MARCEL HOLJEVAC: Luda Amerika i još luđa Hrvatska

Photo: Ivica Galovic/PIXSELL

Ono što Vlada može i treba je vidjeti zašto je u Hrvatskoj tako neisplativo trgovati bilo čime, uzgajati bilo što, zašto je ovdje tako teško uspješno poslovati, osim ako vaš biznis nije polukriminalan ili poslujete isključivo sa strancima. A odgovor se sam nameće. Samo ga nitko ne želi čuti.

Je li Petrov ipak bio grobar Agrokora?

Kad Nacional objavi neku priču, možete biti prilično sigurni da iza toga stoje vrlo konkretni interesi određene skupine. Taj tjednik je do sad u više navrata konstruiranim skandalima rušio vlade. Ovaj put, objavili su intervju s Ivicom Todorićem u kom je on rekao kako mu je Božo Petrov slao poruke preko predstavnika Sberbanke. One iste kojoj je Todorićev Agrokor dužan desatak milijardi eura. Koje će, izgleda, zahvaljujući združenim naporima Plenkovića i Petrova oko “Lex Agrokora” na kraju vraćati porezni obveznici.

Teško je reći kome manje vjerujem, Nacionalu ili Boži Petrovu. No ovaj put je sam Petrov potvrdio pisanje Nacionala, priznavši da se nalazio s predstavnicima Sberbanke i govorio im je što država kani s Agrokorom. Todorić sad koristi istu metodu kojom se uspješno do sad služio Petrov – nabaciti se na nekoga blatom, pustiti indicije u javnost i potaknuti zle jezike i tračeve, a kasnije neka se onaj drugi pere kako zna.

A Petrov se, kao VKV muljator (psihijatar) i te kako zna prati. “Tri dana pred sastanak s Todorićem našao sam se s gospodinom Henjakom, predsjednikom Uprave Sberbank Hrvatska, gdje sam mu tada jasno rekao da … ovu priču neće voditi banke. To je sve prije sastanka s Todorićem rečeno, a to sam mu na sastanku i ponovio”, kaže Petrov. “Važno je istaknuti da smo se upravo Most i ja kao predstavnik Mosta u Vladi zalagali da banke ne mogu biti vlasnici ni na početku ni na kraju restrukturiranja. Da se to treba napraviti tako da kad se budu trgovačka društva prodavala da one kompanije iz Hrvatske trebaju biti te koje mogu biti konkurentne prilikom prodavanja tih trgovačkih društava” (što je ovim zadnjim htio reći vjerojatno ne zna ni sam).

Što je Božo zapravo uradio? Znajući da se zalagao za nacionalizaciju Agrokora – za što sam pisao da je idiotarija, jer kad bi to i bilo moguće time bi država automatski postala i vlasnik cijelog duga – ispada da je Božo htio izbaciti Ruse iz igre, vjerojatno kako bi njegovi zemljaci iz Mosta uletjeli u Agrokor i tamo dijelili pravdu, odnosno državni novac, dobavljačima i ostalima, te zacementirali svoju političku moć. Očito, Petrov je minirao (zajedno s Plenkovićem) mogućnost da Rusi preuzmu spašavanje Agrokrora na sebe, što je automatski rezultiralo time da je Sberbank odlučila više ne kreditirati Agrokor. Danas Ramljak moli te iste Ruse kredite. Da ne govorimo da je izjava o tome da banke ne mogu biti vlasnici doslovce kretenska. Ako su banke uložile desetke milijardi kuna u neku kompaniju, a ona taj novac ne može vratiti, oni JESU vlasnici, što god Božo mislio o tome i kakav god zakon Plenković donio. Vlasnik bilo čega na ovom svijetu je onaj tko je u to nešto uložio svoj novac.



Problem Petrova je što očito ne razumije kako u stvarnom poslovnom svijetu stvari funkcioniraju. Ako banke nemaju kontrolu nad spašavanjem kompanije, neće ni financijski sudjelovati u tome, naročito ako politika kontrolira stvari. Što se prodaje kompanija Agrokora o kojoj Petrov sanjari tiče, one sve zajedno ne vrijede ni blizu koliko je dug Agrokora, a ako bi ih država prodavala bez da od prodaje prvo namiri kreditore suočila bi se s lavinom tužbi koje bi posve sigurno izgubila. Da ne govorimo da kupci mogu biti jedino stranci, jer u Hrvatskoj nema nikog tko bi bio zainteresiran za njih, a i da ga ima, ne bi novca da ih kupi.

Petrov sad kaže kako nije istina da je on uništio Agrokor tim svojim potezom, već da je Todorić taj koji je natukao dug. Istina, no još u siječnju su rating agencije smatrale da će se Agrokor bez većih problema izvući iz dugova. A one puno bolje znaju kakvo je stvarno stanje u kompaniji od Petrova. Bi li se Agrokor izvukao da se Petrov nije upleo, o tome možemo samo spekulirati. No izgleda da je ipak Petrov taj koji je prekinuo životnu vrpcu Agrokoru. Ceh neće platiti Todorić, već građani i dobavljači. Ali neće ni Petrov: on uvijek može prodati priču kako je sve to u ineteresu pravde, poštenja, malih dobavljača.

Zaključak cijele priče je očit: Petrov kao državni dužnosnik dogovara s bankama kako trebaju poslovati sa privatnim firmama i kome smiju davati kredite. Petrov je time zapravo (zlo)upotrijebio svoj položaj kako bi država preuzela Agrokor, kojim će onda političari upravljati a dugove neka plati narod. Tko normalan će ikad investirati i kunu u takvu državu, gdje pojedini političari određuju što će se s tim ulaganjima dogoditi i kako će voditi poslove? Ah, da, i sad ponovo treba postaviti Boži pitanje koje je on lani postavio Karamarku: Tko ga je brifirao?

Može li Plenković preživjeti lokalne izbore?

Da je živ, Krleža bi danas vjerojatno rekao, sačuvaj me Bože srpskog junaštva, hrvatske kulture, Hdz-ovog domoljublja, Sdp-ove socijalne osjetljivosti i Mostovog poštenja. Mogli bismo dodati još Plenkovićevu vjerodostojnost. No izbori se bliže, prvo oni lokalni a vjerojatno i oni parlamentarni. Na koje smo već pomalo navikli izlaziti svake godine.

Izbor, reklo bi se, nije naročit. Razgovori se svode na to tko je manje zlo. Sama činjenica da u Splitu jedan Kerum vodi u anketama popularnosti govori o tome koliko je izbor jadan. U HDZ-u računaju da bi ih pobjeda na lokalnim izborima spasila od izlaska na parlamentarne, jer bi oporba tada suočena s mogućnošću gubitka dijela mandata bila manje sklona novim parlamentarnim izborima, pa bi se sklonila pod skute HDZ-a, bar neki. Istina, oporba vođena nemuštim Bernardićem ne može računati na naročit rezultat. Velike gradove SDP zacijelo neće osvojiti, s izuzetkom Rijeke gdje Obersnel vlada još tamo negdje od vremena Franje Tuđmana, ako ne i Tita. U Zagrebu svog kandidata SDP i nema, podupiru Anku Mrak Taritaš, no njena stranka HNS se sve više distancira od kronično gubitničkog SDP-a. Ta strančica živi od klijentelizma i uhljebljivanja, i ne može dugo preživjeti na suhom, daleko od vlasti, i to očito Vrdoljak zna. Pa namiguje Plenkoviću.

No to hoće li Plenković morati na parlamentarne izbore ne ovisi toliko od uspjeha oporbe, koliko od uspjeha Brune Esih i Hasanbegovića u Zagrebu, te Mosta i nezavisnih kandidata. A izgledi su da će svi oni, u situaciji razočaranosti građana politikom, proći dobro. Tada bi bili manje voljni dići ruku za Plenkovića u Saboru na jesen, kad se bude “preslagivala” vlada.

A tada bi se Plenković našao u velikim problemima. I Bernardić, naravno, no za njega je već sad jasno da je plesao samo jedno ljeto. Spasiti ga može samo izniman i neočekivano dobar rezultat SDP-a iduće nedjelje. Neuspjeh na lokalnim izborima, i neuspjeh u preslagivanju vlade koji je gotovo siguran čak i ako Plenkovićev HDZ dobro prođe na lokalnim izborima, bi ga mogao koštati mjesta lidera HDZ-a. Iako za sad nitko u HDZ-u ne želi javno kritizirati Plenkovića. Osim možda donekle Stiera.

Božo Petrov je pak siguran na svom mjestu predsjednika Mosta, jer je to ionako njegov osobni projekt, kombinacija sekte, zavičajnog kluba, i interesne skupine. Petrov je ionako više hrvatska verzija indijskog gurua nego klasični lider stranke. No za Plenkovića bi izbori mogli značiti biti ili ne biti. Katastrofa je za HDZ da ni uz ovakav nikad gori SDP ne može prijeći četrdesetak posto u anketama. Još gora bi katastrofa bila da im Split uzme jedan Kerum, a u Zagrebu su ionako iza Bandića, Švaljek, i Anke Mrak Taritaš. A vjerojatno i iza Brune Esih, bar po anketama. Izgleda da se proračunati Plenković ipak negdje preračunao.

Kolaps zdravstvenog sustava

Ministar Kujundžić je bio jasan: zdravstvu nema lijeka. Dug je opet narastao na osam milijardi kuna. Liste čekanja rastu sve brže, tempom od 15.000 ljudi mjesečno. Liječnici školovani novcem hrvatskih poreznih obveznika odlaze u Englesku ili Irsku. Jednostavno, po završetku studija, paroli “znanje nije roba” dodaju ono “ali je kapital”. Ravnatelji bolnica, na koje se knjiže dugovi, traže štednju, ali štedjeti se više nema gdje – osim ako pacijente ne počnemo otpremati ravno na groblje.

Doprinosi obveznog osiguranja se ne mogu povećati. Nacija pak sve više stari, djece je sve manje, starih ljudi sve više. Nova sanacija bolesnog zdravstva je neizbježna, samo tri godine nakon one prošle. Očito, ići će na teret povećanja javnog duga.

Ministar upozorava na osnovni problem: premali broj građana koji plaćaju doprinose. Nešto manje od 1,5 milijuna osiguranika, zaposlenih, osigurava sredstava za liječenje svih 4,3 milijuna građana, što znači da je odnos jedan prema tri, a u EU na jednog osiguranika dolazi jedan koji ne radi – dijete, umirovljenik, nezaposleni. Dodaju li se tome i niske plaće iz kojih se financira doprinos, godišnje se za zdravstvo u Hrvatskoj izdvaja oko 750 eura po stanovniku, a prosjek razvijenih europskih zemalja je od 3.000 do 6.000 eura. Zato su tamo i plaće liječnika toliko veće.

Rješenje problema? Više ga nema! Kao ni za natalitet, za uništeno visoko škostvo, i puno toga drugog. Uzrok problema? Ta vječna hrvatska opsesija “besplatnim”. Besplatnim školstvom, zdravstvom, svime. Uzeti od države gdje se može, doprinijeti samo ako se baš mora. To je bilo tako u socijalizmu, to je tako i danas. Grčki recept za propast.

Stvar je u tome da mi u Hrvatskoj imamo najviše umirovljenika u odnosu na broj zaposlenih, najdulje vrijeme studiranja, najmanje zaposlenih u odnosu na broj stanovnika. Brojke o nezaposlenosti ne daju pravu sliku katastrofe: gledajte one o zaposlenosti, pa onda to svedite samo na realni sektor ekonomije. Jedan Hrvat u realnom sektoru, koji izravno proizvodi dodanu vrijednost, uzdržava još oko četiri Hrvata! Jednog u javnom sektoru ili sličnom, jednog đaka ili studenta, bar jednog umirovljenika, jednog koji ne radi…

Tako se dalje ne može! Zdravstveni sustav je samo vrh sante; nakon njega će kolabirati i mirovinski i obrazovni sustav. No, kad se raspravljalo o privatizaciji zdravstvenog osiguranja, nacija je to jednoglasno odbila. Zašto? Valjda je jasno da kad biste obavezno auto osiguranje plaćali državi, dakle monopolistu umjesto privatnim osiguravateljima, da biste ga plaćali bar duplo skuplje i ne bi pokrivalo ništa! Valjda je jasno, kad bi roditelji plaćali obrazovanje svojoj djeci, ili kad bi ona morala kao u Švedskoj po završetki školovanja vratiti novac uložen u njihovo obrazovanje kroz određen broj godina rada u zemlji, ili vratiti novac ako idu van, da bi stvari stajale malo drukčije! Ovako, nitko nije odgovoran ni za što.

Na socijalnom zdravstvenom tog tipa se nedavno opekla Amerika: Trump je izbore dobio dobrim dijelom na obećanju o odbacivanju Obamacarea, kojeg ne podržavaju oko dvije trećine Amerikanaca. Zašto, pomislit ćete, kad sad imaju “besplatno socijalno zdravstveno”? Pa jer s tim “socijalnim” imaju neusporedivo lošiju uslugu nego prije, a većina ih sad plaća puno više za Obamacare nego što su plaćali za privatno zdravstveno! Istina, Trumpu nije prošao prijedlog novog zakona koji bi zamijenio Obamacare, ali suprotno onom što je javljeno u našim medijima, ne zato jer itko u SAD želi zadržati Obamacare – nego zato jer je predloženi zakon bio tek malo izmijenjeni Obamacare, Obamacare 2.0.

No u Hrvatskoj i dalje prevladava filozofija da sve mora i treba biti državno – od auto cesta koje gube milijarde godišnje, hrvatskih šuma koje gube još veće milijarde i u kojima valjda samo vjeverice ne kradu, zdravstva, visokoškolskog sustava, i tako dalje. Jednostavno: ne postoji način da u Hrvatskoj, uz ovakav omjer zaposlenih i uzdržavanih, išta i dalje funkcionira kako je funkcioniralo kad se imalo od koga uzimati. A i tada nije baš funkcioniralo.

Kažu da je definicija ludila ustrajati na istom ponašanju u očekivanju da će idući put ishod biti drukčiji. Nama treba privatizacija ne bolnica, jer tu postoji prirodni monopol, već – zdravstvenog osiguranja. Uz naplatu viskog školovanja ako ne svima, a ono bar onima koji odu u inozemstvo nakon studija. U tu kiselu jabuku će jedna od vlada u budućnosti morati zagristi, htjela ili ne, u protivnom će sustav jednostavno posve kolabirati. I to vrlo skoro.

Stier za ili protiv Plenkovića?

U prošlotjednom pregledu sam napisao kako je Plenković ponovio sve Karamarkove greške, a kao najveću sam istaknuo to što nije odmah nakon raspada koalicije s Mostom raspisao nove izbore, već se odlučio na “preslagivanje” vlade. Iako je očito da je nema s kim presložiti. Bar ne tako da ona bude stabilna. Doduše, stabilna nije bila ni s Mostom, koji je i u prošloj vladi glumio opoziciju unutar vlade te time bio permanentni izvor političke nestabilnosti, koja se pak prelijeva, kao i svaka politička nestabilnost, u financijske gubitke.

