Ne postoji tema oko koje se predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković mogu složiti bez povišenih tonova, uvreda i trzavica koje su hrvatsku političku scenu svele na krčmu u kojoj dva vodeća krčmara stvaraju ozbiljne probleme. Zbog rasprava o Vrhovnom sudu Hrvatskoj prijeti ustavna kriza, a zbog njihovih polemika o veleposlanicima zastalo je popunjavanje diplomatske mreže, no kako to obično biva, svaki hrvatski politički konflikt ima nešto dublju pozadinu.
Lista kandidata
Kada je o diplomatskoj mreži riječ, HDZ-ovci tvrde da proces koči upravo Milanović koji čeka kraj lokalnih izbora, kada će biti jasno kako je na zagrebačkim izborima prošao njegov kum Joško Klisović, koji je i sam prije nekoliko dana priznao kako postoji mogućnost da ga u slučaju poraza u Zagrebu predsjednik pogura u diplomaciju. Upućeni pak svjedoče kako je to dio dogovora prema kojem bi Klisović trebao otići na veleposlaničku dužnost u London, kako bi zamijenio Plenkovićeva kuma Igora Pokaza. Baš zbog toga Milanović, prema riječima upućenih HDZ-ovaca, sada ulazi u ratove s Plenkovićem kako bi se priča razvukla, a time i vidjelo kako njegov kum Klisović kotira. Istovremeno, Hrvatska nema veleposlanika u Parizu još od početka godine, kada je preminuo veleposlanik Filip Vučjak. Govorilo se da bi u Pariz na poziciju veleposlanika mogao otići Plenkovićev rival Miro Kovač, no zasad ni u samom HDZ-u o tom pitanju nisu postigli konsenzus.
Dio konsenzusa trebao je biti i Davor Ivo Stier, koji se još nada veleposlaničkoj fotelji pri Svetoj Stolici, koja je ispražnjena još od prvog dana ožujka, kada je Neven Pelicarić otišao za savjetnika Zorana Milanovića na Pantovčak. Hrvatska veleposlanika nema ni u Litvi, a ove godine mandati istječu u najatraktivnijim predstavništvima u Washingtonu, Rimu, već spomenutom Londonu, gdje Milanović vidi Klisovića, a osim toga, uskoro će se morati tragati i za nekim tko odlazi u misiju pri NATO-u. Upućeni svjedoče kako su Milanović i premijer Plenković o kandidatima za veleposlanika posljednji put razgovarali krajem prošle godine, no tada nisu uspjeli postići kompromisno rješenje, a priča je u međuvremenu postala još kompleksnijom jer je lista kandidata za rotaciju narasla na 28. Iz Vlade je Milanoviću stigao popis sa 12 kandidata za veleposlanike i konzule, ali on na to nije odgovorio već je od vladajućih zatražio da on kao predsjednik predloži polovicu veleposlanika i konzula, prepuštajući vladajućima drugu polovicu. No Plenković, kojemu je do vanjske politike stalo možda i više nego do domaće, taj Milanovićev koncept nije prihvatio pa se situacija zakomplicirala.
Za to vrijeme Milanović proziva HDZ-ovce tvrdeći da je on jedina brana od njihova potpunog ovladavanja institucijama, ali Plenković je i dalje ustrajan pa mu je nedavno poručio kako na podjelu pola-pola ne namjerava pristati. Ustav, pak, kaže da predsjednik države na prijedlog premijera, a uz prethodno mišljenje famoznog saborskog Odbora za vanjsku politiku, postavlja i opoziva veleposlanike i konzule, ali mu je za svaku odluku potreban supotpis šefa Vlade. Drugim riječima, Ustav za postupak imenovanja zahtijeva suradnju dvojice državnika, koji teško pronalaze zajednički jezik i u manje osjetljivim pitanjima. Prije ili poslije morat će se usuglasiti, tvrde oni koji prate ovu problematiku te naglašavaju kako bi najbezbolnije bilo da sastanak odrade Plenkovićev savjetnik za vanjsku politiku Vladimir Drobnjak i Milanovićev novi savjetnik Pelicarić, ali i za to dva državnika moraju dati zeleno svjetlo.
Sama procedura imenovanja novih veleposlanika zapravo kreće iz Ministarstva vanjskih poslova koje sastavlja listu prijedloga diplomata, ona se potom dostavlja premijeru koji listu šalje predsjedniku, a nakon postignutog dogovora prijedlozi se upućuju saborskom Odboru za vanjsku politiku koji daje mišljenje koje, doduše, nije obvezno. Nakon toga slijedi saslušanje u Saboru, a započinje i proces pribavljanja agremana od zemlje primateljice u koju se diplomati šalju, pa na koncu cijelog procesa predsjednik potpisuje vjerodajnice. Da se Milanovića pita, vjerodajnicu definitivno ne bi potpisao hrvatskom veleposlaniku u Beogradu Hidajetu Biščeviću koji se našao na udaru predstavnika hrvatske manjine u Srbiji, zbog čega ga je Milanović pozvao u Zagreb na konzultacije. Predstavnici hrvatske manjine Biščevića su kritizirali zbog slabašne reakcije na uvođenje bunjevačkog govora kao službenog jezika u Subotici, čime je Beograd pokušao oslabiti hrvatsku zajednicu, na što su Hrvati iz Srbije upozorili ministra Grlića Radmana.
“Ne znam čiju politiku on tamo vodi, tu netko ne govori istinu”, komentirao je Milanović veleposlanika koji je u Beogradu još od svibnja prošle godine, kada je uručio vjerodajnice sprskom predsjedniku Vučiću. Njegovo imenovanje veleposlanikom u Beogradu bilo je jedna od posljednjih odluka o kojoj su se Milanović i Plenković složili, a premijer je tada izjavio da je ideja bila u Srbiju poslati jednoga od najistaknutijih europskih diplomata. Riječ je, inače, o hrvatskom novinaru rođenom u Sarajevu, koji je u Zagrebu završio političke znanosti. U Jugoslaviji se proslavio kao novinar, diplomat i publicist, bio je sudionik skupova UN-a, Konferencije za europsku sigurnost i suradnju te Pokreta nesvrstanih zemalja. Ovaj autor niza knjiga bio je glavni urednik Vjesnika i blizak suradnik predsjednika Tuđmana, koji sam za sebe kaže kako je musliman s velikim H, taj odgovor ponudio je pokojnom predsjedniku kada ga je pitao je li musliman s velikim ili malim M.
Diplomatske blamaže
Osim što je ponosan na svoju blisku suradnju s Tuđmanom, valja reći da je Biščević blisko surađivao i sa Sanaderom, kojega se nije odrekao čak ni kada je bivši premijer neslavno posrnuo. Od njega se u Beogradu očekivalo puno, no očito Hrvati koji ondje žive njegovim angažmanom nisu zadovoljni. Te prijepore Milanović je po svemu sudeći odlučio iskoristiti za novi rat s Plenkovićem koji mu, prema tvrdnjama upućenih, sasvim sigurno neće dopustiti da se igra diplomatskim foteljama jer je to nešto do čega je predsjedniku Vlade veoma stalo. Dopustio ili ne dopustio, jasno je kako Plenković i Milanović neke od ključnih odluka ipak neće moći donositi bez suradnje. Diplomatske blamaže Hrvatskoj sasvim sigurno nisu potrebne, a kroz njih zapravo već prolazimo zahvaljujući tvrdoj kohabitaciji koju vladajući dvojac pokazuje posljednjih nekoliko mjeseci.