Nekih se stvari ne želite sjećati. Svi mi imamo nekakve mehanizme obrane, mehanizam brisanja memorije od traumatičnih, teških situacija. Tako sam i ja taj događaj izbrisao. Sjećam ga se na rupe. Dolaze mi pojedine slike, fragmenti, boja zida u traumi, lice šefa kirurgije, sestre koje trče gore-dolje… Ali vonj, taj smrad paljevine i čađe, njega nikada nisam uspio izbrisati. Njega ću se sjećati do kraja života… kaže dr. Edi Karuc za Zadarski.hr, voditelj Jedinice intenzivnog liječenja Opće bolnice Zadar, prisjećaju ću si tog kobnog 30. kolovoza 2007. godine. On je bio jedan od nekoliko desetaka liječnika medicinskih djelatnika prije točno četrnaest godina, dočekali na Odjelu kirurgije stradale vatrogasce s Kornata.
Tog dana u uvali Šipnata na Velikom Kornatu, između 14.55 i 15.20, u požaru je stradalo trinaest vatrogasaca s područja Šibenika, Tisnog i Vodica. Šest vatrogasaca iz vatrogasne postrojbe Šibenik – Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman preminuli su na mjestu događaja, a sedmorica preživjelih, uz teške opekline po tijelu, helikopterom i gliserima u večernjim satima prebačena su u zadarsku bolnicu. Dovedeni su Karlo Ševerdija (18), Josip Lučić (19), Ante Juričev-Mikulin (22), Tomislav Crvelin (22), Frane Lučić (23), Ante Crvelin (24) i Marinko Knežević (52).
nakon pružene prve pomoći i stabilizacije tjelesnih funkcija, trojica vatrogasaca su vozilom Hitne pomoći odvezena u Traumatološku kliniku u Zagrebu, a dvojica u Kliničku bolnicu Dubrava. Ubrzo su preminuli od posljedica teških opeklina.
U Zadru su preko noći ostali Ante Juričev-Mikulin i Frane Lučić, koji su sutradan prebačeni u Klinički bolnički centar Split. Ante Juričev-Mikulin preminuo je u KBC-u Split 16. rujna, a jedini preživjeli vatrogasac, Frane Lučić, nakon oporavka je otpušten na kućno liječenje.
“Taj dan nisam bio dežuran, dežurali su dr. Biljana Benček i dr. Nedžad Beganović, kao anesteziolozi na JIL-u. U dežurstvu je bilo i nekoliko kirurga, mislim dr. Tihomir Dunatov, dr. Ivan Rakvin i dr. Vedran Basioli. Prošlo je dosta vremena i ne bih htio nekoga ispustiti” govori dr. Karuc.
Kad sam došao u bolnicu, već su počeli dovoziti prve stradale. Znam da sam pitao zašto ih dovoze u Zadar i od nekoga sam, više ne znam koga, dobio odgovor da u Splitu nema mjesta. Vatrogasci su stizali jedan za drugim. Dežurnih je bilo malo i odmah sam počeo zvati druge liječnike kod kuće, anesteziološke tehničare, sestre, da nas bude što više, jer nismo znali koliko će doći stradalnika i u kakvom su stanju. Htio sam da budemo potpuno pokriveni i spremni na maksimalnu medicinsku pomoć. Uskoro je cijela bolnica bila na nogama. Moji liječnici su se rasporedili tako da je svatko prihvatio jednog vatrogasca – opisuje šef zadarskog JIL-a.
Vatrogasci su bili u teškom stanju. Kod sve sedmorice, gotovo 90 posto tijela bilo je u opeklinama četvrtog stupnja. Pojedini su na sebi još imali dijelove vatrogasne opreme.
“Stanje im je bilo jako teško. Tolike opekline nije bilo moguće preživjeti. Znali smo da neće dugo izdržati., potresno priča dr.Karuc.
Kaže prvi kontakt sa stradalima teško je za opisati.
“Kad sam vidio u kakvom su stanju bili, uh… Ne znam kako bih vam taj trenutak opisao. Svi mi, i kao ljudi i liječnici, imamo neke svoje mehanizme obrane i brišemo memoriju od neugodnih iskustava. Barem ja imam takav mehanizam. Liječnici u bolnici, pogotovo na JIL-u, nađu se u svakakvim situacijama i nije jednostavno nositi se s posljedicama traumatičnih događaja. Nešto uvijek ostane. Neki fragmenti, kao rupe u sjećanju. Cijele te večeri ja se ne sjećam” govori dr. Karuc, danas i u funkciji zamjenika ravnatelja zadarske bolnice dr. Željka Čuline.
“Znam da vatrogasce nismo pitali ni tko su ni što im se dogodilo. Pitali smo ih ime i prezime i osnovne medicinske podatke, jesu li na nešto alergični i slično. Tko je mogao, tko je bio pri svijesti, rekao nam je kako se zove. Sjećam se da je samo jedan tražio vode. „Žedan sam, jako sam žedan”, rekao je, a mi smo nastojali što prije im pomoći. Osnovni medicinski podaci su nam jako važni da znamo za svakog pacijenta prilagoditi odgovarajuće tretmane” – kaže i još dodaje da je prvi zadatak anesteziologa u takvim situacijama održati čovjeka na životu, odnosno njegove vitalne funkcije.
Kad se krene prisjećati te noći na traumi zadarske bolnice dr.Karuc kazuje samo jednu riječ- kaos!
“Kaos! Kao da je bio rat. Ali ne kaos u smislu da nitko nije znao što radi, nego kaos u strci i jurnjavi na sve strane. Znam da je dr. Tihomir Dunatov zamatao opekline, sestre su trčale gore-dolje, nosile su kreme. Ostali smo bez dermazina kojim se mažu opekline, a trebalo nam ga je na desetine kila. Zvali smo djelatnice apoteke da hitno dođu, a one su sve rezerve odmah stavile na raspolaganje. Sve je funkcioniralo kako je trebalo. U jednom trenutku na traumi je bilo više od trideset liječnika, kirurga, anesteziologa, anestezioloških tehničara, instrumentarki, sestara… Ali sve je štimalo, svi su dali više od sto posto sebe. Svi su htjeli pomoći najbolje što znaju i mogu” navodi dr. Karuc, koji je šef JIL-a postao nekoliko mjeseci ranije, na proljeće te 2007. godine.
“U tom nekom organizacijskom smislu za mene je taj događaj bio vatreno krštenje. Za vrijeme rata nisam radio u bolnici, bio sam u sastavu 112. brigade, tako da nisam imao iskustva s istovremenim prijemom više bolesnika ili ranjenika, kao što su moji kolege imali u ratu. Mislim da smo te večeri dobro reagirali, da smo se dobro organizirali. Sutradan smo bili strašno umorni, ali i sretni da smo dali najbolje od sebe da im pomognemo. Bio sam ponosan na kolege i njihov pristup. Nitko nije rekao da nešto neće napraviti, ponosno ističe Karuc.
Nažalost, svi osim Frane Lučića su preminuli. Po njihovom stanju, stupnju ozljeda, liječnici su znali da neće biti dobro. Opekline su bile preteške, a u bolnicu su došli skoro šest sati od događaja.
Za stradavanje 12 vatrogasaca na Kornatima nitko do danas nije odgovarao.