Jedino logično objašnjenje za tu koaliciju i Plenkovićevo uporno odbijanje da raspiše izbore je strah od "crnokošuljaša" u vidu plave Brune Esih
Blaupunkt ekonomist Beljak
“Mi smo zreli za rekonstrukciju republike. Treba inicirati tzv. induciranu komu, odnosno bankrot države. Treba stranim vjerovnicima reći da nismo sposobni servisirati obveze i da nas čekaju s našim dugovima pet do deset godina dok ne udahnemo zraka i rekonstruiramo se kao država. Onda ćemo imati i rast države s jačanjem lokalnih zajednica”, ispalio je lider HSS-a Krešimir Beljak u emisiji Veto.
Izjava je to dostojna Ave Karabatić. Zna li Beljak što znači bankrot države, koje su posljedice? Ali naši političari, napose oni iz tabora potpunih diletanata i neznalica koji su i najbrojniji, a gdje uz Beljaka svakako spadaju i Božo Petrov i Ivan Pernar, nikad ne razmišljaju o posljedicama svojih imbecilnih ideja koje im se roje po šupljim glavama!
Znači, mi ćemo reći bankama “dajte nas sačekajte malo s obveznicama”??? Nemamo novca za platiti? To bi iste sekunde povuklo za sobom to da bi strane banke i rating–agencije proglasile bankrot Hrvatske, odnosno nemogućnost plaćanja. “Sovereign default”, ono što mi ne baš točno zovemo bankrotom države – država ne može bankrotirati u istom smislu u kojem može poduzeće – je upravo definiran kao nemogućnost ili odbijanje vlade suverene države da isplati izdane obveznice.
Koje bi bile posljedice? To je poznato, jer brojne su države bankrotirale kroz povijest, a i Jugoslavija 1982. Bankrot države automatski povlači za sobom:
– Krizu i raspad bankarskog sustava, jer banke moraju otpisati kredite dane državi, što znači da će štediše ostati bez svog novca (stara devizna štednja!), a građani praktički neće moći dobiti kredit u banci dok država ne izađe iz bankrota. To znači drastičan pad kupovne moći, to pak znači raspad ekonomije, uz porast šverca, naročito devizama, i procvat crne i sive ekonomije te s tim povezanog kriminala.
– Monetarnu krizu, jer će strani ulagači smjesta povući sav novac iz bankrotirane države, a nacionalna valuta automatski će postati bezvrijedna, s obzirom da će sve devizne i zlatne rezerve države na kojima se temelji vrijednost domaćeg novca smjesta biti blokirane i zaplijenjene na ime duga. Usto u pravilu ide i hiperinflacija. Kuna bi vrijedila koliko i monopoli-novac. Ili dinar sredinom osamdesetih.
– Nemogućnost legalnog uvoza, jer ni privatne tvrtke ne bi mogle dobiti kredite ni u zemlji ni u inozemstvu, što bi za posljedicu imalo nestanak sve uvozne robe, i prestanak proizvodnje svega što koristi sirovine iz uvoza. Nestašice nafte, uz redukcije struje, bi bile neizbježne, kao i vraćanje bonova za benzin. Sve hrvatske firme bi prema inozemstvu morale plaćati isključivo avansno.
– Ekonomsku krizu epskih razmjera, poput one nakon bankrota Njemačke dvadesetih, jer će sva proizvodnja i trgovina stati zbog nestanka domaće potražnje. A ona će nestati jer ljudi neće imati novca da bi kupovali, niti će moći dizati kredite. Pad standarda građana obično kod bankrota iznosi najmanje 30%. Trenutno.
Usto, jasno da država više ne bi mogla novim kreditima reprogramirati i pokrivati stare kad dospiju, a sav novac plijenjen na ime duga, ostavljali bi nam samo minimum za preživljavanje, što znači da bismo idućih 10-20 godina živjeli na kruhu i vodi. Sve investicije bi stale, a država bi se ubuduće morala zaduživati, kad izađe iz bankrota, po znatno većim stopama. Svi dugovi države bi se smatrali dospjelima istog trena, pa i oni koji inače dospijevaju za 20 godina. I naplaćivali bi se prisilno.
No za nekog tko je ekonomiju diplomirao trgujući ukradenim auto-kazetofonima na Hreliću sve je to apstraktno. Što uostalom reći za čovjeka koji misli da dečki iz “Živog zida” imaju dobre ideje, radi njihovih dobrih ideja su brojni nesretni ljudi kojima su banke sjele na imovinu, pored što su ostali bez svega, još morali platiti i nekoliko desetaka tisuća kuna kazne za ometanje službene osobe u provođenju dužnosti.
No najgore i nije što Beljak, koji je realno nitko i ništa čak i u hrvatskoj politici, izlazi s takvim debilnim i kriminalnim idejama koje bi posve uništile Hrvatsku na dugi niz godina. Najgore je što se, navodno, lider oporbe Bernardić slaže s njim. Imaju li ti ljudi i grama mozga, i trunke znanja o bilo čemu, jesu li ikad pročitali išta osim “Alan Forda”?
Dogovor obitelji Gambino i Genovese
Uz takve lumene, nije čudno ni da blago anemični Andrej s lakoćom dobiva izbore. U zemlji slijepih, ćoravi je kralj. A ono o čemu se dugo nagađalo se i dogodilo – premijer Andrej Plenković je ponudio parazitskoj SDP-ovoj podružnici HNS-u koaliciju, koju je prethodno dogovorio s liderom HNS-a Ivanom Vrdoljakom, lukavim Imotom koji zna kako istrgovati svoje mandate dobivene na zajedničkoj listi sa SDP-om. Što je u dijelu javnosti doživljeno kao najava spajanja mafijaških obitelji Gambino i Genovese.
Samo što mu ovog puta, izgleda, nije prošlo. Pa je ostao bez čelnog mjesta u maloj stranci velikih lopova. HNS je zapravo fenomen na inače prljavoj hrvatskoj političkoj sceni: ne postoji manja stranka s više afera, niti stranka čiji je utjecaj na vlast i broj direktora po javnim poduzećima veći u odnosu na broj birača. Na ove lokalne izbore su izašli samostalno, prvi put u dvadesetak godina, i pregaženi su – u Varaždinskoj županiji od strane svog bivšeg šefa Čačića, koji je inače navikao gaziti sve pred sobom, u Zagrebu od Bandića koji pomalo postaje lokalni Fidel Castro, i općenito svugdje.
Unatoč tome, HNS drži vjerojatno više direktorskih mjesta u velikim javnim poduzećima nego ijedna druga stranka. Stvar je u tome što je ta strančica proizašla iz tzv. tehnomenadžerske struje u nekadašnjoj partiji, oni su nasljednici kaste socijalističkih direktora. Njima je zato vlast bitnija od toga tko im je partner, jer ovise od sinekura, ne od biračkog tijela kojeg nemaju. Kad bi dugo bili daleko od vlasti, sve bi to presahnulo. S te strane Vrdoljakov potez ne čudi, više čudi da je Predsjedništvo HNS-a to odbilo.
Javnost s obje strane političkog spektra je zgrožena tim pokušajem “neprincipijelne koalicije”, spajanja notorno antihrvatskog HNS-a, koji je polučio jednu Vesnu Pusić i jednog Stipu Mesića, i “domoljubnog” HDZ-a. No čuđenju nema mjesta: pa zar se dosad nije znalo tko je Plenković, i kako razmišlja? Ima puno više onog što te dvije stranke povezuje: obje su uglavnom leglo korupcije i kriminala, HNS doduše u puno većoj mjeri iako je puno manja stranka, obje stranke u biti zanima samo vlast i nemaju nikakav stvarni svjetonazor. HNS je takav oduvijek, a HDZ povremeno, prije pod Sanaderom i sad pod Plenkovićem.
Brojni sad postavljaju pitanje “što je to Vrdoljaku trebalo”. Pravo pitanje je što je to trebalo Plenkoviću, koji već preko mjesec dana pokušava milom ili silom skrpati bilo kakvu vladu koja bi dobila 76 ruku u Saboru, iako je mogao komotno odmah nakon što je iz Vlade istjerao tri krajnje nesposobna Mostova ministra raspisati izbore i pobijediti s velikom prednošću. Jer, SDP je u potpunom rasulu i dezorijentiran, a Bernardić ne zna ni tko mu glavu nosi, Most je izgubio pobjednički moment, Živi zid je dosegao svoj limit i dalje nema gdje, ostali su ionako sitnež.
Jedino logično objašnjenje za tu koaliciju i Plenkovićevo uporno odbijanje da raspiše izbore je strah od “crnokošuljaša” u vidu plave Brune Esih.
No, hoće li nakon ove prijevare birača oni HDZ-ovi i dalje glasati za HDZ? Koliko ja vidim, hoće. Jer, nisu oni zapravo niti prevareni, znalo se tko je Plenković i prije nego je izabran na čelo HDZ-a. Izabran je jer se znalo da ima više šansi osvojiti vlast od Karamarka, protiv kojeg su bili svi mediji, Berlin, Buzin, i antifa. S te strane ne treba čuditi da su mu bliži HNS i Pupovac nego Esih i Hasanbegović.
Plenković će, dakle, ipak vjerojatno dobiti i iduće izbore. S jedne strane, potez je lukav, skrenuvši naglo i snažno ulijevo izgurao je s ceste SDP i Most, kao i HNS, a biračko tijelo HDZ-a bi većinom glasalo za HDZ i da Manolića i Mesića prime natrag u stranku i stave Titovu sliku u središnjicu. Ipak, tragedija je kad premoćno dobijete nacionalne i lokalne izbore, mediji vas vole, Buzin i Brisel vas vole, a opet vam za koaliciju ostaje samo Pupovac. Možda bi se Plenković ipak trebao malo zamisliti.
Fenomen lokalnih izbora
Moja supruga je s kćerkicom od dvije godine otišla na glasanje u lokalnu školu pored njenih jaslica. Razgovor je tekao otprilike ovako:
“Mama idemo u školu”.
“Ne, dušo ne idemo u školu, idemo na glasanje, glasaju samo odrasli, ti ne”
“Ja znam kako se glasa kjava, muuuu”
“A jel znaš kako se glasa ovca?”
“Beee!”
“Dajte jedan glasački listić i maloj, spremna je.”
Kako drukčije objasniti da su izbore odnijeli ljudi poput osuđivanog Čačića, osuđivanog Čehoka, u Samoboru Beljaka koji je u tom istom Samoboru ne tako jako davno bunario po parkiranim autima pa završio na robiji, te brojnih drugih za kojima se vuku repovi afera i sudskih procesa?
Izgleda da Hrvati samo vole jamrati protiv korupcije, onako kavanski, ali im zapravo ona ne smeta previše. To je jedno moguče objašnjenje. Drugo je da nemaju ni trunke povjerenja u pravosuđe, pa smatraju da su afere i presude u Hrvatskoj uglavnom ionako politički namještene, odnosno da su svi za zatvor ionako, a sudi se samo onda kad netko padne u političku nemilost.
Spužvu Boba za gradonačelnika Splita!
Split je inače čudan grad. Ipak, čak i za “ludi grad” poput Splita je čudno da na izborima bude skoro pet i pol tisuća nevažećih listića, gotovo 10%. Takve stvari jednostavno moraju pobuditi sumnju u regularnost glasanja, i nikog ne treba čuditi što je Kerum odlučio da će ići do kraja u pokušajima da razjasni taj fenomen. Jer, nikad i nigdje nije zabilježeno toliko nevažećih listića, čak ni Split ne pamti više od 3.5% nevažećih listića!
Tri su moguća objašnjenja: prvo, Splićani su retardirani i nisu u stanju zaokružiti jednog od dva kandidata. Tu opciju možemo odmah odbaciti. Drugo, Splićani su, na predivan sunčan dan, odlučili masovno izaći na izborna mjesta samo kako ne bi glasali ni za koga. I treće, netko je nešto mutio s listićima.
Osobno, sklon sam vjerovati u ovo treće, jer iako varati na izborima nije nimalo jednostavno, mi smo jako kreativan narod kad treba nešto smuljati. No, komisija je ponovo prebrojila listiće i nije našla ništa spornog: Kerum, pak, tvrdi da su zabilježili oko tisuću spornih listića i žalit će se dalje.
Pa iako mi sad možemo filozofirati da je Kerum samo pao, sam se ubio svojim nepromišljenim izjavama, malo je vjerojatno da mu je to bitnije naškodilo kod njegovog biračkog tijela. Svi u Splitu znaju tko je Kerum, znaju da je seljačina i krkan, i znaju da se ne pravi finiji nego što stvarno jest. Zato ga (dio) Splita i voli. Bez obzira na sve, nad Oparom će uvijek ostati sumnja zbog izbora dobivenih s oko tisuću glasova razlike, uz pet i pol tisuća nevažećih listića.
Utješan je detalj da je Spužva Bob, lik iz crtića, dobio više glasova od Ive Baldasara, a kažu da ni Ava Karabatić nije loše prošla. Možda bi se likovi iz crtića ubuduće stvarno trebali kandidirati na izborima u Hrvatskoj. Većina njih je ionako ozbiljnija od većine hrvatskih političara. Milanović mi je recimo uvijek pomalo vukao na onog kojota koji lovi pticu trkaćicu, misli da je genijalac a na kraju uvijek sleti u provaliju.
Rimčev pregled hrvatske političke gluposti
Da Mate Rimac ne radi dijelove za elektrilne automobile, i to vrlo uspješno, trebao bi pisati ovu kolumnu. U par rečenica na facebooku je definirao stanje duha u Hrvata, a reprezent tog stanja duha je upravo Stanković i pitanja koja on postavlja gostima – trivijalna, sračunata na podilaženje primitivizmu najširih masa. Provicijalizam, u najnegativnijem značenju te riječi. Rimac je napisao:
“Nedavno me Stanković zvao u emisiju i naravno da sam odbio kao i sve ostale domaće medije u zadnjih godinu-dvije. Inače ne gledam TV, pogotovo domaće emisije, ali me baš zanimala emisija s Akrapovičem danas. Dobio je jako zanimljivog gosta kojem sigurno nije lako izdvojiti vrijeme. Zanimalo me što bi me čekalo da sam prihvatio poziv. I što napravi Stanković? Školski primjer socijalizma: Koliko dana godišnjeg vam ljudi imaju? Kolike su plaće? Puštate li na prvi dan vrtića djecu doma? Čuo sam da kod vas ima ljudi koji imaju 6.000 € plaću…? Je’l vam ljudi kradu? Što mislite o Agrokoru? Koliko Hrvata radi kod vas? Koliko ste danas stajali na granici? Imate li jahte? Imate li stan u Monte Carlu?
J***! J***! Pa imaš takvog gosta u emisiji – jednu sekundu nisi potrošio na razgovor izvan granica ograničenog mikro-lokalnog uma, niste se dotakli budućnosti industrije, novih ideja, novih razmišljanja… Ja ne znam ove naše fore – tko je “komunjara”, tko je ovo, tko je ono – ali vidim tko ima kakav mindset. Možda je to samo refleksija stanja uma društva. Stoga vjerojatno većina neće vidjeti ništa pogrešno u njegovim pitanjima i stavovima.
I kako da onda dajem izjave za domaće medije kad ne mogu niti pojmiti poslovanje tehnoloških firmi, izazova, high-tech industrije, budućnosti… Kad je ovo doseg konverzacije. Kad mediji ne mogu niti početi pojmiti motivaciju modernog poduzetnika, tehnologije, globalnog okruženja… Takvi ne mogu pojmiti da postoje poduzetnici koje boli dupe za jahtama i stanovima.”
No nije čak ni stvar u tome boli li poduzetnike dupe za jahtama i stanovima, ponekad se od ljudi određenog statusa očekuje da žive na određenoj adresi, da imaju određene stvari, statusne simbole koji idu uz njihov stvarni status (dok je u Hrvatskoj popularno glumiti status koji nemate kupovinom statusnih simbola). Stvar je jednostavno u tome da takvim razmišljanjem koje je odlično detektirao Rimac stvaramo negativnu selekciju, tjeramo sposobne “jer zakaj bi on imal tolko plaće kad blagajnica dela za 3 soma kuna” pa nam liječnici školovani milijunima i milijardama naših kuna odlaze u inozemstvo, a strani ulagači nas izbjegavaju kao da smo kužni. Uz takav stav, i mentalitet koji prezire uspjeh i glorificira svaku vrstu prosječnosti i neuspjeha, nije niti čudno. Veliki lajk za Rimca, veliki minus za Stankovića zbog pitanja Akrapoviču.
Slučaj Marijane Petir
Dok je najava koalicije HNS-a i HDZ-a izazvala šok kako biračkog tijela HDZ-a tako i sve trojice birača HNS-a, dotle je podjednako nakaradno koaliranje Beljaka sa SDP-om izazvalo puno manje pažnje. Beljak je imao divnu priliku vratiti se u koaliciju s HDZ-om, gdje je HSS uostalom bio odavno, i gdje prirodno i spada. A i da zanemarimo svjetonazor: HSS je danas zapravo seljački sindikat, ne prava stranka. Kao i kod manjinskih stranaka, i ovdje u politici važi općenito pravilo da takve stranke, koje zastupaju specifične interese određene zajednice, bili to Pupovčevi Srbi ili hrvatski seljaci, trebaju uvijek ići uz vlast, ma koja bila, kako bi ostvarili svoje interese. A ne pokušavati biti ideološki arbitar, jer skupina koju zastupaju je ideološki heterogena (a u slučaju seljaka, pretežno konzervativna i demokršćanska).
Tome se suprotstavila doajenka stranke i europarlamentarka Marijana Petir, inače vrlo aktivna u zaštiti interesa hrvastkih seljaka u središnjici EU. Pa je za nagradu nakon 27 godina – izbačena iz stranke. Kao i svi koji su nešto u njoj značili, a ostali su samo Beljakovi klimoglavci i poslušnici. Time je nekoć slavni i veliki HSS, stožerna hrvatska stranka u staroj Jugoslaviji, sveden na jednu od bezbroj strančica u Hrvatskoj koje ne služe ničem osim zadovoljavanju nečijih liderskih ambicija, i koje u pravilu nakon par godina potpuno nestaju sa scene.
Nadajmo se da će ovo biti iznimka i da će s političke scene ipak nestati Beljak, a ne HSS. No nade su tanke.
Kukurikularna reforma
Kao i lani, i ove godine je održan veliki prosvjed za kurikularnu reformu. I kao i lani, prosvjed je bio u osnovi politički, lani usmjeren prvenestveno na rušenje Karamarkove vlade, a ove godine također tempiran pred same izbore, iako više anticrkveni. Problem je svima izgleda vjeronauk, više nego išta drugo.
Zapravo se je teško otetit dojmu da se tu više radi o težnji za ideologizacijom obrazovanja, podređivanju istog lijevoliberalnoj agendi sa svim njenim katekizmima od gender-ideologije preko feminizma do ekologije nego za tim da dobijemo obrazovanje temeljeno samo i jedino na provjerivim činjenicama i djecu koja će slobodno moći o svemu raspravljati bez pritiska. No bitnije je da nama zapravo ne treba kurikularna reforma. Nama treba potpuno novi obrazovni sustav. I oni koji su prosvjedovali za reformu se žale da mladi odlaze van. Zašto? Jer su tu male plaće? Nije to jedini razlog, niti je standard u Hrvatskoj baš toliko lošiji nego na Zapadu.
Dojam je da je sve navijački organizirano, za Jokića ili za HDZ, dok nitko zapravo ne zna što u famoznom kurikulumu piše niti kakvo točno obrazovanje žele, mimo uopćenih fraza. Nama, prije svega, treba ono za što nitko ne želi ni čuti: naplata visokog obrazovanja. Jer, ovako mala i siromašna Hrvatska svojim novcem školuje liječnike i inženjere za bogate Irsku i Njemačku. Oni odlaze, novac poreznih obveznika uložen u njihovo školovanje se ne vraća.
Zato je potrebno uvesti skandinavski sistem, gdje oni koji su završili škole koje nisu obavezne – dakle, fakultete – moraju određen broj godina odraditi u zemlji po završetku studija, ili vratiti novac uložen u svoje obrazovanje. Takav sustav se uostalom primjenjuje u svim tvrtkama kad plaćaju tečajeve svojim zaposlenicima, primjenjuje se kod specijalizacija u medicini, i tako dalje: odradit ćete pet ili koliko već godina u ustanovi koja vam je omogućila specijalizaciju, na bilo kom polju, a ako odete prije toga morate vratiti novac koji su u vas uložili. U svijetu također postoj model stipendiranja studenata, gdje vam netko plaća studij ali vi imate kasnije obvezu to kod njega odraditi.
To je pošteno, i to je racionalno, i to je u svijetu općeprihvaćen model. I nema razloga da ga ne prihvati i Hrvatska, u protivnom može samo gledati kako mladi ljudi odlaze. A ima i drugi problem u hrvatskom obrazovanju o kojem se ne govori, a to je da ako nudimo besplatno visoko školovanje svojim građanima, moramo isto ponuditi i svim građanima EU-a… nemojte misliti da mladi Englezi ne upisuju studij medicine u Hrvatskoj jer je besplatan, tamo gdje takav postoji na engleskom!