Stier je sad iz Bruxellesa poručio Plenkoviću to isto: da je trebao, odmah po raskidu s Mostom, raspisati nove izbore. To je protumačeno kao predizborni napad na Plenkovića od strane jednog od najbližih suradnika, i jednog od ljudi koji su ga i doveli na vlast. U svim tumačenjima i razglabanjima o tome zašto je Stier baš sad to rekao, ispušta se iz vida najbitnije. A to je da je to što je Stier rekao istina. Plenković je odgađanjem izbora samo oslabio svoj položaj: Ako ne uspije sastaviti vladu, na izbore će ići sa stigmom gubitnika, čojveka koji nije uspio. Da je raspisao izbore odmah, na njih bi išao kao pobjednik.

Na Stierovu izjavu se osvrnuo i Plenković, rekavši kako je to oportunistički način razmišljanja. Jest, naravno, ali oportunistički način razmišljanja je jedini koji u politici inače prolazi! Ako ne zgrabite priliku, zgrabit će je netko drugi.

Luda Amerikanka

Dobro, ovo baš ne spada striktno u političku glupost, ali spada u policijsku. Mediji su zadnjih dana pisali o psihički poremećenoj Amerikanki Vanessi Raney, koja je tisućama poruka zatrpavala svoju profesoricu u Osijeku i maltretirala je. A potom je uhićena u Baranji, po optužnici po kojoj je traže još od ožujka. Prilikom uhićenja luđakinja je priklala policajca, nožem po vratu, što je ovaj srećom preživio.

Sad, ako mislite da je policijska glupost u tome što je nisu vezali, što je nisu pretresli, što je nisu prepustili specijalcima kako neki mediji pišu, što je nisu prevozili u marici – ne, nije. Zaboga, žena je bila optužena za minorno djelo, nametljivo ponašanje. Rutinsko privođenje za minornu stvar: U Hrvatskoj, za razliku od SAD, vam za takve stvari ne upada SWAT tim kroz prozore u kuću s uperenim cijevima!

I to tako treba i ostati: da, trebali su je pretresti prije nego su je posjeli u policijski auto, i to je jedini ozbiljan propust onih koji su je priveli. Nikom se ne živi u državi u kojoj vas vode u lancima u zatvor radi “stalkinga”. A i to s pretraživanjem je pitanje, jer ako nisu imali koju policajku pri ruci, mogli su imati problema. Naročito sa strankinjom. Usto, teško je kriviti policajce jer nisu primijenili silu: oni to izbjegavaju jer se boje reakcije medija. A kad je ne primijene, pa stradaju, mediji ih opet optužuju.

Ali meni pada u oči nešto drugo: Policija mjesecima nije znala gdje se ona kreće, našli su je slučajno slijedom telefonske dojave jedne žene kod koje je prespavala. A ona je svaki dan slala tisuće SMS-ova i poruka preko interneta profesorici! Pa zar je policiji tako teško nazvati telekom i tražiti da je, slijedom potjernice, lociraju?! To je, iz moje perspektive, puno veći propust od toga što je nisu vezali lisicama.

Ode i Zvečevo?

Još jedna poznata domaća tvrtka će, izgleda, u stečaj. Radnicima Zvečeva su nakon kraćeg štrajka i intervencije Vlade ipak isplaćene plaće za ožujak, s mjesec i pol dana zakašnjenja. Tvrtka je u blokadi više od 40 dana. Iz Uprave poručuju da je pokrenut ubrzani proces financijskog restruktuiranja kako bi tvrtka što prije izašla iz blokade i počela normalno poslovati, a proces će, kažu, podržati i hrvatska Vlada kako bi se zadržala radna mjesta i zaustavilo iseljavanje iz Slavonije. No svima je jasno da vlada takvim intervencijama samo kupuje vrijeme do izbora.

