MILANOVIĆ SE BUNI KAD MU JE TO U OSOBNOM INTERESU! Opet sabotira Plenkovićeve veleposlanika, smjenu zapovjednika digao na razinu vojnog udara!

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Svi oni koji su mislili da će izbor Radovana Dobronića za predsjednika Vrhovnog suda smiriti strasti između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića teški su naivci.

U istom tjednu u kojem je Dobronić pozicioniran na Vrhovnom sudu, Milanović pokreće novi sukob s Plenkovićem, problematizirajući slučaj brigadira Burčula.

“To je postrojba koja čuva mene”, poručio je Milanović objašnjavajući zašto je burno reagirao na slučaj Burčul, dovodeći ovu priču na razinu vojnog udara premda je riječ tek o kadrovskim pitanjima u Počasno-zaštitnoj bojni, pri čemu je Milanović jasno već od prvog dana davao do znanja da nije problematično to što se brigadira umirovljuje koliko je problematičan onaj tko je predložen na njegovo mjesto.


Problematično je, međutim, upućenima nešto treće, riječ je, dakako, o imenovanju veleposlanika, o čemu Milanović i Plenković više od pola godine ne uspijevaju pronaći zajednički jezik premda ih njihovi savjetnici uvjeravaju kako je krajnje vrijeme da se s time uhvate ukoštac.

U Plenkovićevu timu uvjereni su kako je Milanović i preko Burčula premijera nastojao uvući u novi sukob kako bi stopirao njegov prijedlog kandidata za veleposlaničke fotelje.



Oprečni interesi

Da je Milanoviću do tih imenovanja stalo, jasno je od početka, kada mu je Plenković još prošle godine predao svoj popis kandidata, on se tome usprotivio zahtijevajući da on predloži svoju polovicu. Nakon što je premijer nevoljko na to pristao, Milanović ide korak dalje pa potencira sukobe tamo gdje ih nema.

Oni koji dobro poznaju pozadinu zbivanja tvrde da Milanović nije sklon Plenkovićevoj ideji da se u Pariz pošalje glavni ravnatelj SOA-e Daniel Markić, dok Plenković nije sklon tome da Milanović imenuje svojeg čovjeka za NATO, što je predsjedniku jedna od najatraktivnijih fotelja, a uz to, Markiću nije sklon ni njegov savjetnik Dragan Lozančić.

Ovo je tema koja se tiče osobno Milanovića, poručuju Plenkovićevi suradnici, kažu da on reagira samo kada se nešto tiče njega osobno pa podsjećaju da predsjednik rukovodi državom koja se suočava s inflacijom, cijenama nafte koje divljaju i koronom koja se nezaustavljivo širi, no to u svojim istupima ne spominje niti ukazuje na probleme koji se odnose na životni standard građana.

Kada se sagledaju njegove gotovo dvije godine mandata, doista je vidljivo da je Milanović svoj burni karakter pokazivao samo onda kada se nešto odnosilo samo na njega.

Prvi je put pobjesnio na sve oko sebe kada se doznalo da je odlazio u klub u Slovenskoj ulici, prosvjedovao je kada je postalo jasno da Plenković ne pristaje na njegovu kandidatkinju Zlatu Đurđević za šeficu Vrhovnog suda, a nastavlja i sada kada je jasno da mu kadrovske križaljke koje se odnose na imenovanje veleposlanika ne idu u prilog.

Način na koji Milanović reagira i teme na koje reagira daju naslutiti kako njemu smetaju limitirane ovlasti koje kao predsjednik ima, no isto tako, iz njegovih se istupa može iščitati kako je on sebe kao političara stavio iznad funkcije koju obnaša.

Funkciju je svojedobno u Ministarstvu obrane obnašao i Milanovićev prijatelj Ante Kotromanović, čiji kadrovi, prema tvrdnjama upućenih, i sada svako malo ulaze u sukobe s kadrovima bivšeg ministra Krstičevića, koji navodno i danas preko nevještog Banožića upravlja tim resorom. Tko god da upravlja resorom, jedno je sigurno, bojnik Antonio Tokić postao je žrtvom i predmetom spora između Pantovčaka i Banskih dvora.

Riječ je o zapovjedniku Motorizirane bojne Vukovi Gardijske mehanizirane brigade, čije je sjedište u Gospiću, tu je dužnost preuzeo u srpnju prošle godine kao nasljednik bojnika Marija Štimca.

Oni koji su Tokića u MORH-u imali prilike upoznati svjedoče kako je riječ o vrsnom profesionalcu koji je ni kriv ni dužan postao žrtva političkog sukoba u koji se, uz Milanovića i Banožića, uključio i predsjednikov savjetnik Marijan Mareković.

Predsjednik je navodno upravo Tokića vidio kao nasljednika brigadira Burčula na mjestu zapovjednika Počasno-zaštitne bojne, međutim, Tokić nema dovoljno visok čin koji zahtijeva formacijsko mjesto zapovjednika Počasno-zaštitne bojne pa su na Pantovčaku planirali njegovo prijevremeno promaknuće, za što im je trebalo nekoliko mjeseci, zbog čega Milanović i jest planirao Burčulovo umirovljenje odgoditi do kraja godine.

Da je Tokić doista bio planiran za tu poziciju, potvrdio je i Mareković koji ga je nazvao mladim i školovanim časnikom, zapovjednikom iz Gospića, potvrđujući da im doista trebaju dva mjeseca da ga uvedu u posao, a taj uvod u posao, prema Marekoviću, odrađivao bi Burčul.

Slučajno ili ne, Tokić korijene vuče iz Sinja, baš kao i predsjednik Milanović koji se ozbiljno zapjenio u pogledu njegova imenovanja. Ulazeći u konflikt s Banožićem, Mareković je potvrdio da je Tokića potvrdio načelnik Glavnog stožera, viceadmiral Robert Hranj, koji ga je predložio za tu dužnost, no Krstičeviću skloni kadrovi iz MORH-a tvrde kako Hranj na dnevnoj bazi mijenja mišljenja te da se Mareković nepotrebno i svisoka upustio u sukob koji mu nije trebao optužujući Banožića da laže.

“Neću povući ni poništiti odluku o umirovljenju brigadira Elvisa Burčula, nemam namjeru raditi štetu Hrvatskoj vojsci svojim izjavama”, poručio je pak Banožić aludirajući na to da Milanović svojim izjavama šteti vojci vršeći pritisak na zapovjednike.

“Vojnici imaju svoj život i vojni put, oni su hrvatska vojska, ne predsjednikova vojska”, rezolutno je poručio ministar obrane, poručujući time da se neće pokolebati pred Milanovićevim zahtjevima o povlačenju odluke o umirovljenju bivšeg zapovjednika Počasno-zaštitne bojne, pri čemu je predsjednik spominjao i moguće blokiranje svih odluka Vlade za koje ima ovlasti.

Kako su se strasti u ovoj priči rasplamsale, tako u MORH-u smatraju da je najgore prošao bojnik Antonio Tokić, perspektivni časnik koji je uz ostalo postao žrtva prepirki između Kotromanovićevih i Krstičevićevih kadrova koji ratuju oko izbora vojnik izaslanika u SAD-u, Rusiji, Velikoj Britaniji i Irskoj.

Upućeni smatraju da je upitno hoće li se to riješiti internim natječajem te strahuju da bi i ovaj proces mogao zapeti, baš kao što zapinje proces u kojem se predsjednik i premijer moraju usuglasiti o imenovanju veleposlanika.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI