MOZAK ZNA ŠTO ĆEMO TEK POŽELJETI UČINITI: Naše nesvjesno vlada svim radnjama koje smo ikada poduzeli?

Zašto ste se zaljubili u svog partnera/partnericu? Zašto ste kupili baš taj stan ili automobil? Kako ste odabrali svoje zanimanje? Na temelju čega donosite odluke?

Kad počnete razmišljati o svojim životnim izborima, dolazite do pitanja slobodne volje. O tome filozofi i teolozi mudruju već stoljećima, no u posljednje vrijeme i znanost ima štošta reći.

Jedno od najvažnijih eksperimenata osmislio je američki psiholog Benjamin Libet (1916.-2007.) još osamdesetih. Smatra se da je u svojim istraživanjima iznio podatke koji podupiru tradicionalno neuroznanstveno stajalište i duboko podrivaju koncept svjesne slobodne volje.


Libet je sudionicima svojeg istraživanja dao jednostavan zadatak da pomaknu zglob u trenutku kada su to poželjeli. Bilo je važno da ne postoji izvanjski čimbenik koji će utjecati na to kada bi sudionici trebali obaviti zadanu radnju. To konkretno znači da nije postojala specificirana vremenska točka u kojoj su sudionici morali pomaknuti zglob, nego su oni to trebali svojevoljno učiniti. Sudionike su posjeli ispred preciznog sata, a imali su zadatak pratiti točku koja se na njemu okretala. Za to su vrijeme sudionici bili priključeni na EEG kako bi Libet i suradnici mogli analizirati aktivnosti koje se događaju u mozgu sudionika.

Naputak koji su unaprijed dobili bio je da pokušaju zapamtiti trenutak (promatrajući poziciju točke na satu) kada su donijeli odluku o micanju zgloba. Rezultati su pokazali da se aktivnosti u dijelovima mozga koji su zaduženi za motoričke radnje događaju u prosjeku oko 550 milisekundi prije radnje, tj. 550 milisekundi prije micanja zgloba. Iznenađujući podatak tog istraživanja pokazao je da se odluke o micanju zgloba kod sudionika događaju u prosjeku oko 200 milisekundi prije pokretanja mišića zgloba. To znači da moždane aktivnosti prethode našoj svjesnoj odluci o micanju mišića zgloba za otprilike 350 milisekundi.



Libet je pokazao da se električna aktivnost u mozgu pojavila mnogo prije nego što su ljudi svjesno namjeravali pomaknuti zglob. Drugim riječima, nesvjesni mehanizmi, kroz pripremu živčane aktivnosti, postavljaju nas za bilo koju akciju koju odlučimo poduzeti. Ali sve se to događa prije nego što svjesno iskusimo namjeru da nešto učinimo. Čini se da naše nesvjesno vlada svim radnjama koje smo ikada poduzeli.

Drugi pristup odgovoru na pitanje upravljamo li svojim odlukama jest promatranje slučajeva u kojima se očekuje nesvjesna manipulacija. Najčešći primjeri dolaze iz marketinga i oglašavanja. Konkretno, “subliminalno oglašavanje” podrazumijeva da u donošenju potrošačkih izbora nemamo nikakvu kontrolu.

Američki stručnjak za marketing James Vicary (1915.-1977.) pedesetih je proslavio tu ideju. Uvjerio je vlasnika kina da iskoristi svoj uređaj za bljeskanje poruka tijekom prikazivanja filma. Poruke poput “Popij Coca-Colu” bljeskale su svake treće milisekunde. Tvrdio je da se prodaja pića znatno povećala nakon završetka filma. Poslije je priznao da je cijela stvar bila podvala, izmislio je podatke.

Zapravo je laboratorijskim eksperimentima iznimno teško dokazati da nas bljeskanje riječi ispod praga svjesnosti može navesti da čak pritisnemo tipke na tipkovnici povezane s tim podražajima, a kamoli da zbog toga mijenjamo svoj izbor u stvarnom svijetu. Zanimljiviji aspekt te kontroverzije jest činjenica da ljudi i dalje vjeruju, što potvrđuju nedavne studije, da se oglašivači koriste metodama poput subliminalnih poruka, premda u većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, postoji jasna zabrana takvih rabota.

No donosimo li odluke bez svjesnog razmišljanja? Da bi to otkrili, istraživači su istražili tri područja: u kojoj se mjeri naši izbori temelje na nesvjesnim procesima, jesu li ti nesvjesni procesi u osnovi pristrani (na primjer, seksistički ili rasistički) te što se, ako uopće, može učiniti da spriječimo nesvjesno donošenje odluka.

Ključna studija ispitivala je temelji li se najbolji izbor u potrošačkim postavkama na aktivnom razmišljanju ili ne. Zapanjujući su nalazi bili da ljudi pametnije odabiru kad uopće ne razmišljaju, posebice na složenim potrošačkim štandovima.

Istraživači su tvrdili da je to zato što su naši nesvjesni procesi manje ograničeni od svjesnih koji pred naš kognitivni sustav postavljaju ogromne zahtjeve. Nesvjesni procesi, poput intuicije, funkcioniraju tako da automatski i brzo sintetiziraju cijeli niz složenih informacija, a to daje prednost u odnosu na promišljeno razmišljanje.

