MILANOVIĆ JE POSTAO DESNIJI OD PLENKOVIĆA Danas najveći nacionalist na političkoj sceni, a Plenković će biti najljeviji predsjednik HDZ-a!

Foto: Marko Todorov / CROPIX

Njemu su zaista desničari bliži od ljevice, svojedobno je izjavio bosanskohercegovački političar Željko Komšić komentirajući Zorana Milanovića, uz opasku da je on kao takav mnogo opasniji od Kolinde jer je prepredeniji i inteligentniji. Bio prepreden ili ne, jedno je sigurno – hrvatski predsjednik posljednjih nekoliko tjedana ne prestaje iznenađivati javnost, a tu ponajprije valja reći da je neugodna iznenađenja priredio svojim biračima i ljevičarima koji su nakon Milanovićevih poruka iz Jasenovca glasno povikali: Napokon imamo državnika. Državnik je to koji je žestoko osudio pozdrav Za dom spremni“, tvrdeći da se s ustaštvom napokon treba obračunati, i to do te mjere da iz Jasenovca treba baciti HOS-ovu ploču s tim pozdravom. Na tragu te politike nastavio je ploviti kada se pokupio s obilježavanja Bljeska na kojem se neki marginalac pojavio u majici s natpisom Za dom spremni. Odvijalo se to u ono vrijeme kada se u javnom prostoru još raspravljalo o tome što je Milanović s Pantovčaka izbacio sve biste, uključujući i Tuđmanovu.

Neočekivana transformacija

A onda se dogodila nagla i po svemu sudeći neočekivana transformacija koja kod ljevičara stvara knedle u grlu. Milanović je postao desniji od Andreja Plenkovića. Druži se s braniteljima, amnestira Rojsa, odlikuje Miju Jelića, drčno odgovara Srbima i pretvara se u državnika kakvog Hrvatska dugo nije vidjela. Milanović se kao predsjednik svojim zadnjim potezima do te mjere umilio desnici, da ispod glasa šapću “hvala Bogu što ga imamo da nas čuva od Plenkovića, jer dok ovaj bez zadrške odgovara Srbima, Plenković bez previše argumenata i pokazane volje s druge strane progovara o famoznoj pomirbi, ruku pod ruku s Pupovcem najavljuje odlazak u Varivode i s ponosom govori o Miloševićevu dolasku na Oluju, zbog koje će Tomo Medved morati do Grubora, što bez obzira na počinjene zločine, hrvatski nacionalisti doživljavaju kao izjednačavanje krivnje. Plenković, koji je prije nekoliko tjedana samouvjereno formirao svoju vladu nakon neupitne pobjede na izborima, napokon je dočekao dugo željenu slobodu pa sada isključivo po svojim preferencijama upravlja državom, profilirajući se u liberala, čime se HDZ definitivno odmaknuo od krajnje desnice. Štoviše, opći je dojam da HDZ više nije klasična stranka centra, već da Plenković vrlo vješto koketira s ljevicom, a branič od te njegove liberalno-lijeve politike postao je Zoran Milanović, koji se zamjera vlastitom biračkom tijelu, ali u isti mah, razmišljajući o drugom mandatu, nastoji grebati po desnom biračkom bazenu. Igra je to koja bi se za Milanovića mogla pokazati opasnom, no on je očito zaslijepljen onom svojom starom idejom da će biti predsjednik svih građana. On, tvrde upućeni, uistinu nije čovjek od protokola i ceremonija, zato se nije pojavio na konstituirajućoj sjednici Sabora, od njega ne možete očekivati fotografiranja i koketiranja s predstavnicima medija, ali zato je moguće očekivati da će biti još konzervativniji, i to baš zahvaljujući Plenkoviću koji će, po svemu sudeći, biti najljeviji predsjednik HDZ-a svih vremena.

Prohrvatski socijaldemokrat

Tu lijevu politiku utkat će i u svoju vladu, otvarajući Milanoviću prostor da se promakne u predsjednika koji izaziva animozitet na lijevoj polutci, postajući tako najveći nacionalist na hrvatskoj političkoj sceni, što uz ovakvog Plenkovića on već sada jest. Ne, Milanović nikada neće prihvatiti kontroverzni pozdrav Za dom spremni niti će biti netko tko koketira s ustaštvom, od toga se ogradio i na to se ne da navući, ali s obzirom na njegov savjetnički tim, na čijem se popisu našla i žena koja je surađivala sa Željkom Markić, sasvim je jasno da neće biti salonski ljevičar kao Josipović ili vicmaher kao Mesić. Njegov mandat već je sada teško usporediti s mandatom njegove prethodnice Grabar-Kitarović, no baš je od nje i mogao izvući najvažniji politički poučak – onaj tko se pokušava svidjeti svima na kraju se ne svidi nikome. Na toj krivo usmjerenoj dopadljivosti Grabar-Kitarović je ostala bez mandata, koji joj je šutke oteo Milanović, za kojega se, ako ništa drugo, barem može reći da je iskreniji od svoje prethodnice. Da su ljevičari iskreni prema sebi, tada bi si priznali da su ipak negdje duboko u sebi znali koga biraju. Milanović se nikada nije deklarirao kao netko s krajne lijeve margine, taj je prostor ostavio kolegici Peović, on je prohrvatski orijentiran socijaldemokrat kojega su tijekom premijerskog mandata srpski mediji rasturali nakon što im je, gostujući na njihovoj nacionalnoj televiziji, izravno rekao da nema pomirbe, pa ni potpore, dok se ne ispune svi uvjeti na kojima hrvatska strana inzistira. Milanovića respektiraju u Hercegovini, a njegov vatreni fan jedno je vrijeme bio i Nino Raspudić. Uz to, tijekom svojeg premijerskog mandata uspio je zaratiti i s Angelom Merkel u ime hrvatskog suvereniteta, ratovao je i s Plenkovićem predbacujući mu obiteljsku genezu, odnosno mamu lekarku, što mu predsjednik HDZ-a nikada nije oprostio. Tom se prilikom pohvalio da je on potomak djeda ustaše.



Pomoć desnice

Ustaški unuk parlamentarne je izbore izgubio, kratko se okušao kao poduzetnik surađujući i s generalima Gotovinom i Čermakom, da bi se na kraju na političkoj sceni pojavio kao predsjednik, za što zasluge velikim dijelom ipak snosi i desnica koja je objeručke prihvatila Miroslava Škoru. Nakon što je Škoro odnio glasove Kolindi Grabar-Kitarović koja se jedva domogla drugog kruga, nije pozvao svoje birače da je podrže, čime je Milanoviću pobjeda pala u krilo. Dakle, ljevičari možda jesu glasali za njega, no oni s krajnje desnice omogućili su da ta pobjeda bude zacementirana i očito nisu pogriješili. Zbog Milanovića od početka predsjedničkog mandata mnogo žešće frkću ljevičari nego desničari, dva čelna čovjeka Lijepe Naše kao da su zamijenila političke dresove. Milanović stasa u suverenista i desničara, a Plenković svojom politikom žestoko konkurira platformi Možemo.

Najveća anomalija hrvatske političke scene krije se u činjenici da je Zoran Milanović predsjednik SDP-a. Što on uopće radi u toj ekipi? Da je 1999. ušao u HDZ, vjerojatno bi se našao na čelu te stranke, u kojoj bi politički disao puno prirodnije i koja bi danas možda izgledala drukčije, pisao je svojedobno u jednoj od svojih kolumni Raspudić, čije riječi iz današnje perspektive doista zvuče proročki.

Među prvima

Premda su ga srpski mediji u jednom trenutku okarakterizirali kao ustašu koji ih vrijeđa, Milanović je zapravo samo nacionalist koji kaže ono što mu je na umu. Često su mu se te izjave obijale o glavu, nerijetko su nespretne, no što god o njemu mislili, mora se priznati da je on zaista najtvrđi Plenkovićev konkurent i čuvar nacije od HDZ-a i njihove politike koja ne uključuje samo ideologiju. Milanović je taj koji se među prvima usprotivio nadzoru svih građana putem mobitela, među prvima je propitivao legitimitet Nacionalnog stožera, problematizirajući njihovo upravljanje našim životima bez volje Sabora, on je taj koji je upozoravao na propuste vladajućih bez straha od Plenkovića i njegovih reakcija, što je na hrvatskoj političkoj sceni uistinu iznimka, jer za razliku od svih drugih koji kritiziraju premijera, Milanoviću dio građana još vjeruje. Koliko će to povjerenje trajati, vidjet ćemo, no iznenađenja koja Milanović priređuje, a koja spadaju u rubriku vjerovali ili ne daju naslutiti da se od njega još štošta može očekivati.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI