Koliko je samo snage i idealizma bilo nakon bljeskovitog i olujnog oslobađanja zemlje od agresije 1995. godine, koliko se tad vjerovalo u vremena koja su pred hrvatskom populacijom u slobodi i koliko se hrvatskoj mladosti u općoj euforiji obećavalo kako ćemo postati, s obzirom na prostorne potencijale, zemlja razvojne i sigurne budućnosti.
Pomak iz jugoslavenskog i komunističkog totalitarizma činio se najvećim mogućim iskorakom prema konačnoj društvenoj i prostornoj uređenosti i još k tome na ratnom pobjedničkom valu.
Na kojem se politički obećavalo ostajanje u zemlji, gospodarsko, radno, financijsko i sigurnosno zbrinjavanje, podizanje osobnog i društvenog standarda, gospodarsko približavanje razvijenim europskim zemljama, uvođenje demokracije i slobode političkog djelovanja, odmicanje od ideološke totalitarne prošlosti i konačno uređivanje hrvatskog društva i prostora po mjeri ukupne hrvatske populacije u slobodnoj državi i hrvatskom iseljeništvu.
Mislili smo tada u zanosu kako smo napustili sve što nas je privezalo za jugoslavensko-komunistički totalitarizam i prostornu zajednicu prevladavajuće ideološke i nacionalne dominacije uvijek jednih te istih i priklonili se europskoj uređenosti.
Malo je bilo onih koji su sumnjali u teško izboreni put u budućnost i posebno u povezivanje s iseljenom Hrvatskom u razvojnom smislu. Postolujni je idealizam bio na najvećoj mogućoj razini i politički se tad moglo provoditi uglavnom sve što bi Hrvatsku, poput drugih istočnoeuropskih komunističkih zemalja, udaljilo zauvijek od ideoloških stega i ideoloških nasljednika primirenih u vrijeme agresije na Hrvatsku.
Hrvatskoj je tada lustracija bila potrebna vjerojatno više nego nekim drugim zemljama i umjesto ideološkog odmaka provođen je model pomirbe po kojem je jednima i njihovim nasljednicima omogućeno sve, dok je drugima koji su uglavnom oslobađanje zemlje iznijeli na svojim leđima i sa svojim žrtvama ostavljena i dalje vječna povijesna krivnja.
Tada napravljena kriva procjena i pogreška pokazat će se poslije i najvećom, jer se bez provedene lustracije Hrvatska nikad nije oslobodila do kraja nasljedne ideologije ni nasljednih ideoloških, u ratu primirenih kadrova uvijek spremnih u slobodi za vladanje Hrvatskom.
Privid hrvatske slobode potrajao je relativno kratko, a izmjena vladanja stranačko-partijske nove, ali ovaj put političke vojske taj je privid samo pokrila diplomatsko-političkim djelovanjem na novom putu prema europskim vrijednostima ili izravnije prema njihovu dnu po puno gospodarskih, financijskih, razvojnih, demokratskih i inih vrijednosti. Neuređenost je postala hrvatska društvena i prostorna stvarnost, a povijesni se usud stalnog iseljavanja nastavio s dosad najvećim mogućim intenzitetom i posljedicama.
Hrvatska je tako postala europski primjer povrata ideoloških dogmi u vladanju, za koje je i sama Europa Rezolucijom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (2006. godine) potvrdila kako je neosporno riječ o totalitarizmu koji je davno trebalo napustiti, osuditi i micati iz javnog političkog i inog života.
Kako nisu rezolucijom dane i preporuke vladama zemalja, hrvatska se izvršna vlast naravno oglušila na njezino provođenje i ostavila Hrvatsku ideološkim nasljednim generacijama. Rezultati su izravno vidljivi u silini iseljavanja, europskom razvojnom prizemlju i vječnom održavanju hrvatske povijesne odgovornosti.
Nije teško bilo shvatiti kako je za vladanje i kontrolu nad Hrvatskom trebalo primiriti vodeću političku stranku nakon promjena početkom devedesetih prošlog stoljeća, a pogotovo pacificirati njezino vodstvo koje bi eventualno bilo spremno pokušati provesti lustraciju. Ozračje koje je stvarano s tim ciljem, istina, imalo je osnova u političkom prethodnom djelovanju, ali i da nije, nasljedni bi politički, diplomatski, novinski i ostali javni aparat bio usredotočen na isti model usmjeravanja Hrvatske.
Osnove su neuređenosti hrvatskog društva i prostora postavljene pomirbenim modelom, neprovođenjem lustracije i posebno uvođenjem isključivih političkih vlada kojima su ponajmanji problem predstavljali političko postavljeni mediokritetski stranačko-partijski kadrovi gotovo na svim bitnim mjestima, a pogotovo na najvažnijim resornim izvršnim.
Provođenje takvog obrasca vladavine nad Hrvatskom traje već popriličan broj godina, i to praktički bez iole ozbiljnijih promjena, reformi, političkih odmaka od nasljedne ideološke prošlosti i bez imalo želje za usmjeravanjem Hrvatske prema sigurnosti, stabilnosti i razvojnoj poželjnosti.
Hrvatska po tom obrascu ostaje zarobljena u prošlosti, političkoj determiniranosti i pozicijskoj europskoj prizemnosti. Razrada zato postavljenih pretpostavki neuređenosti po svom vremenskom redoslijedu nečinjenja i redu značenja u recentnoj političkoj dominaciji nad svime neka bude doprinos razmišljanju i logičnom poimanju.
1. Politička, tehnička, kadrovska, vrijednosna, ideološka i svaka druga organizacijska osnova djelovanja dosad vladajućih političkih stranaka-partija nad Hrvatskom početak je i temelj hrvatske neuređenosti u slobodi. Ideološka je nasljednost vidljiva u cijelom razdoblju neovisno o formi pokazivanja pripadnosti, a Hrvatska je praktički u cijelosti prepuštena stranačkoj vojsci i njezinu bespogovornom podaništvu vrhu stranke/partije, što kao posljedicu ima političku ustajalost i postupanje primarno po političkom osjećaju s vrha u funkciji dolaska na vlast ili održavanja na njoj. Vrijednosni sustav se pritom uglavnom ne pojavljuje ni po osobnosti ni po obrazovanosti ni po mogućnosti promišljanja i spoznaje ni po potvrđenom na poslovima prije političkog ulaska, ali ni po primarnosti zvanoj interesi ukupne hrvatske populacije. Sve se određuje u stranci/partiji, a logika i znanost su samo usputna kategorija ili najamna varijanta.
2. Izborni je sustav postavljen primarno u interesu stranke/partije i omogućuje pravi izbor kandidata na listama i pogotovo na izvršnim pozicijama neovisno o univerzalnim vrijednostima, već samo prema odanosti stranačkom/partijskom vrhu. Biračima se prepušta tek tehnička mogućnost zaokruživanja njihova izbora, dok su izravna biranja osobnosti i sposobnosti praktički nemoguća. Tehnički je zato dohvat glasača u političkoj apatiji pokazanoj s malim udjelom izlazaka na izbore moguć u razgranatoj mreži stranačkih ogranaka i kroz obavezu članova, simpatizera i nagovorenih, njima pridruženih dobivanja izbora s malim udjelom u ukupnom biračkom tijelu. Demokracija su pritom europske vrijednosti i pozicije hrvatske nebitnosti kojima se nakon dohvata političkih pozicija stranački vrh i stranačka vojska posebno ne opterećuju.
3. Izborne su jedinice nakon sada već više od dvadeset godina upotrebe i silnih demografskih promjena uvjetovanih prirodnim kretanjem i iseljavanjem postale nezakonite jer su odstupanja po broju stanovnika između njih deset u nekim jedinicama prešla čak i 15 posto iako zakon dopušta do 5%. Posebna su priča 11. i 12. izborna jedinica s kojima se odstupa od osnovnih demokratskih izbornih načela zato što ne pokrivaju stvarni birački potencijal i omogućuju mimo elementarne političke logike izvršno upravljanje Hrvatskom s primarnim interesom vladanja umjesto potreba ukupne hrvatske populacije. Cijeli je izborni sustav doveden do apsurda i vladavina se naroda (osnovna definicija političkog djelovanja) svodi na politički apsolutizam ili determinizam i interesni pragmatizam.
4. Stranačko-partijsko organiziranje, izborni sustav i izvanzakonske izborne jedinice postavili su političko prosuđivanje, odlučivanje i postupanje u sam politički stranačko/partijski vrh i omogućili prema njihovu političkom osjećaju održavanje na vlasti neovisno o rezultatima političkog djelovanja. Pritom se koristi biračka apatičnost, nevjerovanje u promjene i u konačnici iseljavanje mladog biračkog tijela uvijek sklonog promjenama. Rezultat je svega prevladavanje potrebe za vladanjem nad hrvatskim razvojnim interesima i praktički nestanak bilo kakve stranačke/partijske demokracije, itekako bitne za promjene i reformske zahvate na državnoj razini. Cijeli je sustav poprimio obrise zaleđenosti, vremenskog zastoja, zatvorenosti i primarne potrebe interesne izdrživosti. Ostali mogu ostati doma ili se iseliti uslijed osobnog nezadovoljstva viđenim i doživljenim.
5. Nadogradnja je ovako postavljenog i provođenog obrasca došla s prelaskom iz prevladavajućih tehnomenadžerskih vlada na gotovo isključive stranačko/partijske vlade. Nije to bio slučajni prijelaz, već planski kako bi se cijeli upravljački sustav prenio na uži stranačko-partijski vrh i upravljanje Hrvatskom usmjeravalo po političkom osjećaju i po potrebi ideoloških nasljednika. Posebnih kriterija kadrovskog biranja i postavljanja nije bilo i svaki je podanik i udivljenik mogao postati sve što zaželi partijsko-stranački vrh. Nacionalne su razvojne koncepcije postale gotovo nevažne i Hrvatska je polako i sigurno kretala prema anacionalnom sustavu upravljanja, uz naravno formalno prisvajanje nacionalne simbolike i po potrebi hrvatskih povijesnih civilizacijskih vrijednosti samo na razini retorike. Takvim se modelom dosegla razina na kojoj nema u Hrvatskoj niti jedne javne osobe neupitne hrvatske identitetske izražajnosti koja nije napadana djelovanjem “koalicionih” i ostalih novinskih najamnika.
6. Političko-diplomatske vlade. Poslije se pokazalo kako su pretežito političke vlade bile samo prijelaz prema političko-diplomatskim vladama, u kojima se upravljačka moć suzila na samo jednu osobu. Time se cijeli upravljački sustav podigao iz realne svakodnevice i počeo funkcionirati gotovo isključivo po njezinu političkom osjećaju, i to u funkciji ostanka na vlasti. Hrvatska je tako svedena na političko-diplomatsku svojinu, nacionalna je razvojna strategija postala samo formalna obaveza pisanja i prezentacije programa, dok su provođenja pomaknuta u drugi plan. Ukupno se djelovanje svelo samo na javnu prezentaciju i ostavljanje dojma, što i je u osnovi političko-diplomatskog djelovanja i primirivanja hrvatskih nacionalnih potreba.
7. Koalicionizam se u Hrvatskoj primijenio u svom najsebičnijem obliku pa su tako primarnost postali “koalicioni” interesi, nastavak vladavine nad Hrvatskom i anacionalno javno postupanje izvršne, isključivo stranačko-partijske selekcije bez kriterija sposobnosti, obrazovanosti i slično i potpuno pacificiranih i također bez kriterija postavljenih saborskih sedentarnih stranačko-partijskih vojnika.
8. Postavljeni model upravljanja Hrvatskom testira se u svom širem obliku već više od dvadeset godina, a u užem već šestu godinu. Ukupni su rezultati za Hrvatsku isti, s osjećajem kako je jedino u Hrvatskoj vrijeme stalo ili se čak vratilo na ideološku razinu prije hrvatske slobode. Dosegnuti je stranačko-partijski apsolutizam postao obrazac kontroliranja i usmjeravanja hrvatskih nacionalnih interesa i potreba praktički s jednog vrha ili samo jedne stranačko-partijske i izvršne vladajuće pozicije. Hrvatska je time podijeljena na vladajuću i pripadajuću njoj garnituru izvan stvarnosti i ostatak hrvatske populacije koja negativnu hrvatsku stvarnost doživljava svakodnevno.
9. Postavljajući model vladanja Hrvatskom prema potrebi i želji ostanka na vlasti i kontroliranja hrvatskih nacionalnih ciljeva, ostali su interesi u takvim uvjetima postali nebitni pa je prepuštanje poslovnih interesa drugima izvan nacionalnih okvira hrvatska stvarnost. Podosta bi se takvim primjera moglo navesti.
10. Politička je hrabrost ukazivanja na negativnosti takvog modela vladanja unutar vladajućeg miljea u današnjoj Hrvatskoj praktički nestala, iako su demografske, financijske, gospodarske i ine posljedice vidljive svakom, ali baš svakom tko se imalo zamisli u samoći svojih misli.
11. Završna je i najgora moguća posljedica gotovo bi se moglo reći programirane neuređenosti reakcija hrvatske mladosti, koja više ne može slušati ni gledati političke predstave niti osjećati sigurnost u vremenu koje dolazi. Podjela hrvatskog društva na stranačko/partijsku idilu i složenu svakodnevicu ostalih ne izaziva više u njima bunt i potrebu za promjenama jer svoje promjene traže u uređenim društvima, podižući time hrvatski iseljenički idealizam na posebnu vrijednosnu razinu.