Kao i Libetova, navedena studija koju su 2006. proveli Maarten W. Bos, Loran F. Nordgren i Rick B. van Baaren sa Sveučilišta u Amsterdamu pobudila je velik interes javnosti.

Zaključili su da postoje stvari koje mogu utjecati na naše odluke i usmjeriti naše razmišljanje na koje ne obraćamo uvijek pozornost, poput emocija, raspoloženja, umora, gladi, stresa i predrasuda. No to ipak ne znači da nama upravlja naša nesvjesna razina.

Naime, moguće je biti svjestan navedenih čimbenika. Ponekad im se možemo suprotstaviti, primjerice, postavljanjem sustava vrijednosti.

Studija koju su 1998. proveli Anthony G. Greenwald, Debbie E. McGhee i Jordan L. K. Schwartz sa Sveučilišta Washington tehnikom “test implicitne asocijacije (IAT)” pokazala je da ljudi gaje nesvjesne pristrane stavove prema drugim ljudima (poput rasne ili rodne diskriminacije). Ti stavovi mogu motivirati pristrane odluke u praksi zapošljavanja te pravne, medicinske i druge važne odluke koje utječu na živote ljudi.

Međutim, alarm se može utišati kada se studija pozorno prouči jer pokazuje dva kritična problema hipoteze. Prvo, ako istovremeno pogledate rezultate testova pojedinca i natjerate ih da ponove zadani postupak, to se dvoje neće uvijek podudarati. Također, pokazalo se da su rezultati loš prediktor stvarnog ponašanja u donošenju odluka, što znači da test nema neku posebnu valjanost.

Znanstvenici su nastojali poboljšati način na koji donosimo odluke u našem svakodnevnom životu, poput zdrave prehrane ili štednje, gdje bi nam nesvjesni pristrani procesi mogli ograničiti sposobnosti. Ovdje je revolucionaran rad nobelovca Richarda Thalera i Cassa Sunsteina iz 2008. koji je globalno prihvaćen.

Da bi pomogli poboljšati način donošenja odluka, Thaler i Sunstein tvrde, moramo nesvjesno pristrane procese preusmjeriti na bolju odluku. To se može učiniti laganim “gurkanjem” ljudi kako bi oni mogli automatski otkriti koja je opcija bolja. Primjerice, voće u supermarketu možemo učiniti dostupnijim od slatkiša.

Međutim, novija istraživanja pokazuju da takve tehnike često nemaju učinka. Štoviše, one na koncu mogu dovesti i do još lošijih odluka. Čini se da je za promjenu ponašanja potrebno više od gurkanja.

Temeljni aspekt našeg psihološkog iskustva jest uvjerenje da smo mi činitelji promjena, bilo da je riječ o osobnim ili društvenim okolnostima. Radije želimo prihvatiti ideju da imamo slobodan izbor u svim kontekstima, čak i kada smatramo da smo pod prijetnjom mehanizama koji nesvjesno manipuliraju nama. Međutim, i dalje snažno vjerujemo da imamo manje izbora u nekim odlukama kada nemamo izbora. Primjerice, radije smatramo da imamo svjesnu kontrolu i posredovanje nad našim političkim glasanjem nego nad žitaricama koje kupujemo za doručak. Stoga možemo tvrditi da se naš loš izbor doručka svodio na subliminalno oglašavanje. Međutim, manje smo skloni prihvaćanju ideje da nas varaju društveni mediji.

Znanstveni nalazi u psihologiji često ne pomažu, osim što završavaju u bombastičnim medijskim naslovima. No oni svejedno ukazuju na to da svjesno razmišljanje jače utječe na naše odluke od nesvjesnog razmišljanja. Mogli bismo steći osjećaj da nismo uvijek potpuno svjesni zašto radimo to što radimo. To je možda zato što ne obraćamo uvijek pozornost na svoje unutarnje misli i motivacije. No ipak, to nije ekvivalentno nesvjesnom upravljanju svakom našom odlukom.

U slučajevima kada stvari krenu po zlu, vjerovanje da možemo naučiti i promijeniti stvari nabolje ovisit će o tome koliko ćemo prihvatiti razinu kontrole i vlastite odgovornosti. U slučajevima, pak, kada stvari idu dobro, vjerovanje da možemo ponoviti ili dodatno poboljšati svoje uspjehe ovisit će o prihvaćanju stava da smo u njima imali ulogu.

Alternativa je podložiti se ideji da je sve bilo slučajno ili da nesvjesne sile diktiraju svime što radimo, što dugoročno može biti mentalno razarajuće.

Prema tome, zašto ste se zaljubili u svoga partnera/partnericu? Možda ste se zbog njega/nje osjećali snažno ili sigurno, možda vas je nekako izazivao/la ili je lijepo mirisao/la. Očito, nema jedinstvenog odgovora. Stvar je višeznačna i slojevita.

Ono što možemo učiniti jest da “pokrenemo vijuge” i više promišljamo o svemu što mislimo, govorimo i činimo.

Naravno radi se o daleko kompleksnim procesima koje nam je teško shvatiti i na koje neuroznanstvenici, biolozi, psiholozi pa čak i sociolozi nastoje pronaći odgovore, utječemo li zaista na svoje odluke još uvijek je dio samo teorija.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI