Nama Hrvatima, sasvim je dovoljno da nas Srbi konačno priznaju i poštuju u državotvornom, kulturološkom i civilizacijskom smislu. To je neki minimum, ali i maksimum očekivanja.
U „Hrvatskom tjedniku“, nedavno je izašao intervju s priznatim britanskim filozofom profesorom Edijem Pivčevićem. Profesor Pivčević je tom prilikom izvrsno definirao razloge zbog kojih u našem društvu nikako ne uspijevamo razviti smislenu polemiku između suprotstavljenih političkih tabora i svjetonazora. Među ostalim, tako profesor Pivčević govori i sljedeće: „ Čovjek kao misaono biće duguje sam sebi ispitati razloge svojih uvjerenja. U običnome životu ljudi se ne razmišljajući drže raznih stečenih ili naslijeđenih političkih, ideoloških, vjerskih i drugih nazora i predrasuda, i to, kao što je dobro poznato, vrlo često priječi ili čak onemogućuje racionalni razgovor među raznomišljenicima.“
Apsolutno se slažem s ovom izjavom profesora Pivčevića, s time da bih još dodao, uz žaljenje kako na „ovim prostorima“ nisu jedino takozvani obični ljudi zacementirani na nekim svojim pozicijama izgrađenim na predrasudama i krivim uvjerenjima, već oni koji ih u tom misaonom smislu oblikuju, a to su političari, novinari, razne javne ličnosti, i vjerski poglavari.
Rijetki imaju hrabrosti racionalno se upustiti u potragu za objektivnom i cjelovitom istinom, i zato iz povijesti, kao iz samoposluge, uzimaju samo ono što im je potrebno kako bi obranili „istinu“ u koju su se prethodno već uvjerili. Takvi ne istražuju već prosto traže ono što im je nužno kako bi njihova istina postala jača, uvjerljivija.
Aktualni sukob dviju crkvi, srpske pravoslavne crkve i hrvatske pravoslavne crkve (zasad i dalje nepriznate) dobar je primjer te zatucanosti i selektivnog biranja činjenica. Njihova galama na javnu scenu izbacuje i dublji problem, a to je pitanje identiteta pravoslavlja u Hrvatskoj. I jedna i druga strana lažu, odnosno bolje rečene prikrivaju onaj dio istine koji im ne odgovara. Srpska pravoslavna crkva proglasila je hrvatsku pravoslavnu crkvu, zajedno s većinom lijevih medija, ustaškom organizacijom koju je osnovao sam Ante Pavelić. To je djelomično istinita, ali opet nepotpuna istina koja više skriva nego što otkriva o čitavoj priči. Pavelić jest potaknuo osnivanje, i dao legitimitet Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, ali njeni korijeni sežu mnogo dalje u prošlost.
Hrvatski pravoslavci, ustvari su većinom Srbi koji se u političkom smislu, osjećaju i deklariraju kao Hrvati. A kada netko misli i diše hrvatski, onda je on bez obzira na prezime, i vjeroispovijest, prvo Hrvat, a tek onda pravoslavac, pa ako hoćete i Srbin. Radi se o psihološkoj i civilizacijskoj kategoriji koja odgovora na pitanje kakav je i od čega sastavljen naš identitet. Zloglasni ban Khuen Hedervary, uništio je ideju o hrvatskom pravoslavlju, odnosno o Srbima, koji su prvo Hrvati, a tek onda Srbi i pravoslavci. Nakon drugog svjetskog rata pravoslavni svećenici koji su služili u Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, osuđeni su u montiranim procesima i streljani. To je još jedan dio istine, koji iz Srpske pravoslavne Crkve nitko ne spominje. Sve što su oni voljni primijetiti i reći, kao i čitav niz medija koji ih podržavaju jest da je HPC bila osnovana od ustaša. Dalje od te poluistine, niti žele vidjeti, niti su voljni druge saslušati.
Tu se vraćamo na profesora Pivčevića. Ali i suprotna strana, ako ćemo pošteno, nije voljna sagledati sve implikacije i proturječnosti svoje inicijative za priznavanjem Hrvatske pravoslavne crkve. Novinar Marko Jurič rekao je kako u Hrvatskoj ima 16 000 Hrvata pravoslavaca, i na toj tvrdnji on temelji ovaj zahtjeva. Ali gdje su ti ljudi, tisuće vjernika koje on spominje i zašto nisu prisutni u većem broj na religijskim obredima Hrvatske pravoslavne crkve?
Jurič, ili ne razumije, ili se pravi da ne shvaća kako su ti Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti, istovremeno i Srbi, i nitko nema pravo od njih tražiti odricanje od srpstva. Nama Hrvatima, sasvim je dovoljno da nas Srbi konačno priznaju i poštuju u državotvornom, kulturološkom i civilizacijskom smislu. To je neki minimum, ali i maksimum očekivanja.
Pravoslavna Crkva treba biti otvorena za Srbe, koji se jednako ili još više osjećaju Hrvatima, ali onda ona ne treba biti samo Hrvatska pravoslavna crkva, niti se njene vjernike treba automatski prozvati Hrvatima. Ona jednostavno treba biti pravoslavna, i na taj način jednako biti otvorena svima. Predznak srpska ili hrvatska, jasno označava političke kriterije koje mora ispunjavati svaki vjernik, i to je uistinu problem. Samo taj problem ne može se riješiti istovjetnim i agresivnim odgovorom. Vi želite biti Srbi, e sad ćete silom biti Hrvati! Takve ideje, nit su moralno i vjerski ispravne, niti su političke pametne. Ako želimo otrgnuti srpsku manjinu od štetnog utjecaja Beograda i srpske pravoslavne crkve, onda to ne možemo napraviti tako što ih sve pretvorimo u Hrvate, već tako što s njima uspostavimo dijalog, te im objasnimo, da nemamo s njima problema zato što su Srbi, već radi toga što žive ovdje stoljećima, a nisu, makar malo, i Hrvati. Tek kad Srbi prihvate Hrvatsku kao svoju domovinu, onda će i cijela Hrvatska prihvatiti njih. Ne možemo živjeti složno, dok god se po vašim crkvama pjevaju četničke pjesme, rehabilitiraju četnički zločinci, i slave četnički pokolji. Jednostavno, dragi moji Srbi, to ne ide.
Nadam se kako će bar dio vas u sljedećoj godini, po julijanskom kalendaru, to konačno shvatiti i prihvatiti. Neka vam je mir i dobro. Hristos se rodi!