MILANOVIĆ JE SARAJEVU POSLAO JASNU PORUKU: SAD i EU neće dopustiti prevagu Bošnjaka nad Hrvatima i Srbima

Foto: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Bosna i Hercegovina ulazi u posljednji mjesec dana u kojem je moguće postići dogovor političkih stranaka i naroda o izmjenama izbornog zakonodavstva prema kojima bi se održali idući opći izbori.

Naime, izbori bi se trebali održati ujesen iduće godine, a izmjene izbornog zakona i Ustava u pravilu se ne donose u izbornoj godini.

Već smo nekoliko puta najavljivali kako međunarodna zajednica neće sebi dopustiti luksuz ugrožavanja izbornog procesa i mogućeg bojkota izbora.


Visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt pustit će lidere do zadnjeg dana da iscrpe sve mogućnosti međusobnog dogovora te će potom, tvrde dobro upućeni izvori, u skladu sa svojim ovlastima nametnuti izborni zakon.

Sve to vrlo je dobro poznato i predstavnicima vodećih političkih stranaka u zemlji, međutim, trenutno se taktizira na svim razinama kako što bolje izaći iz cijele priče jer ulog je – rezultat na predstojećim izborima. Ma koliko na bošnjačkoj ili probosanskoj strani, kako to sebi vole tepati politički subjekti u Sarajevu, tvrdili da kontroliraju cjelokupnu situaciju i imaju inicijativu, to jednostavno nije istina.



Zbog dugogodišnje maksimalističke politike koja je u pogledu uređenja države i odnosa među narodima godinama inaugurirana u Sarajevu, tzv. probosanski blok našao se pred zidom. Nitko im ne može dati ono što su svim silama godinama pokušavali dobiti politikom malih koraka – ukidanje entiteta i županija, jednog predsjednika i politiku jedan čovjek – jedan glas na svim razinama. To bi značilo poništenje Ustava, a upravo su i Amerikanci i Europljani ovih dana pohrlili u Sarajevo spasiti Dayton i Ustav koji je usvojen na osnovi okvirnog sporazuma o miru. S druge strane, ako ne dođe do dogovora, pa i putem pritiska odnosno nametnutih rješenja visokog predstavnika, izvjestan je bojkot izbora srpskih i hrvatskih političkih subjekata. U takvim okolnostima dolazi do potpune paralize države i to je zasad jasno svima osim usijanim glavama u Sarajevu. U jednom od prošlih brojeva pisali smo kako cilj tzv. međunarodne zajednice u BiH nikada nije bio izgradnja funkcionalnog društva i državnog aparata. Utopistički narativ demokracije i funkcionalnog društva priča je za javnost, a zadovoljavanje vlastitih geopolitičkih ciljeva ono je čime se svi akteri bosanskohercegovačke političke drame u stvarnosti vode. Stoga pomalo groteskno izgleda zaklinjanje tzv. probosanskih stranaka u zapadne demokracije jer se nadaju da će tako izboriti svoje strateške ciljeve o unutardržavnom uređenju.

Pogotovo zato što je prva poruka svih tzv. specijalnih pregovarača koji su u BiH poslani raščistiti nered Valentina Inzka bila – osnova našeg djelovanja je Dayton. Dakle, dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Tom rečenicom u vodu je palo sve ono što su dvadeset godina radili bošnjački centralisti i unitaristi. Sve je vraćeno na početak. Uzaludno preglasavanje, uzaludni svi oni milijuni maraka dani za lobiranje u Bruxellesu i Washingtonu, uzaludni svi oni milijuni maraka dani raznim međunarodnim emisarima u BiH za “nepristrano suđenje”, sve je uzalud jer je jedina neminovnost Dayton. No kako je počelo i koliko daleko se otišlo u trovanju međunacionalnih odnosa u zemlji, bit će dobro ako se do daytonskog okvira uopće i dođe. Nitko više ne želi gubiti vrijeme na dogovore sa stranom koja ne poštuje ni jedan dogovor i svaku priliku koristi kako bi, tražeći zakonsku rupu i korumpiranog međunarodnog činovnika, državne propise prilagodila centralizmu i unitarizmu.

Da bi se uopće ponovno došlo do Daytonskog sporazuma i koliko-toliko stvari vratile u normalu, treba se vratiti u prošlost i napraviti korake koji su doveli do Daytona. Jedan od ključnih preduvjeta bio je Washingtonski sporazum potpisan između Hrvata i Bošnjaka. Već smo upozoravali kako će strategija međunarodne zajednice u BiH, prije svega SAD-a, biti obnova hrvatsko-bošnjačkog saveza kako bi se uopće moglo doći do bilo kakvog rješenja.
To smo tvrdili prije nekoliko mjeseci, a ovih dana najčitaniji bosanskohercegovački dnevnik na naslovnici donosi vijest kako je američka strategija u BiH obnova Washingtonskog sporazuma. Već stoljeće i pol razni kolonizatori i upravitelji u BiH pribjegavaju taktici dva naroda protiv trećeg. Ponekad opravdano, a puno češće kako bi ostvarili svoje kratkoročne ciljeve. BiH i narodima koji u njoj žive to nije donijelo ništa dobro jer takva taktika nije stvorila funkcionalnu državu i društvo.

Izgleda da je netko iz veleposlanstva SAD-a upozorio bošnjačke lidere u kojem će se smjeru pregovori odvijati te im je savjetovao kako bi bilo dobro pronaći zajednički jezik s Hrvatima. Jedna od posljednjih poruka upozorenja usijanim glavama u političkom Sarajevu stigla je i od predsjednika Milanovića prilikom njegova posjeta Vatikanu. Milanović je tada poslao nedvosmislenu poruku u Sarajevo: “Dok god Hrvati inzistiraju da im se ne oduzima pravo da izabiru svog predstavnika i okreću se prema Sarajevu i to kažu, budite sretni. Neka vam jeza krene niz kralježnicu kada Hrvati okrenu glavu od Sarajeva i kažu da ih to ne zanima“. Ni vrijeme ni mjesto slanja ove poruke nisu odabrani bez razloga. Bilo je to jedno od posljednjih upozorenja tzv. probosanskom bloku da je vremena za dogovor sve manje te da BiH na okupu drži jedino hrvatski faktor.

Bošnjaci uskoro rade prvi ozbiljniji korak, barem oni tako misle, prema pomirbi s Hrvatima i šalju jednog od svoja dva člana Predsjedništva na komemoraciju u povodu 30. godišnjice pada Vukovara. Šefik Džaferović u Vukovaru se pojavio u vlastitoj režiji, odao počast žrtvama i povezao sve s aktualnim zbivanjima u “regionu”. Večer prije nego što će se zaputiti u Vukovar, Džaferović je u Jablanici održao zapaljiv govor u povodu godišnjice osnutka 4. korpusa tzv. Armije BiH. U svom govoru između ostaloga je rekao: “Iza Armije BiH nisu ostale masovne grobnice i logori, vodila je obrambeno-oslobodilački rat, dok su agresorske snage, koje su napale BiH, učinile sve suprotno”.

To je izjavio smo stotinjak metara dalje od koncentracijskog logora u kojem su muslimanske snage za vrijeme rata zatočile i mučile tisuće Hrvata Jablanice i Konjica, brojni od njih su ubijeni i za njima se još traga. Ta izjava posebno je razbjesnila prognanike iz Jablanice, a kada su Džaferovića vidjeli u Vukovaru, optužbe za licemjerje više nitko nije mogao zaustaviti. Tako je prvi bošnjački pokušaj građenja mostova s Hrvatima propao i prije nego što je počeo.

Za početak, sama adresa na kojoj se tražio dijalog s bosanskohercegovačkim Hrvatima potpuno je pogrešna. Naime, ako je išta dobro donijela činjenica da se službeni Zagreb dobrih 15-ak godina distancirao od bosanskohercegovačkih Hrvata, onda je to činjenica da je taj narod postao zaseban politički subjekt koji samostalno određuje svoje političke i nacionalne pozicije. Nepovratno je prošlo vrijeme u kojem je Zagreb postavljao političke dužnosnike i stranačke prvake u Herceg-Bosni. Zagreb danas ni ne pokušava nametati svoju volju na unutarpolitičkom planu Hrvatima u BiH iako suradnja političkih predstavnika, na svim razinama, nikada nije bila bolja i plodonosnija. Republika Hrvatska i dalje je najvažniji zagovornik i lobist za ustavna prava Hrvata u BiH, ali samo uz prethodni dogovor s političkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH. Može se slobodno reći kako je odnos RH i BiH Hrvata odnos partnera. Bošnjaci su se u posljednjih dvadesetak godina toliko trudili uvjeriti svijet da se RH stalno miješa u unutarnje stvari BiH, da su propustili vidjeti kako im se u neposrednom susjedstvu emancipirao jedan politički narod koji samostalno upravlja svojom sudbinom. Stoga bi poruka službenog Zagreba bošnjačkim političarima trebala biti da je adresa za rješavanje njihovih problema u Sarajevu i Mostaru, a ne u Zagrebu. Baš kao što je to nekada “mudro” bosanskohercegovačkim Hrvatima savjetovao Stipe Mesić.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI