nauci, kao i umjetnosti – pa čak i više nego umjetnosti, mislim – ostaje nepristupačna „stvar po sebi“. Ona samo uspostavlja odnose između stvari. Sposobnost odabiranja, u prvom redu, a zatim uopćavanja, predstavlja jedinu duboku okosnicu djelatnosti našeg intelekta, ma kakavi bili inače elementi negova istraživanja i ma kakva bila njegova izražajna sredstva. Nauka je, kao i umjetnost, samo sistem iluzija, a to znači osvajanja…

Sklad između umjetnosti i nauke

Sklad između umjetnosti i nauke, uvijek u nastajanju, ostvaruje se u području koje je iznad područja nauke u doslovnom smislu, nauke, što je ljudi mogu predavati jedni drugima. Kad nauka u nekom pitanju stigne do granice koju svojim zaključivanjima više nije kadra prijeći i kad se nađe na pragu nepoznatog, što neprestano pred njom sve dalje uzmiče, tada joj priskače u pomoć umjetnost i pruža joj nove intuicije kao polaznu točku za nove zaključke.

Velike naučne hipoteze, na primjer, o gravitaciji, o razvoju vrsta, a atomima, hipoteze koje su tako bogate rezutatima, koje rađaju tolika stvaralačka iskustva i izazivaju tolike nove hipoteze, ne mogu se potvrditi eksperimentima, kao ni umjetnička istina. One su poetskoga reda, kao i viša matematika, koja nema nikakve veze s iskustvom i cijela se slobodno kreće izvan područja činjenica. A zar poezija nije samo intuitivno spoznavanje mogućega?

Zašto bi bilo opravdano mišljenje, da je Newton tako daleko od Rembrandta, kad znamo kakav ponor dijeli Newtona od njegovih učenika astronoma, koji nisu tako suptilno kao on umijeli primjenjivati njegovu bezličnu metodu i kakav ponor dijeli Rembrandta od njegovih učenika slikara, koji ga točno kopiraju, a da nikada nisu proniknuli njegovu ličnu stvaralačku snagu?

A s druge strane, zar možemo zamisliti pjesnika bez oruđa spoznaje, bez one krvave, duboko unutrašnje povezanosti, koja ga spaja s objektom njegove žudnje i omogućava mu da se, takoreći, prstima naslađauje posebnom kvalitetom kamena ili  ilovače, da očima dodiruje prijelaze iz svjetlosti u sjenu, da razumom, zaljubljenim u sve oko sebe, sređuje zvukove i šumove, što u neredu dopiru do njega?

U duhu pjesnika ima isto toliko preciznih spoznaja, koliko i u duhu učenjaka, ali pjesnik ih formulira samo implicitno, on izenenada utjelovljuje munjevitu hipotezu, koja se rodila u njemu u procesu polaganog asimiliranja tih spoznaja: on se služi objektom, da bi sam sebi dokazao svoju hipotezu. A u duhu učenjaka ima isto toliko sintetičke intuicije, koliko i u duhu pjesnika: učenjak polazi od hipoteze, da bi sam sebi definirao objekt.

Oprečnost između umjetnosti i nauke

Lamarcku otvara oči otkriće o srodnosti među svim oblicima svijeta i on postavlja teoriju o njihovom prvotnom jedinstvu i predaje u dužnost Geoffroyju Saint-Hilairu, Darwinu, Huxleyju, Spenceru, Hacekelu, Copeu, Bergosnu i beskonačnoj budućnosti, da i dalje tu teoriju dokazuju, prateći razvoj od jednog oblika do drugog, od protozoa do duha. Rubens ovladava tim posvuda raspršenim oblicima, da bi na prostoru, što ga možemo obuhvatiti jednim jedinim pogledom, sažeto izrazio sveopću srodnost.

Newton slijedi muzikalne krivulje svoje razumske konstrukcije sve do međa nevidiljivog svemira i ondje nalazi za njih neoboriv oslonac u materijalnim nebeskim tijelima i u stvaranim putanjama, što ih ona zacrtavaju na nebu. Johann Sebastian Bach svodi te muzikalne krivulje na dimenzije i na trajanje orkestralnog djela, koje ih zacrtava u ljudskom srcu. Osim maloborojnih bića tako divovskog rasta i osim, tu i tamo, slavnog mnoštva, koje je, vođeno nagonom, isklesalo u stijeni i podiglo u pustinji oblik svoje iluzije, posvuda vidim samo slikara zanatliju i biologa, muzikanta i matematičara, kemičara i zidara u poštenom nastojanju, da raspršene materijale povežu u cjelinu.

Michelangelo je neusporedivo veći učenjak, a Laplace neusporedivo veći pjesnik od mnogih veoma učenih ili veoma tankoćutnih profesora univerziteta ili likovnih akademija. Intuicija se umije dovinuti do izvjesnosti, kakvih iskustvo ne poznaje.

Talijani 14., 15., pa čak i 16. stoljeća – ma da su upravo oni više od svih ostalih naroda Europe odgovorni za razbijanje srednjovjekovnog duhovnog jedinstva – osjetili su, da su se upustili u veoma opasnu pustolovinu, kad su razumu namijenili ulogu da odvoji umjetnost od nauke i da tako iskuje oruđe potrebno europskom duhu.

Uspostavljeno izgubljeno jedinstvo vjere

Osim nekolicine Platonovih poklonika, koji nisu marili, što će uzdrmati okosnicu praktičke spoznaje – i koje da Vinci nije mogao trpjeti – svi su se ostali napregnuto, očajnički i bez prestanka trudili, da razultate intuitivnog saznavanja zadrže u najužim okvirima tehnike i najegzaktnije nauke, da bi tako spriječili raskid neizbježiv u tom času, i da bi u razumu ponovo upostavili izgubljeno jedinstvo vjere.

Kod njih se ispoljavala gotovo jednodušna težnja, da ne samo arhitekturu, već i kiparstvo, fresku, pa čak i štafelajno slikarstvo, pretvore u eksperimentalna znanja, koja se mogu prenositi na druge. Znamo, uostalom, da su Uccello, Brunelleschi, Alberti, Verocchio i Piero della Francesca provodili vrijeme u rješavanju problema perspektive i geometrije i pokušavali  svoja rješenja točno primijeniti u izradi građevnih planova ili u kompoziciji slika.

Znamo da su oni pisali rasprave o perspektivi, geometriji, aritmetici, geometriji, mehanici i geodeziji u isto vrijeme kad su pisali rasprave o arhitekturi i slikarstvu i da su u njima uporno nastojali koncentrirati sredstva spoznaje u jedinstveno, sustavno i racionalno gledanje, kadro da ta sredstva povežu sa svim oblicima izražavanja. Znamo da su Da Vinci, Signorelli, Michelangelo i Cellini bili strastveni anatomičari, zagrijani za seciranje mrtvih tijela i da su po naravi crtali mišiće, kosti, utrobu, mrežu arterija i živaca.

Znamo da je Da Vinci napisao djelo o anatomiji čovjeka i djelo o anatomiji konja i da je srodnost svih oblika proučavao na žilicama lišća, na krilcima kukaca, na raširenim krilima slijepih miševa i ptica. Znamo da je taj isti Da Vinci mislio, kako je slikarstvo samo jedan od tehničkih postupaka koji mu omogućavaju da kopa kanale, podiže brane, gradi mašine i topi metale.

Michelangelova drama  u   borbi suprotnosti

A znamo, uostalom, i to, da je likovna umjetnost   izašla iz velikog bezimenog srednjovjekovnog žarišta, gdje su slikar i kipar, radeći rame uz rame s majstorima stakla i olova, s tesarom i zidarom, sami izrađivali svoje kalupe i svoje armature, sami klesali mramor, granit i pješčanik, sami pripremali žbuku i žitku boju za fresku i da su se stoga prirodno morali prikloniti naučnom shvaćanju svoje umjetnosti.

Istu pojavu susrećemo u Njemačkoj, u prvom redu kod Dürera, koji je odgojen u nürnberškim radionicama, gdje se kovalo željezo i bakar, brusilo staklo, gdje su se turpijom izrađivali kotačići i strojem valjale opruge za satove. U Francuskoj nalazimo istu pojavu kod Jeana Cousina, Palissyja i još nekolicine drugih.

I u tome je upravo jedno od dubokih objašnjenja renesansne umjetnosti koju,  naročito u Firenci, karakterizira prenadraženost, nemir, pa čak i izvještačenost: jer ona je u najburnijem trenutku, što ga je ikada upoznala ljudska strast, uzalud pokušavala otkucaje srca i grozničavu uznemirenost razuma pretočiti u ritmove, koji su se na silu morali pokoriti zakonima pokreta, u svim fazama proučavanim na skeletu i zakonima organizacije prostora što su ih bile utvrdile geometrija i astronomija.

Čitava je Michelangelova drama sadržana u toj borbi suprotnosti, borbi između njegova srca, koje nije moglo ostati unutar granica realnoga i njegova savršenog znanja, ponijetog težnjom da te granice fiksira. Ono je, uostalom i uspjelo u toj svojoj težnji i ostvarilo jedno od najnevjerojatnijih čudesa čovječanstva, ali je istim mahom čitavu cilvilzaciju, upornu u svom nastojanju da ga reproducira, gurnula u intelektualni dualizam, još tragičniji od mističnog dualizma, u kojemu se bila razvila kršćanska drama.

Snaga učenjaka i snaga umjetnika

Osnovna je zabluda rensanse – inače tako bogate velikim ostvarnjima – što je ona u svom jednodušnom, oduševljenom otkrivanju znanja, vjerovala, da se umjetnost mora podrediti nauci, dok se meni, naprotiv, čini da bi nauka ponovo zadobila svu svoju stvaralačku moć, kad bismo ju smatrali jednim organkom umjetnosti ili, još bolje, kad bismo u njoj, kao i u umjetnosti, vidjeli jednu funkciju estetskog genija čovječanstva, koje s pomoću ta dva najvažnija sredstva nastoji uvesti u svemir – dinamički, neumorno traženi poredak.

Snaga učenjaka udeseterostručit će se onoga dana, kad on shvati stvarnu narav poetske intuicije, koja ga navodi na osvajanje svijeta, kao što će snaga umjetnika biti opet neokrnjena i deset puta veća onoga dana, kad njegova svijest potpuno asimilira elemente poezije i misterija, što ih znanost u nju malo-pomalo uključuje.

(NASTAVLJA SE…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI