Čiji je ćaća bio ustaša, a čiji partizan – tema je koja se u posljednje vrijeme ponovno aktualizirala na domaćoj društvenoj sceni.
Premda izlizana i zastarjela tematika mnogima izlazi na uši, i nije nužno loše to što se njome malo razbila tmurna svakodnevica koju posljednjih godinu dana uglavnom obilježava koronakriza.
To da se opet raspravlja o ustašama i partizanima, mogao bi biti prvi vjesnik dugog, toplog ljeta bez maski i pandemije.
Maske su, pak, ovih dana padale u sukobu između Pantovčaka i Zrinjevca jer je predsjednik Milanović pronašao novu metu u inače neprimjetnom ministru vanjskih poslova Gordanu Grliću Radmanu. I to nije nužno loše – neka Hrvati vide da imaju ministra koji se krije u Plenkovićevoj sjeni, jer ovaj u vanjskoj politici nikomu ne da ispred sebe.
U demokratskoj i navodno civiliziranoj zemlji Hrvatskoj ministar Radman javno je poručio kako mu je ispod časti s predsjednikom, kojega je usput budi rečeno biralo gotovo milijun i pol građana, otići na briselski NATO-ov summit zbog njegovih “primitivnih izjava”. Primitivna je izjava ona u kojoj Milanović spominje Radmanova oca Antu.
“Bilo bi u redu da je tamo, ali on zdvaja nad sudbinom Hrvata u komunizmu u kojoj se njegova obitelj bezrezervno obogatila privatizacijom kafilerije. Tata mu je bio komunistički predsjednik pola vijeća u Sesvetama, i tako, dao mu je hrvatsko ime Gordan kao meni Zoran”, rekao je Milanović, kojemu je ministar uzvratio braneći lik i djelo oca Ante kojega je opisao kao poznatog domoljuba i dobročinitelja. Milanovićevu retoriku nazvao je huškačkim napadom na svoju obitelj.
“Dobio sam puno podrške iz sinjskog kraja, odakle Milanović potječe. Ponosan sam na ono što je radio moj otac”, poručio je Radman objasnivši i da je njegov otac bio vatreni dinamovac pa mu je ime nadjenuo po nekadašnjem golmanu.
“Možda je njegov otac navijao za Partizan ili Zvezdu”, replicirao je ministar koji je inače najbogatiji član Plenkovićeve vlade. U imovinskoj kartici Grlić Radman nanizao je paletu nekretnina pa tako uz kuću u Stubičkim Toplicama vrijednu više od pola milijuna kuna posjeduje trećinu okućnice u Privlaci vrijedne više od 750 tisuća kuna, u Zagrebu ima kuću s okućnicom od 1866 m2 vrijednu milijun i 280 tisuća kuna, dobivenu darovnim ugovorom.
U Zagrebu se nalazi i ministrov stan od 50-ak četvornih metara vrijedan gotovo milijun kuna, dok u Crikvenici raspolaže trećinom stana od sto četvornih metara procijenjenog na pola milijuna kuna. Osobnim kapitalom stekao je gotovo tri milijuna kuna vrijedan stan u Zagrebu od 147 m2, posjeduje i građevinsko zemljište u Privlaci, šume i livadu, ali i dionice očeve tvrtke Agroproteinka – u njima je najveći dio Radmanova bogatstva. Ministar posjeduje 1419 dionica, a vrijednost pojedinačne dionice iznosi 2630 kuna. Doduše, zbog obnašanja dužnosti prenio ih je na drugu osobu, no s obzirom na to da je riječ o obiteljskoj tvrtki, jasno je kako je tvrtka njegova.
Agroproteinka je jedan od najvećih HDZ-ovih donatora u posljednje vrijeme, a tvrtku je godinama vodio Ante Grlić Radman, koji je do nje došao po uhodanoj šabloni iz ere privatizacije. Radmanov otac upamćen je kao socijalistički direktor koji je početkom 90-ih postao većinski vlasnik sesvetske tvrtke utemeljene 50-ih godina prošlog stoljeća, tijekom poslijeratne industrijalizacije u Jugoslaviji.
Razvijala se u sastavu čuvenog PIK-a Sljeme. S vremenom je taj kombinat odlučio razvijati kafileriju, odnosno odjel za prikupljanje životinjskog otpada i proizvodnju stočne hrane. Posljednjih godina bivše države, odnosno 1988., ova se tvrtka izdvojila iz PIK-a i osamostalila, a u njoj je početkom 1991. radilo 67 ljudi kojima je upravljao Ante Grlić Radman. Već iduće godine tvrtka ulazi u proces privatizacije s procijenjenom vrijednošću od 3,5 milijuna ondašnjih njemačkih maraka. Nakon prvog privatizacijskog vala, Radmanov otac postaje najveći pojedinačni dioničar sa 13,6 posto vlasničkog udjela, a već deset godina nakon prvog vala privatizacije spretni otac držao je 61 posto vlasništva tvrtke u čiji je sastav s vremenom ušla druga tvrtka, Agi, u vlasništvu Antinih sinova Ivana i Gordana.
Danas je Agroproteinka vodeći hrvatski proizvođač koštanog brašna, tvrtki nisu previše naškodili medijski napisi iz 2000-ih o navodnom kravljem ludilu, kao ni napisi o šurovanju s Bandićem i Gradom Zagrebom. Svoj uspjeh sasvim sigurno duguju i tome što su uslijed zabrane koštanog brašna u prehrani životinja, kako u Hrvatskoj, tako i na razini EU-a, svoje poslovanje usmjerili prema azijskom tržištu, istodobno se okrećući i prema proizvodnji drugih vrsta stočne hrane. Dio novca na račun Radmanove tvrtke slio se i iz famoznih europskih fondova pa posve argumentirano trenutno imaju ulogu vodeće tvrtke za prikupljanje i preradu životinjskog otpada u mesnicama diljem Hrvatske, kao i sanaciju uginulih životinja.
Sve to vrijeme dok je stasala tvrtka Radmanova oca, aktualni ministar nije zanemarivao svoju diplomatsku karijeru. Prije nego što je postao ministar, bio je hrvatski veleposlanik u Njemačkoj, no u diplomatske vode ušao je devedesetih, zanat je pekao u Sofiji i Budimpešti, gdje se zbližio s Orbanom, a u karijeri mu je, prema mnogima, od koristi bilo to što je rodbinski povezan s Matom Granićem. Bilo bi, međutim, nepravedno ne spomenuti to da je Grlić Radman iznimno obrazovan političar – u Bernu je završio dvije godine menadžerske škole, dok je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti stekao doktorsku titulu.
Prema službenoj biografiji, nakon studija odlazi u Švicarsku, gdje je odradio tri mjeseca vježbeničkog staža u tvrtki Cellulose Attisholz a Slotrun, zaposlio se u tvrtki Melior Haefiliger AG Herzogenbuchsee te u isto vrijeme završavao menadžersku školu u Bernu, a s profesorima Markom Turinom i Žarkom Dolinarom osnovao je udruženje hrvatskih sveučilištaraca izvan domovine – Almae Matris Alumni Croaticae, čiji je počasni predsjednik bio nobelovac Vladimir Prelog. Osnivao je tih godina udrugu koja je trebala povezati hrvatsko i švicarsko gospodarstvo, a u Zagrebu je radio i kao poslovni tajnik na Medicinskom fakultetu, što bi zlobnici također mogli pripisati vezama s Granićem u čijem se Ministarstvu vanjskih poslova zaposlio te iz njega otišao u Švicarsku kako bi ustrojio hrvatske diplomatsko-konzularne mreže.
Malo je poznato da je ministar radio i na banjolučkoj Političkoj akademiji te da je napisao niz radova o vanjskoj politici koja je, po svemu sudeći, za njega posebna strast. U istoj toj vanjskoj politici, na Zrinjevcu, uz istog tog Matu Granića stasao je i predsjednik Milanović, o čijem se pokojnom ocu Stipi sve odavno zna. Bio je tajnik kabineta Mike Tripala, zagrebački gradski zastupnik, vodio je Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski”, a početkom 90-ih postao je pomoćnik ministra Vlatka Pavletića. Kada je Milanović ušao u politiku, njegov se otac Stipe povukao iz medija, ali se zna da su s očeve strane Milanovići stoljećima živjeli u skromnoj Dalmatinskoj zagori.
Kao dječak radio je u rodnom kraju u Glavicama kod Sinja u seljačkoj radnoj zadruzi, a s obzirom na to da je dolazio iz boračke obitelji, ponuđen mu je upis u podoficirsku školu, čemu se usprotivio stric Ivan, inače prvoborac i profesionalni oficir. Milanovićev otac završio je Sinjsku gimnaziju u generaciji kojoj su pripadali Vladimir Veselica i general Petar Štimac. U Zagreb dolazi 1956. i upisuje medicinu, no već na prvoj godini se razbolio od teške upale pluća, zbog čega se nekoliko mjeseci liječio u rodnom kraju.
U tom intervalu odlučuje se prebaciti na Ekonomiju, na studiju se sprijateljio s vlasnikom zadarskog Tankerkomerca Božom Jusupom i vlasnikom Francka Milanom Artukovićem, ali i mladim studentom prava Stipom Mesićem. Nakon stjecanja diplome Milanović odlazi u Sarajevo na odsluženje vojnog roka, a kada se vratio u Zagreb, kanio se kandidirati za rad u diplomaciji. No diplomat Novak Pribičević odgovara ga od toga pa odlazi u Gradski komitet SK jer je Tripalo tražio šefa kabineta te je taj plan i realizirao zahvaljujući činjenici da je bio sin borca i nekadašnji omladinski predsjednik. Kasnije je radio i s Perom Pirkerom i sa Srećkom Bijelićem.
Bio je tajnik kabineta Mike Tripala, zagrebački gradski zastupnik, vodio je Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski”, a početkom 90-ih postao je pomoćnik ministra Vlatka Pavletića zaduženog za financije. Stipe Milanović ukida SIZ-ove i pokušava uvesti štednju, a zbog toga ulazi u sukobe s Pavletićem, koji je na račun ministarstva u to vrijeme kupio BMW. Kada je uvidio da ne može više ostati u ministarstvu, u pomoć mu priskače Mesić nudeći mu poziciju veleposlanika u Ukrajini ili imenovanje na tajničku poziciju Matice iseljenika, no kako nije bio HDZ-ovac, to je bio problem pa se odlučuje učlaniti u vladajuću stranku, iz koje skupa s Mesićem izlazi sredinom 90-ih. Radio je i u Privrednoj banci, kamo je došao na poziv Martina Katičića, oca današnjeg Plenkovićeva tajnika Krunoslava Katičića.