Šolitički analitičar i kolumnist Slaven Letica komentira neke zablude pape Franje koje su došle do izražaja u nekim izjavama posljednjih dana.
A u svom zaključku Letica konstatira kako je “nevolja naša danas u tome što više nemamo velikih biskupa i kardinala koje smo imali u Strossmayeru i nakon njega”.
Na Facebooku piše:
U vrlo kratkom razdoblju od samo deset dana, dopisnik Večernjeg lista iz Rima i Vatikana Silvije Tomašević donio je u hrvatsku javnost dvije izjave pape Franje koje pokazuju kako je i koliko bio u pravu veliki hrvatski biskup, mudrac, narodni prosvjetitelj, podupiratelj znanosti i kulture, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija te pisac i mecena Josip Juraj Strossmayer kad je na Prvom vatikanskom saboru 18. srpnja 1870. puna tri sata (na latinskom jeziku) govorio protiv dogme i papinskoj nezabludivosti (nepogrešivosti).
Želeći ostati vjeran Vatikanu, nakon održanog govora, mudro je napustio Prvi vatikanski sabor ne želeći glasovati protiv papinske odluke s kojom se suštinski nije slagao.
Dogma o papinoj nezabludivosti (bezgrešnosti, nepogrešivosti) u katoličkoj teologiji odnosi se na vjerska i bogoslovna (teologijska) pitanja, kao i pitanja koja se odnose na moralni nauk Katoličke crkve. Međutim, za dobar dio vjernika, papa je bezgrešan i nepogrešiv u svim, pa i svjetovnim prosudbama.
Prva velika zabluda pape Franje koju je hrvatskoj javnosti otkrio Silvije Tomašević je Papina procjena i ocjena da je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej „veliki patrijarh“. Toliko velik da ga je papa Franjo „morao zamoliti za pomoć“ oko proglašavanja ili neproglašavanja blaženog Alojzija Stepinca svetim. Kako hrvatska javnost ZNA da je patrijarh Irinej velikosrpski, a ne veliki patrijarh, patrijarh sklon lažima, negiranju genocida i velikosrpske agresije, hrvatsku javnost – crkvenu i svjetovnu – razočarale su, pa i ogorčile Papine riječi u slavu patrijarha kojem je Franjo/Frane u ruke predao PAPINO pero kojim se potpisuje Stepinčeva svetost: „Povijesni slučaj je ovaj: kanonizacija Stepinca. On je bio krepostan čovjek, zato ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti. Ali u jednom trenutku procesa došli smo do nerazjašnjenih točaka koje se odnose na povijest. I ja, koji moram potpisati kanonizaciju – to je, naime, moja zadaća – moleći, razmišljajući i tražeći savjet, uvidio sam da moram zamoliti za pomoć srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh.“
Druga, znatno manja, zabluda pape Franje jest ona s kojom je hrvatsku javnost Silvije Tomašević upoznao jučer. Evo što je Tomašević napisao u Večernjem listu, a prenijeli su brojni mediji: „Papa Franjo je u dvorani Clementini u Vatikanu primio strane novinare (članove čuvene Stampa Estere) s članovima obitelji, njih oko 400 iz 50 zemalja, i održao vrlo znakovit govor za novinarsku profesiju te se sa svima rukovao.
Iskoristio sam tu priliku da pitam papu hoće li posjetiti Hrvatsku. ‘Vrlo rado, ali prije moram, kao što znate, posjetiti manje države – kazao je Franjo. – Ali ni Hrvatska nije velika država – primijetio sam. – Ali vaša je država snažna, jako snažna, a imate i predsjednicu koja je snažna, pravi general – odgovorio mi je Franjo.“
Dakle, papa Franjo našu državu smatra „snažnom, vrlo snažnom“ što je, nažalost, velika i opasna Papina zabluda. Republika Hrvatska je po svim ekonomskim, demografskim i društvenim pokazateljima znatno bliže ocjeni o „slaboj, vrlo slaboj (nemoćnoj) državi“ nego onakvom kakvom je vidi papa Franjo/Frane.
Njegova, pak, prosudba da je hrvatska predsjednica KGK „snažna, pravi generala“ pokazuje kako nesretni papa ne zna kako izgleda hrvatski ustavni poredak i kakav je položaj predsjednice Republike u njemu. Naviknut na tradiciju svemoćnih latinsko-američkih generala, on ne zna da je KGK – generalica bez armije.
Sve u svemu, iako nije loš teolog, prvi isusovac na papinskom položaju samo pokazuje da ni pape nisu što su nekad bile, a i kad su bile, premudri biskup Josip Juraj Strossmayer znao ih je svesti na pravu mjesru.
Nevolja je naša danas u tome što više nemamo velikih biskupa i kardinala koje smo imali u Strossmayeru i nakon njega.