A vinarija Imotski nije dočekala ni lokalne izbore. Kombinat “Imota” je ovog tjedna otišao u stečaj. Ne tako davno pet velikih tvrtki u Imotskom je zapošljavalo pet tisuća ljudi. Vinarija je igrala posebnu ulogu jer je od nje živjelo masu kooperanata, vinogradara. Vlasnik Imote je, inače, bila država. Porezna uprava ju preuzela zbog neplaćenog poreza. Porez je oprošten, ali tvrtka se nije oporavila. Imotu nije spasila ni predstečajna nagodba sklopljena 2014. godine kad su joj vjerovnici, uglavnom porezna, oprostili 70% od 98 milijuna kuna duga, a preostalih 30 posto trebala im je isplaćivati u 48 mjesečnih rata.

Za to očito nije moguće okriviti Todorića, iako neki imaju rezervnu varijantu pa krive Marića. Treba li spašavati tvtke da bi se, kako premijer kaže, spasilo radna mjesta? Ne, jer radna mjesta nije moguće političim metodama spašavati; Ako je tržište odlučilo da ona više ne postoje, onda je to tako.

Ali ono što Vlada može i treba je vidjeti zašto je u Hrvatskoj tako neisplativo trgovati bilo čime, uzgajati bilo što, zašto je ovdje tako teško uspješno poslovati, osim ako vaš biznis nije polukriminalan ili poslujete isključivo sa strancima. A odgovor se sam nameće. Samo ga nitko ne želi čuti.

Hrvatska kao talac lex Agrokora

Velikom broju onih koji danas pišu ono na što sam proteklih tjedana i mjeseci upozoravao pridružio se i Goranko Fižulić. Konkretno, o tome da će dugovi Agrokora zaslugom zakona o strateškim kompanijama u konačnici pasti na leđa poreznih obveznika. A to je, zapravo, potvrdio i sam Ramljak.

Naime, pred nešto više od pola godine Todorić je uspješno reprogramirao dug Agrokora prema bankama od 840 milijuna eura. Jamci su bili Ledo, Jamnica, i PIK Vinkovci. One kompanije koje bi Božo Petrov prodao. Što, očito, neće tako ići, bez da se podmiri taj novac.

No uvjet je bio i da Adria Group Holding B.V. iz Nizozemske, krovna kompanija Agrokora registrirana u Nizozemskoj zbog čisto poslovnih i pravnih razloga (a ne izvlačenja novca, jer je inače takva praksa u poslu da se takvi poslovi rade u Britaniji ili Nizozemskoj, i na tome banke inzistiraju radi pravne zaštite) mora refinancirati svoj PIK kredit od 535 milijuna eura prije 8. ožujka 2018. To se, očito, neće dogoditi. Time će i tih 840 milijuna doći na naplatu.

Fižulić kaže kako je i pravnim laicima je jasno da svaka izmjena nacionalnog zakonodavstva kojom se mijenja položaj inozemnih investitora i kreditora uz zadiranje u njihova ranije ugovorena prava može imati za posljedicu zahtjeve za naknadu štete. To, očito, samo Petrovu i Plenkoviću nije bilo jasno. A to je ono što se desilo donošenjem Lex Agrokora, i upravo sam o tome pilio u gotovo svakom tjednom pregledu otkad je taj zakon donesen. A ti zahtjevi će ići, naravno, prema državi, ne prema Agrokoru, jer nije Agrokor donio zakon kojim su pojedini vjerovnici oštećeni, i koji je uostalom neustavan. Naime, on omogućuje vladi da po vlastitom nahođenju određuje kome će što platiti, ne prema senioritetu potraživanja. Stvar je tim gora što obveznice sad otkupljuju stvrinarski fondovi po ekstremno niskim cijenama, ali najgore je što je za te obveznice s kupcima ugovorena nadležnost suda u New Yorku. A njih se “Lex Agrokor” ne tiče ni najmanje.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI