Svake godine na dan 27. siječnja obilježava se Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Taj je dan naveden kao takav temeljem Rezolucije koju je usvojila Generalna skupština UN-a 2005. godine.
Podsjetimo, sovjetske jedinice su 27. siječnja 1945. ušle u najzloglasniji i najveći nacistički logor Auschwitz u Poljskoj. Ubile su više od milijun ljudi od kojih je 90 posto bilo Židova.
Većina njih ubijena je u plinskim komorama, ali i na druge brutalne načine poput izgladnjivanja, prislinog rada, pogubljenja i medicinskih eksperimenata.
Međunarodni dan sjećanja na holokaust obilježava se u europskim zemljama u kojima je u Drugom svjetskom ratu život izgubilo 53 milijuna ljudi, od čega je oko 31 milijun civila. To se nikada nije dogodilo u povijesti ratova.
Povjesničarka Židovka Esther Gitman, koja je doktorirala na temu holokausta na području bivše Jugoslavije, nedavno je izjavila da je u svojim istraživanjima ostala šokirana nepoznatom i skrivenom dobrotom te hrabrošću običnog hrvatskog čovjeka prema susjedima Židovima.
“Ti su ljudi lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod”, rekla je Gitman.
O oduzetoj židovskoj imovini u Drugom svjetskom ratu govori se i nakon gotovo 80 godina, a procesi njena povrata, koji nije samo materijalno, nego moralno i civilizacijsko pitanje, složeni su i dugotrajni.
Skidanjem oznaka tajnosti s relevantnih arhiva napravljen je korak prema rješavanju problema, kao i pilot-projektom Ministarstva kulture i medija koji istražuje porijeklo umjetnina i čiji će rezultati stvoriti preduvjete za izradu protokola za povrat ili adekvatno obilježavanje umjetnina.
Predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus rekao je da država nije učinila gotovo ništa u vezi povrata, što je “civilizacijski sramotno”, a što se potvrdilo na sastanku u Pragu u povodu Terezinske deklaracije. Tamo su Hrvatska, Poljska i Mađarska prozvane kao potpisnice koje nisu učinile gotovo ništa.
On ističe kako razgovori s hrvatskim vladama traju godinama bez rezultata, a kada se nešto od otete imovine i vrati, onda ispada da je to poklon države, pa tako “RH nama poklanja našu imovinu”.
Kraus smatra da je Zakon o povratu imovine iz 1996. koncipiran tako da država dođe u što veći posjed imovine, posebno židovske oduzete prvo u NDH, a zatim nacionalizacijom u FNRJ. Prema njegovim riječima, to se posebno tiče židovske populacije.