Da će biti predsjednik s karakterom, Zoran Milanović najavio je u još u kampanji, kada se borio da dođe na Pantovčak. Ostvarivanjem svojega cilja, Milanović je počeo pokazivati kakav je njegov karakter. Inauguracija je bila sve samo ne tipična, u prve redove zbili su se članovi njegove obitelji i svi oni koji tu po zakonu moraju biti, a on je pak pun sebe poručivao kako od tog događaja nema namjeru praviti ceremoniju.
Teatralno je potom iz Ureda predsjednika izbacio sve biste, uključujući i onu prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u Jasenovcu je pak vrlo jasno dao do znanja da on pozdrav “Za dom spremni” ne podržava i da HOS-ovu spomeniku ondje nije mjesto. Pokazao je to Milanović i u Okučanima na obilježavanju obljetnice Bljeska, koju je demonstrativno napustio.
Zadovoljno je ljevica tada trljala ruke, laskajući si kako su baš u Milanoviću izabrali svojeg autentičnog predstavnika, a onda je uslijedila ona famozna afera JANAF i spoznaja da je predsjednik obilazio čuveni klub Dragana Kovačevića u vrijeme lockdowna. U maniri one “zavadi pa vladaj”, Milanović od tada do danas na svakom koraku pokazuje razmjere i raspon svojeg karaktera te ga je sve teže definirati. Praktički preko noći postao je lider desnice kojoj laska brojnim izjavama i sukobima koje je poveo.
Udar na ljevicu
Zavadio se s Pupovcem, ratovao sa Sanjom Sarnavkom, prozvao Žarka Puhovskog, Dežulovića i razne druge tipove s aktivističke i lijevo-liberalne scene, koju na desnici ne podnose. Napokon je netko rekao istinu i sve ono što ih ide, govorili su desničari dok je Milanović rešetao sve po redu, vraćajući odličja Branimiru Glavašu. Usporedno s time Milanović je hodočastio na braniteljske obljetnice, čavrljao s generalima, dizao na noge bošnjačku političku elitu i odlazio u Hercegovinu u kojoj su ga dočekivali kao heroja. Što se točno s Milanovićem dogodilo, pitanje je na koje je teško ponuditi samo jedan i jedinstven odgovor.
U jednom trenutku vjerojatno je uvidio kako je tajna njegova opstanka u balansu, u maniri sofisticiranog Milana Bandića svima je dao pomalo, ali je to odradio na mnogo perfidniji i odmjereniji način, danas bi mu pak i desni i lijevi štošta zamjerili, ali ni jedni ni drugi to se ne usude izgovoriti naglas, jer jedni su ga birali, a drugi veličali zbog nekoliko izjava i odlikovanja. Zoran Milanović je nadigrao desnicu koja mu je jela iz ruke sve dok se nije doznalo da predsjednik Republike s generalskom elitom radi na pomilovanju udbaških osuđenika Plenkovića i Mustača.
Podijelila se potom desnica na one koji još podržavaju Milanovića i one koji u njegovu činu prepoznaju izdaju, jer vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud. Već se u prvim anketama nakon zahtjeva za pomilovanje moglo naslutiti da Milanović gubi tlo pod nogama i da mu rejting počinje padati. S oduševljenjem su to dočekali u HDZ-u jer premijer Andrej Plenković posljednjih mjeseci svu svoju unutarnju politiku svodi na konflikte s Milanovićem koji je uz pomoć Dinka Cvitana i Vanje Marušić, odnosno svojih ljudi u DORH-u i USKOK-u, razmontirao Vladu i ušao u sukobe s ministrima koji nisu dorasli ni pozicijama ni verbalnim ratovima s prepredenim Milanovićem.
U jednom trenutku Plenkoviću su savjetnici iz najužeg tima dali naputak da potpuno ignorira Milanovića i da ga ostavi da se svađa sam sa sobom. Da je Plenković do kraja poslušao savjete svojih suradnika, danas bi Milanovićev rejting vjerojatno bio još slabiji, umjesto toga, on je na njega poslao sitne HDZ-ove ribe, a onda se i sam uvukao u sukob u kojem su pale teške riječi. Sve je počelo pismom generala u kojem se tražilo pomilovanje Perkovića i Mustača.
Pomilovanje udbaša?
A zatim je uslijedio i konkretan zahtjev za pomilovanje dvojca koji je za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor. Nije Milanović pritom štedio riječi, Plenkovića je nazvao udbaškim gojencem, sipajući salve uvreda na račun premijerova pokojnog oca Marija.
Nedugo nakon što se utišala polemika o premijeru i njegovoj obitelji, uslijedila je rasprava o pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Milanović si posljednjih godina, nošen Rojsovim komplimentima, laska da je on državnik koji je za Hrvate u BiH učinio više nego itko dosad, a HDZ pak autonomiju nad BiH ne prepušta nikomu, pa ni Milanoviću, koji je odlučio inzistirati na tome da se pitanje promjene izbornog zakona u BiH poveže s pitanjem ulaska Finske i Švedske u NATO, što si HDZ ne može dopustiti.
Jasno je da je ta Milanovićeva teorija pucanj u prazno i da Hrvatska nema neku veliku ulogu u odlučivanju o Finskoj i Švedskoj, a jasno je isto tako da su se građani zasitili Milanovićeva napadačkog stava i grube retorike. Lako je to zaključiti i iz posljednjeg Cro demoskopa provedenog za RTL, prema kojem je Milanović u posljednjih mjesec dana, kada je riječ o rejtingu, najlošije prošao.
Premda mu se donedavno laskalo da je najpopularniji političar u državi, njegov rejting je u padu, a u HDZ-u su uvjereni da je to tek početak i da će Milanović sam sebe razmontirati, posebice ako doista pomiluje Mustača i Perkovića. Da bi zbog toga mogao izgubiti praktički već osvojen drugi mandat, nedavno su upozorili u Mostu, a ponešto upozorenja može se iščitati i iz ankete koju je provela agencija Promocija plus. Naime, Milanovića je u ožujku kao najpozitivnijeg političara doživljavalo 23 posto ispitanika, u travnju njih 22 posto, a u svibnju 21 posto, što znači da predsjedniku tri mjeseca zaredom pada rejting.
Silazna putanja
Alarm je to za Pantovčak, na kojem se detaljno analizira i Plenkovićev rejting. Premijer je u svibnju ostvario najbolji rejting od početka godine, najpozitivniji je političar za 18 posto ispitanika, u travnju je pak uživao potporu od 15,5 posto, a u ožujku 16,1 posto, pa bi se moglo zaključiti da je njegov rejting uvelike naslonjen na situaciju u Ukrajini.
Što je Plenković senzibilniji prema toj ratom zahvaćenoj državi, to je njegov rejting ovdje u Hrvatskoj stabilniji. Premda je njegova vlada u posljednje vrijeme prolazila kroz ozbiljne turbulencije, može se reći da Plenković građanima ulijeva povjerenje te da je njegov rejting stabilan, pa i stabilniji od Milanovićeva, koji bilježi silazni trend.
Nije Milanović daleko od istine kada kaže da je ključno pitanje za Hrvate u BiH promjena izbornog zakonodavstva koja bi za njih značila jednakopravnost, međutim, riječ je o pitanju za koje hrvatsko biračko tijelo nije pretjerano zainteresirano, mnogima nije jasno zašto bi Hrvatska ulazila u sukobe s NATO-om zbog situacije u BiH, stoga se i Milanovićev rejting dovodi u pitanje. Sreća je za Milanovića to što se izbori u BiH održavaju ove jeseni, a nakon toga će ova tema, ma koliko važna bila, sama po sebi pasti u drugi plan.
Na jesen pak Hrvatsku očekuje val poskupljenja, a lako moguće i novi val pandemije, međutim, to su teme koje Milanović ne otvara, on kao predsjednik i predstavnik svih građana nedovoljno pozornosti posvećuje temama koje su važne za životni standard građana, umjesto toga, bavi se ideologijom, vadeći kosture iz daleke prošlosti, što će mu šira javnost prije ili poslije zamjeriti, posebice ako se ova socijalna i ekonomska kriza nastave.
Nije Milanović u svojim javnim nastupima dovoljno snažno osudio rusku agresiju na Ukrajinu, što mu je među HDZ-ovcima donijelo etiketu proruskog igrača, a ako rat nastavi ugrožavati energetsku stabilnost Europe, a time i Hrvatske, i ta bi se ruska veza za Milanovićev rejting mogla pokazati problematičnom.
Brojne osude
Vidljivo je da su građani Milanoviću naklonjeni onda kada otvara teme koje se odnose na unutarnju politiku, tada se, iako ponekad ostavlja dojam svojevrsne političke karikature, u nekim dijelovima i s nekim njegovim tezama uistinu teško ne složiti.
Milanović je, međutim, svojim posljednjim istupima izazvao međunarodni skandal, a građani po svemu sudeći ne preferiraju njegovo petljanje u vanjsku politiku jer strahuju od mogućih posljedica njegove vanjskopolitičke retorike, koja je već naišla na brojne osude. Situacija je to koju u svoju korist mora okrenuti Plenković misli li nadigrati Milanovića i na duge mu staze ugroziti rejting.
Umjesto ulazaka u nove, besmislene ratove, Plenković bi Milanoviću trebao uzvratiti civiliziranom komunikacijom, koju treba podići na višu razinu, takav oblik komunikacije nešto je što kod Milanovića ne prolazi.