‘MILANOVIĆ PREŠAO NA TAMNU STRANU!’ Nezadovoljnici pritišću Grbina: Ako želi sačuvati SDP, mora naći novog kandidata za predsjedničke izbore

Kada se prije nešto više od dvije godina Zoran Milanović odlučio vratiti na političku scenu, njegov SDP bio je na početku krize, od koje se do danas nije u cijelosti oporavio. Bez obzira na to što tadašnji šef socijaldemokrata Davor Bernardić s Milanovićem nikada nije bio u dobrim odnosima, znajući da nema drugog izbora, prihvatio je Milanovića kao predsjedničkog kandidata svoje stranke, a Milanović se u kampanji nametnuo kao predsjednik s karakterom, ali i kao budući predstavnik svih onih koji mu daju svoj glas. Kampanja za predsjedničke izbore bila je prilično žestoka borba, no ne toliko za Milanovića koliko za njegove najljuće protukandidate Miroslava Škoru i Kolindu Grabar-Kitarović koji su se borili za naklonost desnice.

Mora ljevičara

Taj sraz konzervativnih kandidata išao je na ruku bivšem predsjedniku Vlade koji se za Pantovčak borio kao jedini kvalitetan kandidat ljevice. Kao jedini na ljevici, Milanović u drugom krugu uspijeva izboriti svoj prvi predsjednički mandat, a na čelu Vlade tada ga dočekuje premijer Andrej Plenković, njegov stari znanac sa Zrinjevca koji se odmah distancirao od Milanovića najavljujući njihov odnos kao tvrdu kohabitaciju.


Nitko ni u najluđim snovima u vrijeme dok mu je Josipa Lisac na inauguraciji pjevala himnu nije mogao ni zamisliti da će Milanović postati ono što danas jest – idol hrvatske desnice, koja u njemu vidi velikog lidera i novog Tuđmana. Nije se to dalo naslutiti ni iz Milanovićeva savjetničkog tima ni iz njegovih stavova o pozdravu “Za dom spremni”, ni iz toga što je iz svojeg ureda izbacio sve biste, uključujući i onu prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. A onda je krenula nezapamćena i dosad neviđena politička transformacija pa je Milanović od prvog čovjeka socijaldemokrata i Račanova učenika postao izbor hrvatskih generala i branitelja i državnik kojega u Vukovaru dočekuju s gromoglasnim pljeskom. U politici je, međutim, uvijek zanimljivo promotriti trenutak, stidljivo se Milanović počeo transformirati u jeku takozvane afere Janaf, kada se doznalo da je i on zalazio u Klub u kojem, ako ništa drugo, barem zbog karantene nije smio biti. Znajući da je s time pretjerao, Milanović vodu okreće na svoj mlin i s te priče pozornost skreće na nesvakidašnje napade, iz rukava sipa uvrede na račun Dalije Orešković, Marijane Puljak, Žarka Puhovskog i ekipe iz Baba. Još se tada desnica ispod glasa pitala što se to događa s njime, nerado potvrđujući stavove koje Milanović iznosi. Uslijedila je zatim Oluja na kojoj je Milanović odlikovao BiH generale koje bošnjačka politika smatra odgovornima za ratne zločine, tim se potezom zbližio s Hrvatima u BiH, koje je nedavno obišao zaobilazeći Sarajevo i otvoreno bez zadrške progovorio o njihovim problemima. Dio lijevih političkih opcija Milanović je na noge digao vraćajući odlikovanja Branimiru Glavašu, a potom i ratovima s kolumnistom Dežulovićem i novinarima.

Svjestan slabosti



Na sve to njegov SDP, na čije je čelo u međuvremenu došao Milanovićev kadar Peđa Grbin, nijemo je gledao. I da su htjeli, SDP-ovci se zbog vlastitih problema Milanovićem nisu mogli ni stigli baviti, lokalni izbori na kojima su se testirali Grbinovi politički kapaciteti pokazali su da on nije dorastao izazovima koji se od njega očekuju, a dokazali su i da on kao šef oporbe ne može konkurirati ni Plenkoviću ni platformi Možemo koja je zagospodarila Zagrebom. Svjestan tih slabosti, SDP je dopustio Milanoviću da ih predstavlja kroz konflikte s predsjednikom Vlade, što je Milanović u početku sasvim korektno odrađivao pa je tako, primjerice, s premijerom ratovao zbog korupcije, udarao je ispod pojasa Plenkovićev Nacionalni stožer i zbog mjera protiv koronavirusa, kritizirao stanje u pravosuđu i obrani popunjavajući prostor kojem Grbin nije dorastao. Kap je po svemu sudeći i u SDP-u u zadnjih nekoliko tjedana prelila čašu pa se u stranci sve otvorenije od Grbina zahtijeva ne samo da se ogradi od Milanovićeve retorike nego i da u medijima već sada potvrdi kako na idućim predsjedničkim izborima Milanović neće biti SDP-ov kandidat. Golem je to zahtjev za Grbina koji Milanoviću duguje svoju nacionalnu političku karijeru, no u Grbinovu krugu potvrđuju kako je šef socijaldemokrata sve svjesniji da je predsjednik pretjerao i da negdje mora podvući crtu jer ovo što sada čini Milanović za SDP je svakako kontraproduktivno. Od njega su u Partiji očekivali da bude na njihovoj strani, ali i da pokazuje umjerene i građanske stavove kakve je pokazivao u kampanji, umjesto toga, dobili su čovjeka koji se sastaje s Miloradom Dodikom, potvrđuje njegove stavove o Srebrenici i dovodi u pitanje sudbinu obitelji Zec. Na Pantovčaku Milanović u posljednje vrijeme sve ustrajnije pokazuje vlastitu nedosljednost pa je tako, primjerice, nedavno odlikovao Jadranku Kosor, s kojom je prije nego što je postao premijer ratovao na iznimno gnusnoj i neumjesnoj razini. Dok Milanović dijeli odlikovanja i koketira s desnicom, oni koji su mu prije dvije godine dali glas pitaju se gdje je nestao predsjednik s karakterom.

Karakter je tu

Oni koji Milanovića poznaju godinama reći će da je karakter još tu i da njega ne brine to što će ga se SDP odreći jer se on svojim istupima uspio nametnuti u najpopularnijeg političara u zemlji pa će tim smjerom nastaviti djelovati i dalje. Dok je bio premijer, Milanović nije imao toliko vremena, pa ni prostora za ovakav pristup, svjedoče oni koji ga poznaju te kažu da njegov karakter i jest provokativan. Uz to poznanici Milanovića opisuju kao obrazovanog tipa ogromnog ega koji uživa biti u pravu pa tu mnogi vide razlog njegovih brojnih konflikata s Plenkovićem, s kojim se s druge strane bez puno pompe i medijske pozornosti daleko od očiju javnosti usuglašava o važnim dnevnopolitičkim pitanjima, odlukama i imenovanjima. Ono što Milanoviću kao iskusnom političkom pragmatiku odlično polazi za rukom jest svojevrsno zbunjivanje zbog kojeg protivnik s njim nikada ne zna na čemu je, to ujedno zbunjuje i biračko tijelo pa je tako recimo Milanović s jedne strane desničar, a s druge strane na Vrhovni sud gura Dobronića koji bi se trebao pozabaviti izručenjima Perkovića i Mustača, potom se predstavlja kao političar koji želi razmontirati HDZ, da bi se zatim družio s deklariranim desničarima i zagovornicima tzv. HDZ-ova desnog krila. Zbunjuje Milanović i svojim stavovima o cijepljenju jer se cijepio i trećom, “booster” dozom, dok paralelno s time problematizira covid-potvrde i podržava Mostov referendum, javno dovodeći u pitanje stav ljevice o toj temi, zahvaćajući pritom i ljevicu u Hrvata i ljevicu na razini Europske unije. I u trenutku kada se on javno odricao ljevice, SDP-ovci su po društvenim mrežama pokušavali pronaći opravdanje tvrdeći da on to nije tako ni rekao ni mislio, sve su te tvrdnje pokazatelj njihove slabosti i političke nezrelosti koju je Grbin odlučio presjeći distancirajući se od Milanovića koji je, ako se pita kritične SDP-ovce, za njih odavno prešao na mračnu stranu s koje više nema povratka, stranu zbog koje stranka već sada mora tragati za njegovim nasljednikom, što se dalo naslutiti i iz posljednjih Grbinovih istupa.

Jedini izbor

Međutim, pitanje svih pitanja jest što SDP-u i Grbinu nakon Milanovića preostaje? Stranka je kadrovski opustošena, financijski iscrpljena i doslovce podijeljena, umorna od frakcijskih borbi, a prostor na ljevici koji Možemo zauzima definitivno neće biti dostatan za vladanje pa upravo stoga i nije nemoguće da prije ili poslije ipak pristanu na Milanovićevu napadačku retoriku jer drugog izbora i nekog boljeg kandidata i nemaju, tim više što ni sam Grbin još nije uspio dokazati da je predsjednik oporbe i odrješit političar koji Plenkovića može dovesti u pat-poziciju. Iako Milanović to čini neumjesno i nerijetko iznimno opasno, nedvojbeno je da ga masa percipira kao ozbiljnog političara, za razliku od Grbina, vidljivo je to i na SDP-ovu oslabljenom rejtingu, za koji opet, kakve li ironije, zasluge nosi i Milanović, čija ih politika drži u šaci, jer što god odlučili u ovom trenutku, ne doima se kao ispravno, no u konačnici i Grbin ponešto može učiti od svojeg nekadašnjeg šefa – pravi političar riskira, pa makar taj rizik ponekad bio opasan i pogrešan. I komponenta rizika ono je što Grbinu nedostaje, jer da nije, javnost bi već odavno znala da on ne stoji iza onoga što Milanović servira građanima, ovako i svaka osuda i svaka ograda stižu prekasno i u promašenoj formi.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI