Zbirka Schiele – likovna riznica koja pripada čitavom svijetu!

Leopold je u suradnji s Republikom Austrijom i Austrijskom nacionalnom bankom utemeljio privatnu zakladu od 5200 djela koja je smještena u muzej Leopold s osnovnom zadaćom: sačuvati životno djelo jednog čovjeka i istražiti ga kao nacionalno austrijsko blago

Zašto publika neprekidno hrli vidjeti mračna djela bečkog genija Egona Schielea, čiji su blijedi likovi nalik na kosture sa zelenim podočnjacima tako vjerno portretirali čovjeka 20., ali i 21. stoljeća?

Osjetljivi i siromašni mladić, sin željezničara, koji će ostaviti likovnu Akademiju, pripada onim umjetnicima koji su neobičnom pronicljivošću predvidjeli užase koji dolaze. Sve njegove blijede, izmučene djevojčice, djeca golemih, upalih očiju u crnini, aktovi mršavih, golih žena raširenih nogu bez ikakve erotike, zagrljaji ljudi deformiranih udova koji su uznemiravali tadašnju publiku – bili su vjeran preslik onoga što je došlo mnogo kasnije s dva svjetska rata, koncentracijskim logorima i plinskim komorama.

Doista, pravu jezu izaziva pismo koje je umjetnik napisao svojoj sestri: „ono što će se dogoditi nakon 1914. dio je drugog svijeta…“ Zar i danas diljem planeta od ratnih ruševina, izbjegličkih kampova do sirotinjskih slumova svijet ne nastanjuju schieleovska bića izmučena do krajnjih granica? Svijet koji se odrekao Boga, bez ikakvog odgovora o prirodi ljudskog zla, stvorio je svoje apokaliptične pejzaže koje je tako strašno prikazao ovaj Austrijanac za čiju umjetnost vlada neprekinuti interes kao za remek djela koja pokušavaju naći odgovore na neka temeljna ljudska pitanja.

Muzej Leopold

Ne čudi stoga da je i danas jedno od najjačih kulturnih žarišta Beča upravo zbirka Schiele, točnije muzej Leopold smješten u golemom kompleksu Muzejskog kvarta što se nalazi na južnom dijelu trga Marije Terezije. Zanimljivo je da su oko gradnje ovog golemog kompleksa na 60.000 metara, smještenog u nekadašnjim carskim štalama, prije više od desetak godina vođeni žestoki prijepori. Ipak, Bečani su uspjeli od tri muzeja smještena unutar velikog dvorišta – Leopold, Kunsthalle i MUMOK, s pridruženim Internacionalnim centrom za ples, Centrom za arhitekturu, Muzejem za najmlađe, brojnim knjižarama i digitalnim arhivima u pomoćnim zgradama načiniti živo kulturno odredište aktivno cijele godine.

Najveća zbirka na svijetu Egona Schielea proslavila je muzej zahvaljujući velikodušnoj donaciji bračnog para Elisabeth i Rudolph Leopold. Ovaj “karizmatičan sakupljač”, kako ga je nazvala kustosica muzeja, Romana Schuler, nije se posvetio mondenim užicima bogatstva, već je svoje vrijeme, energiju i novac uložio u prikupljanje ne samo antologijskih Schieleovih djela, već i radove drugih austrijskih i njemačkih umjetnika. Leopold je u suradnji s Republikom Austrijom i Austrijskom nacionalnom bankom utemeljio privatnu zakladu od 5200 djela koja je smještena u muzej Leopold s osnovnom zadaćom: sačuvati životno djelo jednog čovjeka i istražiti ga kao nacionalno austrijsko blago.

No, važno je napomenuti da muzej nije zamišljen kao stalni postav zbirke. Schieleova djela stalno se predstavljaju u okviru uvijek novih problemskih izložaba i tema, sučeljavaju se s drugim majstorima, kao što se stalno mijenja i postav ostatka zbirke. Muzej ima 12.600 četvornih metara, a po želji samog kolekcionara, Schieleova djela smještena su na najviši peti kat gdje ima najviše dnevnog svjetla. U ulaznom dijelu smještena je bečka umjetnost oko 1900. godine, a ispod razine prizemlja nalaze se dva podzemna kata s djelima iz 19. stoljeća, grafike i likovnost 20. stoljeća, dok su na prvom i drugom katu – ekspresionisti.

Rastrgano sepstvo

Da bi se shvatili autopotreti u zbirci Leopold od 1910. pa nadalje, gdje je sebe prikazivao izmučena, gola, otrgnutih ruku, deformirana lica ili kasnije s licem i tijelom boje leša, valja reći da je riječ o nastavku istraživanja koje je radio već na bečkoj Akademiji na koju je primljen sa 16 godina. Mučen čitav život nesretnim odnosom s voljenim ocem – slikao je samog sebe u iskrivljenom sepstvu, svoje otuđeno ja, a osnovna svojstva slika su bili asketska vitkost, iskrivljeni položaji tijela, te mračni i bizarni izrazi lica i raščupana kosa, ili, kako je pisao prijatelju Oskaru Reichelu:

Kada vidim cijelog sebe, trebat ću vidjeti sebe i znati što želim, ne samo znati što se događa u meni, već koliko mogu gledati, koja sredstva su moja, od koje zagonetne stvari sam sačinjen i koliki dio toga percipiram. Vidim se kako sve više isparavam i izdišem, oscilacije moje astralne svjetlosti su brže, izravnije, jednostavnije, poput dubokog pogleda na svijet. Stoga stalno postižem sve više, proizvodim beskonačno svjetlije stvari iz samoga sebe, sve dok me ljubav koja je sve, ovako obdaruje“.

Život obilježen siromaštvom

Je li u ovim strahotnim autoportretima, morbidnim ženskim portretima i mračnim pejzažima opisao i teško siromaštvo u kojem je živio? Kako je sam zapisao: „Kada sam započeo život samostalnog umjetnika, bio sam u groznom stanju. Nosio sam skrbnikovu odjeću, cipele i šešire, podstava tih odjela bila je potrgana, tkanina iznošena, a na mom mršavom tijelu izgledalo je labavo i obješeno. Cipele su mi bile izlizane, gornji potplati puni rupa, bili su to golemi, dronjavi predmeti u kojima sam morao vući noge“.

Već je 1909., napustio Akademiju. Zanimljivo je da je 1914. objavio manifest gdje opisuje umjetnika „kao osobu s pozivom, koja mora biti svoja, mora biti stvaratelj i graditi temelje bez osvrtanja na prošlost“. Naglašavajući cilj stvaranja za sebe, ujedno je i našao svoju glavnu temu i koncept koji će odrediti smjer njegovog osobnog razvoja. Od 1909. je ostavio elegantnu klimtovsku linearnu jasnoću i razvio stil crtanja koji će njegov najveći uzor Klimt pohvalno nazvati – „stilom majstora“.

‘Nevjerojatno umijeće crtanja’

Heinrich Benesch opisao je rječito Schileovo majstorstvo: „Ljepota oblika i boje koju nam je dao prije nije postojala. Njegovo umijeće crtanja bilo je nevjerojatno. Sigurnost ruke bila je nepogrješiva. Dok je crtao, obično bi sjedio na niskom stolcu, ploču za crtanje i papir bi stavio na koljena, desnu ruku bi naslonio na ploču. A i vidio sam ga kako crta na drugačiji način, stojećki ispred modela, s desnom nogom na niskom stolcu. Tada bi ploču naslonio na desno koljeno i pri vrhu je pridržavao lijevom rukom, te bi, ne podupirući ruku kojom crta, olovku prislonio na papir i vukao linije iz ramena. Ako bi pogriješio, što je bilo vrlo rijetko, bacio bi papir, nikad nije koristio gumicu za brisanje“.

Schiele je napustio i uobičajeno korištenje perspektive i antiakademski raspoložen, sam je smišljao kutove i gledišta iz kojih će se likovi činiti izvijenima i izdeformiranima. Volio je crtati i nepoznate i čudne poze i bizarne pokrete. Ipak, njegovo brutalno izlaganje aktova nije uvijek nailazilo na oduševljenje. Mnogi su doživljavali njegove aktove – uvredljivima. Stoga ne čudi da je u pismu prijatelju Antunu Paschki zapisao: „..uskoro želim napustiti Beč. Ovdje je tako grozno! Svi mi zavide i rote se protiv mene. Bivši kolege gledaju me zlobnim očima želim biti sam. Želim otići u Böhmerwald moram vidjeti nove stvari i istražiti ih, želim okusiti tamnu vodu, vidjeti napukla stabla i divlji vjetar. Želim s čuđenjem gledati mahovinom obrasle ograde vrtova slušati plantaže mladih breza i ustreptalo lišće, gledati svjetlo i sunce, uživati u zeleno-plavim dolinama u predvečerje…“ Želja mu se ostvarila godinu dana kasnije, 1911. u Krumau.

Pisao je i aforizme: “Umjetnici će živjeti zauvijek. Oduvijek vjerujem da najveći slikari slikaju ljudski lik, ja slikam svjetlost koja isijava iz tijela. Samo jedno životno umjetničko djelo dovoljno je da umjetnika učini besmrtnim“.

Svakako je bračni par Leopold ovom jedinstvenom zbirkom stvorio likovnu riznicu, koja ne pripada samo Austriji, već čitavom svijetu, svjedočeći Schieleovim djelima o najtragičniim aspektima postojanja i neshvatljivog ljudskog života

Facebook Comments

Loading...
DIJELI