ZA SVAKO LICE POSTOJI ŠEŠIR, NO ON NIJE ZA SVAKOGA: Nosit će ga samo oni koji znaju pokazati svoju osobnost

Foto: Robert Anić/Pixsell

Nedavno predstavljanje umjetničkog filma Staše Čimbur “Stasha Hats: All you need is a hat!” na Youtubeu nastalog u povodu istoimene izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt posveta je radu jedinstvene dizajnerice koja je od šešira stvarala osebujne i jedinstvene umjetničke forme, nerijetko vrhunske skulpturalne oblike koji su nadmašivali granice mode i dizajna, a maštovitošću i inovacijom privlače publiku već 25 godina.

Jedinstvena i ekstravagantna, Staša Čimbur stvarala je od šešira skulpture, a od asamblaža šivane kreacije nenadmašne ljepote. Poznata diljem svijeta, a naročito u Amsterdamu, gdje je dugo živjela, nije dopustila da se ova starinska izrada najpoznatijeg modnog dodatka ugasi. O novom filmu, projektima, izradi novih standarda za klobučarstvo i svojoj karijeri govori za 7dnevno.

Što nam možete reći o filmu “Stasha Hats: All you need is a hat!” koji govori o vašoj umjetnosti “skulpturalnim objektima” i “šivanim slikama”?


Netom završen videoprojekt koji možete pogledati na Youtubeu pod nazivom “Stasha Hats: All you need is a hat!” priča je o šeširu. Stasha Hats je mjesto gdje se umjetnost, dizajn i moda sljubljuju u šeširu. Bilo da ste ljubitelj i ponosni nositelj ili samo pasivni gledatelj, Stasha Hats će vam pružiti užitak. Odvest će vas u svijet oblika, boja, tekstura, inovacija i strasti. Budite inspirirani, fascinirani i zaintrigirani jer… “All you need is a hat!”. U filmu pitam što je šešir 21. stoljeća? Tko ih stvara, a tko ih nosi? Šešir je najintrigantniji modni dodatak koji moćima transformacije ili identifikacije uokviruje dojam o nečijoj osobnosti. Stasha Hats poziva gledatelja da se otisne na ovo ‘putovanje’ i pronađe vlastiti šešir. Koncepcija projekta objedinjuje više umjetničkih formi i audiovizualni materijal u kulturno-edukacijski program posvećen primijenjenoj umjetnosti te tradicijskim obrtima kitničarstva i klobučarstva. Film je sastavljen od nekoliko segmenata. Korištene su snimke samog čina otvorenja s reportažnim pristupom, postavi izložbe koja pokazuje šešire, različita pokrivala za glavu te nosive objekte i asamblaže, tekstilne slike. U trećem segmentu premijernim dinamičnim kadrovima prikazujem prostor u kojem sve nastaje – atelje, s idejom da gledatelja povedem na ‘tour’ kroz intimno polazište s bogatstvom klobučarsko-kitničarskih materijala, tekstura, alata, pribora, kalupa i ostalih stvarčica koje tvore jedan stvaralački prostor. Videoprojekt je realiziran financijskom potporom Ministarstva kulture i medija u sklopu Programa digitalne prilagodbe i kreiranja novih kulturnih i edukativnih sadržaja.

Radite li na novim kreacijama, što spremate ove godine?



U planu mi je daljnje ‘virtualno’ predstavljanje. Upravo razrađujem i zamišljam kadrove dinamične videoforme o nastanku šešira, od materijala kroz tehnološki proces do gotovog oblika. Drugi video prikazivat će nastanak asamblaža. Fascinira me taj proces montaže koji od snimljenog materijala s današnjim tehnologijama čini ‘čudo’ s lakoćom… Naravno, za to su potrebni znanje i vizija! Postala sam članom BuRe pa tako Riječanke i svi koji se zateknu u Rijeci mogu posjetiti BuRu DesignStore i vidjeti moju ovoljetnu kolekciju šešira, torbi i cekera. Za BuRu, koja predstavlja kreacije hrvatskih dizajnera, ova suradnja je kako Đulijana i Paula Knapić kažu: “Drugačija, izlazi iz sigurnih i poznatih okvira i jednostavno nas čini drugačijima i – sretnijima”. Bilo da je riječ o šeširu ili ljetnoj torbi, StashaHats nas vodi na bajkovito putovanje u kojem postajemo netko drugi, ne gubeći pritom sebe, nego pronalazeći jedno svoje drugo ja. Kreacije su unikatne i raznovrsne poput nas samih, kreirane da ‘začine’ različite stilove odijevanja i uklope se u vrevu ljetnog dana ma gdje bili. Različitih su boja i oblika s namjerom da predstave djelić ove bogate vještine kreiranja accessoriesa. Varijacije tekstura i tkanja vintage i ostalih slamnatih materijala, kombinirane su s camouflage tekstilnim materijalom ili cvjetnim uzorkom, bambusovim ručkama, šeširi od sinamaya su lagani, jedva da ih osjećamo na glavi… Premda modni dodatak, upravo taj predmet igra glavnu ulogu u našem imidžu i osobnosti. Za BuRu pripremam i jesensko-zimske primjerke koji će svojim krojem sugerirati transformaciju samog oblika, a time i dojma koji će ostavljati na glavi, no ostavimo to za iznenađenje. Primjerci će se također naći i u mojem zagrebačkom ateljeu. Treće, jedva čekam da zaronim u nove asamblaže, u glavi su mi slike potpuno novog serijala.

Upravo radite na izradi novih standarda za klobučarstvo. O čemu je riječ?

Zapravo vrlo interesantno i nadasve važno, sudjelujem u fokus grupi koja je upravo završila kreiranje standarda za zanimanje klobučara/klobučarke u sklopu projekta pri Hrvatskoj obrtničkoj komori u sklopu ESF projekta “Implementacija HKO-a i razvoj alata u povezivanju obrazovanja i tržišta rada”. Projekt provodi Ministarstvo rada, a HOK je partner u projektu. Hrvatska obrtnička komora aktivno radi na promociji i unapređenju obrazovanja za obrtnička zanimanja već dugi niz godina. Obrtničko obrazovanje predstavlja temelj budućeg razvitka gospodarstva, ali i očuvanje tradicije i autentičnosti. Izradom standarda zanimanja želi se potaknuti interes za ovim kreativnim zanimanjem, nastoji ga se učiniti vidljivijim te zainteresirati buduće naraštaje da se u njemu okušaju. Standard zanimanja osnovni je i ključni dokument koji obuhvaća popis svih poslova i kompetencija potrebnih za njihovo uspješno obavljanje, koje vrsni i vrlo iskusni stručnjak obavlja u određenom zanimanju, na svim radnim mjestima gdje je moguće raditi s određenim zanimanjem. Ne piše za sadašnjost ni prošlost, nego za budućnost. Izrađuju ga poslodavci i stručnjaci u zanimanju, kako bi se osiguralo da doista odražava stvarne poslove u nekom zanimanju, kao i kompetencije koje su potrebne za obavljanje tog posla. Ta tradicijska vještina kao da nestaje kod nas, trenutno je malo mogućnosti za stjecanje edukacije i prakse. Nadam se da će se stvaranjem ovog standarda i pokretanjem mogućnosti edukacije privući mladi ljudi koji će moći u srednjim strukovnim školama usvojiti znanje i vještine te se samostalno realizirati na tržištu u ovom doista čarobnom zvanju.

Najpoznatija ste naša dizajnerica šešira, nosivih objekata za glavu, torba, spremnika. Kako je počela vaša strast prema tim osebujnim umjetninama?

Nakon osnovne škole bilo je sasvim prirodno da svakodnevno odlazim tramvajem br. 14 kak’ smo rekli prema Kazalištu u Školu primijenjenih umjetnosti – smjer unutarnje arhitekture, u čemu sam zaista bila odlična. Moje prvo sudjelovanje na izložbi, imala sam 19 godina, bila je grupna izložba mladih arhitekata Jugoslavije u Paviljonu Cvijeta Zuzorić u Beogradu. Tema je bila “Trgovi za naše gradove”, a za nju su odabrana oba moja prijavljena rada. Većina nas dizajnera mašta o arhitekturi, gradi bajkovite ili futurističke kuće u mislima, projektira, zamišlja najluđe interijere, inovativne oblike i jedva čeka nešto od toga pretočiti u materijalni svijet. Meni je prepreka bila matematika s kojom tada baš i nisam bila u ljubavi, nisam još shvaćala da je ona svuda oko nas pa je time stvar bila riješena, a ja sam učinila drugi korak u pravom smjeru: studij Dizajn tekstila i odjeće na Tehnološkom fakultetu. Namjerno vam govorim o početku školovanja da vam dočaram kako je već rano sudbina uredila da se s jedne strane tekstil, moda i odijevanje, a s druge prostor u kojem živimo, volumeni, oblici, u mojem slučaju stope u accessories/modni pribor.

Zatvoren je i treći salon šešira u Zagrebu. Zašto se smanjuje nošenje šešira?

Šešir je prisutan u fenomenu mode i kulture danas. Prelistajte svjetske modne časopise ili pregledajte portale i vidjet ćete da će vjerojatno svaki “photo-shooting” uključivati šešir ili neki oblik, ukras za glavu. Na nama ostaje da poželimo šešir ili ne. Za svako lice postoji šešir, no možda šešir nije za svakoga. Nosit će ga samo oni koji to doista i žele, oni kojima je šešir sastavni dio njihova stila, oni koji šeširom pokazuju svoju osobnost jer često šešir “manje pokriva, a više otkriva”…

Jednom ste izjavili da ne odabire čovjek šešir, već šešir odabire svog vlasnika. Što ste pod tim mislili?

Jednostavno, čekamo taj susret u kojem ćemo staviti baš taj šešir na glavu, ozariti se, postaviti u neku superšarmantnu, zavodljivu pozu ili pozu kojom prkosimo cijelom svijetu, zavrtjeti se oko svoje osi. Tada osjetimo moć oblika kroz stapanje sa svojim likom i mi smo odabrani jer se dogodio sretan spoj.

Izlagali ste od Švicarske, Izraela do New Yorka. Koje su vam izložbe ostale posebno u pamćenju?

Više od 150 izložbi i projekata nadmeću se za favorita, teško je odabrati! No spomenut ću @MoDLJ 2014 (Mjesec dizajna Ljubljana) koji se održavao u hali tiskare Mladinska knjiga. Predstavila sam se s izložbom koja je otkrila tajno mjesto umjetnikova unutarnjeg bića. Posjetitelji su se osjećali poput Alise u zemlji čudesa koja treba proći kroz ključanicu i kročiti u jedan potpuno novi svijet. Artefakti su bili smješteni unutar crno obojene sobe/kutije sa specijalno dizajniranom rasvjetom koja ih je ritmički naizmjence obasjavala te je tako kreirana fantazmagorija koja je izazivala začudnost i poticala na razmišljanje. Izloge sam prelijepila crnom folijom te izrezala oblike divovskih ključanica kroz koje su posjetitelji ‘virili’ i razgledavali izložbu. Šešire i objekte za glavu, torbe i spremnike iz modnog imaginarija pretvaram u statične artefakte dajući im posve novu ulogu ‘interior accessoriesa’. Odričući se narativnosti i ekspresije kroz boje, tradicionalne i konvencionalne materijale, utapam ih u monokromiju bjelila, tvrdo materijaliziram i dajem novi smisao. Bjelina naglašava sve mikrostrukturne elemente materijala, ulegnuća, izbočenja i zaobljenosti volumena, dopuštajući igri svjetla i sjene da vlada površinom. ‘Interior accessories’ ima jasan, prepoznatljiv govor vizualne forme. Objekti nastaju klasičnim tehnikama i materijalima za izradu šešira i torbi (filc, slama, koža), no specijalnim tehnološkim procesima/premazima dolazi do potpunog ukrućenja i pretvorbe u skulpturu. Pretvoreni u statične artefakte, oni su dostupni oku, no ne i nositelju. Činit će se da ovako izbijeljeni i učvršćeni već u strukturi materijala sadrže svog imaginarnog nositelja.

Što vas sve nadahnjuje?

Sve oko mene, moj život, današnje vrijeme, ljudi, lica, događaji, susreti… Izazov mi je šešir za budućnost. Kreirati ono što će ljudi željeti ponijeti, posjedovati i nositi. Prepustiti se fantazijama i smjestiti ih u današnje vrijeme, biti inovativna, smiona i ne igrati na ‘ziher’.

Koliko je na vašu umjetničku karijeru utjecalo djetinjstvo na rubu Trešnjevke i činjenica da vam je otac bio profesor crtanja uz kojega ste radili kreacije za lutke?

Vjerojatno je zanimljivo čuti pomalo i o nečijem odrastanju, zašto je osoba baš takva osoba… Kao pravo trešnjevačko dijete odrastala sam u kućici s cvijećem uz sam rub Trešnjevke kod Vjesnikova nebodera i mojeg omiljenog tramvaja prema centru te Savskom prema jugu. Tata, porijeklom iz stare kninske obitelji, došao je na studij u Zagreb i kako to biva, ugledao mamu, zaljubio se i ostao. Bio je profesor crtanja i sjećam se da smo znali satima crtati, onako u tišini, jedno uz drugo. U slobodno je vrijeme oslikavao natpise, a ja svoje crtarije i kreacije. Svačemu me naučio. Većinu života je radio na Hrvatskoj televiziji, a ondje sam i ja stjecala prva radna iskustva u Grafičkom odjelu pišući špice ‘letraset’ slovima za vrijeme školovanja. Bio je veliki zafrkant i šarmer, u mladosti je svirao bubnjeve i vozio motor. Prerano je otišao iz naših života, izgubila sam ga u svojoj 23. godini. I on i mama su imali veliko razumijevanje za moje ludorije i maštarije.

Na fakultetu ste bili očarani američko-portorikanskim modnim ilustratorom Antonijem Lopezom, čija su djela objavljivana u Vogueu, Harper’s Bazaaru, Elleu i New York Timesu. Što vas je fasciniralo u njegovu radu?

Sjećam se kako bih, listajući Vogue, mirisala friško otisnuti primjerak, upijala dah novih kreacija i onda bila odjednom sleđena u trenutku, potpuno hipnotizirana ugledavši njegovu ilustraciju. On je doista bio ispred svojeg vremena, govorimo o 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća. Na svojem polju on je div i to se odnosi na cijeli paket njegova stvaranja. Donio je potpuno novi način modne ilustracije, one su bile žive, osjećala se vibracija, pulsiranje trenutka. Kao da su bile napravljene u jednom dahu, scena zadržana i ulovljena olovkom poput onog što danas radi kamera s bezbroj okinutih fotografija, ali čudesno bolje. I to sve kao proizvod oka, prstiju i osjećaja! Gledajući njegove ilustracije, bila sam ulovljena u tom svijetu mode i umjetnosti koji je on tako virtuozno dočaravao ljepotom i ekspresivnošću. Osjećala sam tu divlju energiju s eksplozijom boja i linija koje kao da su bile muzika na papiru. Silno sam željela tako crtati. Asamblažima sam pronašla vlastitu ekspresiju koja opet počinje crtežom, a time sve počinje, u glavi ili na papiru.

Kako je izgledalo vaše poznanstvo s Nadom Kobali i razdoblje života kada ste izučili zanat kod modistice Vere Galijan?

Slučajnost me dovela do poznanstva s Nadom Kobali kojoj sam oslikala reklamu za tadašnji salon u Palmotićevoj. Igrom slučaja počela sam raditi u njezinu salonu popodne, uz studij, i učiti finese kitničarstva i klobučarstva. Ona mi je odškrinula vrata u taj čudesni svijet.
Za diplomski rad sam odabrala temu “Šeširi i pokrivala za glavu – proizvodnja od materijala do oblika”. Željela sam silno doista i napraviti šešir, razvući vruću štumpu ili kaplin rukama na kalup, za što je potrebna izvježbana vještina pa sam otišla to i još štošta drugo naučiti na praksi u tvornici Begej u Zrenjaninu, kao jednoj od dvije velike tvornice šešira u tadašnjoj Jugoslaviji. Moje kreacije su ostvarene u proizvodnji te plasirane na tržišta u Europi, a tvornica mi je zauzvrat pružila mogućnost realizacije mojih ideja – bili su moji prvi sponzori, ondje sam izradila prve kolekcije za izložbe u Zagrebu i Amsterdamu. Nekoliko sam puta odlazila u Begej, a u međuvremenu sam u Zagrebu položila majstorski ispit za izradu šešira – izučila sam ‘modistički’ zanat kod zagrebačke kitničarke Vere Galijan koja je imala salon šešira u Ilici, nasuprot Matice obrtnika. U salonu sam naučila razne male, ali važne tajne zanata pod budnim okom svoje mentorice i njezinih prijateljica, bivših zagrebačkih modistica koje su svakodnevno navraćale i provjeravale kako napredujem. Već sam imala praksu iz tvornice, no one, zagrebačka ‘stara škola’, dale su mi ‘final touch’ i bile su jako zadovoljne kad su vidjele da se taj stari zanat nastavlja s, vjerujem, dostojnim im nasljednikom.

Kako se sjećate rada u tvornici Begej?

Begej je bila tvornica tradicijom s početka stoljeća, proizvodila je materijale i gotove proizvode te plasirala više od 90% svoje proizvodnje u izvoz. To je bilo ludo vrijeme. Radila sam po dvije smjene u tvornici, stanovala u hotelu, a potom kod jedne klobučarke pa smo zajedno rano ujutro odlazile u tvornicu. Bilo im je neobično da netko iz čiste želje i ushićenja dolazi na drugi kraj zemlje i dobrovoljno toliko boravi u tvornici, ali ja sam bila puna entuzijazma. Strojevi, valjci, konusi, komore koji proizvode filcane tuljke, bojadisaonica s mirisima, bezbroj kalupa, para koja šišti iz rupica na presama, kloparanje, ritmički udarci nekih poluga, svi ti zvukovi… Meni je to bilo poput magije!

Kakve su vaše uspomene sa studija na Akademiji Gerrit Rietveld koji vam je otvorio prostor za inozemna izlaganja?

Avanturističkog duha, s maštarijama o drugim zemljama i velikom željom da pokažem što znam, došlo je vrijeme da oboružana svojim bookom i snovima o uspjehu krenem u ‘svijet’. Odredište je bilo Amsterdam (1988.-1989.). Nakon samo dva tjedna obilaženja galerija imala sam ugovorenu prvu izložbu u Maison de Bonnetrie, a potom u galeriji Amro Bank na Rembrandt plainu Amro Arcade. To je bila najveća nizozemska banka, a njihova umjetnička zaklada imala je izložbeni prostor u kojem sam izlagala tijekom godina tri puta. U međuvremenu sam upisala studij, no uslijedile su izložbe, performansi, modne revije, jedni za drugim. Trebalo je platiti račune, a ja sam živjela od svojih šešira i izložbi, tako da se nije dugo održao plan da završim studij grafike na Akademiji Gerrit Rietveld.

No vaši su umjetnički interesi široki. Kakav namještaj, predmete od metala, svjetiljke, zdjele i svijećnjake izrađujete?

Već sam spomenula da sam ‘nerealizirani graditelj’ sa školom primijenjenih umjetnosti. Na moju sreću, djed je bio drvodjelac i njegova je radionica s hoblbankom, hoblićima i drugim alatima, s kuhanjem tutkala i mirisima bajceva i lakova bila nepresušan izvor moje zabave. U blizini mjesta gdje sam odrastala bili su i tzv. drejeri – tokari koji su bili raspoloženi tokariti moje prve izmišljotine poput drvenih lutkica koje bih potom oslikavala, a zaredali su se potplati za sandale, ručke za torbe… Poslije sam učila tehnike varenja (Vancouver, Zagreb), izrađivala sam namještaj i predmete od metala (svijećnjake, zdjele, lampe…), a učila sam i tehniku vitraja (mozaici stakla u olovu, Amsterdam). Na primjer, napravila sam drvo od željeznih ‘štangi’ koje sam savijala u grane i tako stvorila golemi stalak za šešire. Volim kreiranje interijera, ozračja kojeg zovemo dom, namještaja, dekora, volim majstorske poslove poput keramičkih i stolarskih.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI