"Po međunarodnom pravu, zemlja koja daje svoj zračni prostor za izvođenje napada na drugu zemlju sudionik je u ratu. Naša tužba za to? Ne, Srbija stalno glumi majku Terezu...", stoji u kolumni Lazanskog
Analitičar i komentator vanjskopolitičkih zbivanja, Miroslav Lazanski, Hrvatima dobro poznat još iz ‘liberalnih’ hrvatskih tiskovina poput Danasa i Starta, za srbijanski je portal politika.rs napisao kolumnu koju je posvetio slučaju “Banski dvori”. Dugo nije, piše, vjerovao da su zrakoplovi jugoslovenskog RV i PVO zaista bombardirali Banske dvore u Zagrebu u listopadu 1991. godine. Njegovu kolumnu prenosimo u nastavku:
“Dugo nisam vjerovao da su zrakolovi jugoslovenskog RV i PVO zaista bombardirali Banske dvore u Zagrebu u listopadu 1991. godine. Naime, tadašnji vojni izaslanik Velike Britanije u Beogradu na jednom koktelu uvjeravao me je da je hrvatska strana inscenirala bombardiranje radi propagandno-psihološkog efekta. Britanski je pukovnik tvrdio da se na temelju fotografija objavljenih u hrvatskim medijima može zaključiti da su oštećenja nastala od eksplozije podmetnute iznutra. Budući da je on bio inženjer, teško je bilo ne povjerovati mu, posebno zbog toga što London nije imao nikakvog razloga da tada bude na jugoslovenskoj, odnosno srpskoj strani istine.
Godine su prolazile, nitko ni u Hrvatskoj, još manje u Srbiji, nije se bavio slučajem bombardiranja Banskih dvora u Zagrebu. Istina, prije nekih šest godina jedan me je kolega, bivši dopisnik iz Zagreba, uvjeravao da je tog 7. listopada 1991. sjedio u „Gradskoj kavani” na Trgu bana Jelačića i da je vidio dva zrakoplova na nebu iznad Gornjeg grada, kao i da je vidio tragove lansiranih raketa i oblak eksplozije iznad gađanog objekta. Nije bilo razloga da sumnjam u ono što je on vidio, profesionalac je s dugogodišnjim iskustvom, još i Srbin, nema razloga da mi laže.
Uostalom, i na YouTubeu je bio nekakav TV snimak koji je potvrđivao viđenje mog kolege dopisnika. Kada me je prije četiri godine voditelj TV Vršac upitao za slučaj bombardovairanja Banskih dvora, iskreno sam mu priznao da sam godinama vjerovao da to nije bila akcija RV i PVO SFRJ, ali uz naknadna saznanja morao sam reći da se to zaista i dogodilo.
I eto, nakon punih 26 godina intenzivne istrage, Hrvatska tek sada podiže optužnicu protiv petorice oficira JNA zbog bombardiranja Banskih dvora, pokušaja ubojstva predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, predsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića i premijera SFR Jugoslavije Ante Markovića, kao i ubojstva jednog civila. U Zagrebu će vjerojatno reći da nisu znali imena pilota i svih onih koji su organizirali i naredili tu akciju i da im je zbog toga trebalo 26 godina istrage.
Da ne zaboravimo, u jugoslovenskom RV i PVO u jesen 1991. godine letjelo je još uvijek dosta pilota Hrvata. Dezertirali su, koliko znam, od viših činova u RV i PVO pre 7. oktobra 1991. samo pukovnici Ivan Maček, inače prvi dezerter u RV i PVO SFRJ, i Imra Agotić. Poslje 7. listopada 1991. godine, u proljeće 1992., kada se cijeli 117. lovački puk RV i PVO iz Bihaća premjestio na aerodrom Ponikve – na njega su došli i piloti Hrvati. Ubrzo su njih dvojica, piloti Selak i Ivandić, na avionima „mig-21” dezertirali u Hrvatsku i odmah stupili u redove hrvatske avijacije.
Prvo su, naravno, morali reći sve što znaju, da prođu mali i intenzivni kurs „prisjeti se, prisjeti”, jer dovezeni „migovi” nisu bili i dovoljna ulaznica za novu državu. Kako su bombardiranje Banskih dvora izveli upravo piloti 117. lovačkog puka, koji su bili raspoređeni na aerodromima Bihać i Udbina, to su Selak i Ivandić još 1992. godine hrvatskim organima dali sve detalje te akcije. Jer, nemoguće je bilo tu akciju sakriti od pripadnika 117. lovačkog puka, piloti međusobno razmjenjuju iskustva iz borbenih akcija.
Dakle, tog 7. listopada 1991. s vojnog aerodroma Udbina, koji je odmah pored vojnog aerodroma Željava, odnosno Bihać, poletjela su dva aviona G-4. Prethodno je pripadnik KOS-a, odnosno Kontraobavještajne službe JNA, „ugrađen” u kabinet Franje Tuđmana, javio točno vrijeme sastanka Tuđmana, Mesića i Ante Markovića u Banskim dvorovima na Gornjem gradu u Zagrebu. Da će do tog sastanka doći, nije bilo tajna, jer ga je najavila i hrvatska televizija.
Dva aviona G-4 poletjela su s Udbine, jer svako polijetanja zrakoplova sa aerodroma Željava promatrano je iz obližnjih hrvatskih i muslimanskih sela i na hrvatskoj televiziji bi odmah išao telop da su poletjeli „migovi” iz Bihaća. Dva aviona G-4 prišli su Zagrebu sa sjevernog pravca, iz smjera Sljemena, i na visini od nekih 2.000 metara jedan je G-4 bacio dvije bombe američke proizvodnje Mk-82, dok je drugi lansirao osam nevođenih raketa tipa „munja”. Bombe su pogodile zgradu i prostorije odakle su Mesić, Tuđman i Marković izašli dva minuta ranije. Rakete „munja” pogodile su Sofijin put na Tuškancu, iza Banskih dvora, i ubile jednog civila. Sve te detalje Hrvatska ima najkasnije od proljeća 1992. Zašto tek sada optužnice, više je nego jasno, Haag i pokojni general…
U vrijeme bombardiranja Banskih dvora, hrvatske tada paravojne snage vode rat protiv JNA, napadnuta je kasarna JNA u Vukovaru, Bjelovaru, Koprivnici, Varaždinu… Oficiri JNA koji su se predali u kasarni u Bjelovaru mučki su streljani, na objekte RV i PVO se juriša, a Stipe Mesić i dalje glumi predsjednika Predsjedništva SFRJ, Ante Marković saveznog premijera.
Pokušaj ubojstva predsjednika Hrvatske? Hrvatska je dala zračni prostor snagama NATO-a da gađaju civilne ciljeve u Srbiji 1999. Po međunarodnom pravu, zemlja koja daje svoj zračni prostor za izvođenje napada na drugu zemlju sudionik je u ratu. Naša tužba za to? Ne, Srbija stalno glumi majku Terezu…”, stoji u kolumni za politiku.rs analitičara Lazanskog.