Uz to, predsjednik je imao i osobni, sentimentalni razlog, jer je Kissingera smatrao nekom vrstom profesora: jer je, kao jedan od sudionika i govornika, davne 1966. godine sudjelovao na Međunarodnom seminaru na Sveučilištu Harvard (the International Seminar series at Harvard University) kojeg je direktor u dugom razdoblju od 1952. do 1969. bio upravo Henry Kissinger.
Putem društvenih mreža nekadašnji osobni savjetnik prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Slaven Letica podijelio je zabilješku razgovoraTuđmana i njegovih najbližih suradnika s američkim diplomatom Henryjem Kissingerom u SAD-u 1990. godine.
Njegovu objavu prenosio u cijelosti.
ČESTITAM VAM 25. godina divne, gorde i, ponekad, gorke “samoće”
Čestitam vam/nam 25. obljetnicu međunarodnog priznanja naše zemlje. Nakon stoljeća sirotinjske, krnje, uškopljene samostalnosti prije 25 godina priznati samo kao SUBJEKT međunarodne zajednice.
To nipošto nije bilo lako ostvariti, pa ne bi bilo dobro da netko to – suverenitet i subjektivitet – ugrozi ili dovede u pitanje.
Kao mali podsjetnik o mukama tog dugog puta objavljujem moj zapis o dijelu GERILSKE DIPLOMACIJE: posjetu hrvatskog državnog izaslanstva Americi i Kanadi u rujnu i listopadu 1990.:
Slaven Letica:
Zabilješka o razgovoru dr. Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika s prof. dr. Henryjem Kissingerom
Razgovor hrvatskog izaslanstva s Henryjem Kissingerom održan je 1. listopada 1990. od 16.00 do 17.00 sati u njegovom uredu u njujorškom sjedištu (350 Park Avenue. New York, NY 10022.) njegove međunarodne tajnovite savjetničke (konzultanske) i lobističke tvrtke Kissinger Associates, Inc. koju je svjetski poznati i utjecajni bivši državni tajnik, geostrateg, politički lobist, znanstvenik, pisac i diplomat 1982. godine osnovao s Brentom Scowcroftom.
Uz predsjednika Tuđmana, u razgovoru su sudjelovali njegov osobni savjetnik dr. Slaven Letica, predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i hrvatski iseljenik Ilija Letica koji je dogovorio sastanak.
Na sastanku i razgovoru s Kissingerom predsjednik Tuđman je posebno inzistirao jer je bio uvjeren da on daleko najutjecajniji američki političar i najbolji poznavatelj američkih geostrategijskih koncepcija i vizija u svijetu, pa i u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi.
Uz to, predsjednik je imao i osobni, sentimentalni razlog, jer je Kissingera smatrao nekom vrstom profesora: jer je, kao jedan od sudionika i govornika, davne 1966. godine sudjelovao na Međunarodnom seminaru na Sveučilištu Harvard (the International Seminar series at Harvard University) kojeg je direktor u dugom razdoblju od 1952. do 1969. bio upravo Henry Kissinger.
Na početku sastanka predsjednik Tuđman je Kissingera upoznao s tom činjenicom i Kissinger je tu informaciju primio s velikim simpatijama, naglasivši kako mu je serija harvardskih međunarodnih seminara uvelike pomogla da iz prve ruke upozna specifične prilike u pojedinim zemljama u doba Hladnoga rata, pa i situaciju u Jugoslaviji. Tuđmana se, dakako, nije mogao sjetiti.
Nakon spomenutih prigodnih prisjećanja na Harvard, predsjednik Tuđman je Kissingeru uručio engleski prijevod nacrta „konfederalnog ugovora“: puni naziv tog dokumenta bio je „Nacrt Ugovora o jugoslavenskoj konfederaciji – savezu jugoslavenskih republika“, a njegov je glavni autor bio profesor međunarodnog prava dr. Vladimir-Đuro Degan.
Kissinger je uzeo prijevod u ruke i desetak je minuta prelistavao i na brzinu čitao dokument, a nakon toga nam se obratio s molbom da kažemo čemu zapravo težimo i što nam znače formulacija da se radi o „međunarodnom ugovoru“ o udruživanju „samostalnih i nezavisnih država – republika“ kad Jugoslavija postoji kao suverena i međunarodno priznata država.
Predsjednik Tuđman i dr. Slaven Letica pojasnili su mu kako Ustav SFRJ iz 1974. godine ima mnoštvo konfederalnih odredbi o državnosti republika-država, uključujući i pravo naroda (mi smo smatrali političkih naroda, a Srbi su to tumačili kao etničke narode) na samoodređenje, odcjepljenje i stvaranje samostalne države.
Dosljedno tome, ali i dugoj tradiciji hrvatskog nastojanja oko uspostave konfederalnog ustrojstva Jugoslavije, u poglavlju „Načela“ navedenog i na engleski prevedenog dokumenta stajalo je da se budući savez država stvara: “na temelju neotuđivog i nepotrošivog prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje i udruživanje s drugim narodima i državama”.
Kissinger je nakon dodatnih pojašnjenja kazao: „Koliko vidim vi želite stvoriti neovisnu suverenu državu. Bez obzira što ja mislio o tome je li ta opcija danas i koliko moguća, tu ste težnju i zahtjev mogli sasvim jasno izraziti“.
Predsjednik Tuđman tada mu je kazao kako je ta težnja i ambicija poprilično jasno izražena i da je to glavni razlog zašto se Hrvatska našla pred agresivnom verbalnom kritikom velikosrpske propagande, Jugoslavenske narodne armije i režima Slobodana Miloševića, ali i kritikom „rigidnih komunističkih i jugoslavenskih snaga u samoj Hrvatskoj“.
Predsjednika Tuđmana zanimalo je kako Kissinger osobno gleda na mogućnost, pa i neizbježnost raspada komunističkih kvazi-federacija SFRJ-a i SSSR-a.
Kissinger je poprilično hladnokrvno odgovorio kako i osobno razmišlja o mogućnosti raspada Jugoslavije, ali taj raspad ne smatra poželjnim sa stajališta stabilnosti međunarodnog poretka i sa stajališta američkih nacionalnih interesa. Američki je povijeni interes, kazao je, ostvaren rušenjem Berlinskoga zida i komunizma i razvojem demokracije i kapitalizma, a dalje od toga je unutrašnja stvar tih zemalja.
Tuđman mu je odgovorio da taj prividno neutralni stav SAD-a kojim se pruža potpora cjelovitosti SFRJ-a i SSSR-a zapravo ohrabruje hegemonističke i osvajačke, agresivne i ratničke težnje i prijetnje Srbije i Rusije.
Na prijedlog i poziv predsjednika Tuđmana da bude njegovim vanjskopolitičkim savjetnikom, Henry Kissinger je odgovorio da se zahvaljuje na pozivu koji smatra komplimentom i da će o njemu razmisliti.
Teško je iz današnje povijesne perspektive davati ocjene, ali je možda moguće zaključiti kako je Veliki Henry naknadno zaključio kako je tijek događaja opravdao Tuđmanove i hrvatske slutnje, a ne njegovo realno-političko povjerenje u stabilnost SFRJ-a, SSSR-a, pa i Čehoslovačke.
Možda se upravo tom činjenicom može objasniti sadržaj kratkoga pisma koje je nakon pobjede Hrvatske u ratu protiv velikosrpske agresije uputio predsjedniku Tuđmanu:
„Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom“. (citirano prema: Dr. Franjo Tuđman: Vizije i postignuća, UHIP, 2002., str. 141)