Hrvatska ima novog ministra obrane. Dosadašnji ministar državne imovine Mario Banožić zasjeo je u vruću stolicu Ministarstva obrane. Dok se u Ministarstvu imovine bavio privatizacijom neperspektivne imovine uknjižene na državu, poput bivše političke škole u Kumrovcu ili perspektivnije poput hotela na jadranskoj obali, novopečeni vojni ministar u novom resoru bavit će se potpuno novim temama. Kako shvaća iznimno zahtjevnu ulogu prvog čovjeka ministarstva obrane, vidjeli smo iz prve izjave novog ministra nakon što je u javnost procurila informacija kako bi upravo on mogao postati čelni čovjek MORH-a. „Da biste bili ministar opće obrane, morate imati tri stvari. To vam je jednostavna jednadžba s tri nepoznanice: dobar izborni rezultat, biti stručni i korektni u svom poslu i radu, i odluka mandatara“, izjavio je Banožić. Bilo bi dobro da je u ovu jednadžbu uvrstio i četvrtu stvar – da novi ministar nešto zna o vojsci! Međutim, takva su vremena da je ta „četvrta nepoznanica“ očito suvišna. Banožić je izjavom s početka mandata na najjednostavniji način oslikao način funkcioniranja vlasti u Hrvatskoj. Dakle, prema njegovu mišljenju, važno je da imaš jaku izbornu bazu, važno je da si korektno obavljao prijašnje poslove te da imaš povjerenje mandatara. Kada ispuniš ta tri uvjeta, tvrdi ministar, možeš sve što želiš. Samo nebo je granica. Sasvim je sporedna tema znaš li nešto o poslu i resoru koji ćeš na kraju preuzeti. To će se, očigledno, učiti u hodu. Ako je vjerovati natpisima u medijima, novi ministar nije služio ni vojni rok – služio je civilno za vrijeme trajanja vojnog roka.
Bez vojnog znanja
Sve izneseno navodi nas na zaključak kako će se odluke o vojnim nabavama i budžetu za vojsku u mandatu novopečenog ministra donositi na nekom drugom mjestu – u kabinetu predsjednika Vlade. Andrej Plenković očigledno je u MORH poslao kadar koji će bespogovorno ispunjavati sve njegove namjere vezane za oružane snage. Ovim potezom anulirao je moguće trzavice koje su za mandata Damira Krstičevića na čelu MORH-a često znale izbijati na relaciji MORH – Vlada. Plenkovićevo potpuno preuzimanje MORH-a počelo je još s imenovanjem novog povjerenstva za nabavu višenamjenskog borbenog zrakoplova kojem je na čelo postavio šefa svog kabineta Zvonimira Frku Petešića. Ovim činom, ali i imenovanjem novog ministra koji je postavljen s ulogom činovnika za prijenos i izvršenje naredbi, Plenković je na sebe preuzeo sve buduće uspjehe i neuspjehe MORH-a. Pritom bi mu bilo barem donekle lakše da je odabrao ministra koji barem zna razliku između tenka i topa, ali to je odluka Andreja Plenkovića. Šalu na stranu, ministar Banožić nema doticaja s vojskom i nema vojnog znanja, i to ga u prvi mah diskvalificira za ovu iznimno osjetljivu dužnost, ali postoji niz primjera u svijetu u kojima su menadžeri obavili odličan posao u ministarstvima obrana. Međutim, kako bi sustav na čelu s menadžerom funkcionirao, treba zadovoljiti nekoliko preduvjeta. Prvo, potreban je kvalitetan tim na koji se može osloniti, a tu su u MORH-u tanki. Drugo, potrebno je imati osigurane izvore financiranja, a to je ono što će se u MORH -u, potpuno je jasno, prvo rezati. Štoviše, prema dobro uhodanom receptu po izbijanju koronakrize, škare ministra financija prvo su zahvatile sektor obrane. U takvim okolnostima vojska ne treba očekivati ništa dobro u ovom mandatu, već da solidarno podnese teret krize koja će biti iznimno teška i bolna.
Izvori iz Vlade nedavno su potvrdili nešto o čemu smo pisali još prije pola godine. Naime, Hrvatska definitivno ostaje bez vlastitog lovačkog zrakoplovstva jer će eventualni novi ugovor za nabavu zrakoplova biti potpisan tek pred kraj mandata ove Vlade. Tako da novi ili rabljeni zrakoplov u HR može stići, u najboljem slučaju, tek za četiri godine. No, dok ti isti zrakoplovi i posade koje treba uvježbati postignu potpunu punu operativnu sposobnost, proći će još nekoliko godina. Pritom valja podsjetiti vojne planere, pa i novog ministra, kako će svi preostali resursi Migova isteći 2023. te niti jedan neće smjeti biti u zraku nakon toga. Čime Hrvatska namjerava premostiti nekoliko godina do nabave novog zrakoplova i tko će čuvati naše nebo? Poznajući našu politiku i birokraciju spas će vjerojatno tražiti u NATO mehanizmu kolektivne sigurnosti, odnosno, zatražit će pomoć susjedne Italije i Mađarske koje će preuzeti zadaće air policinga iznad hrvatskog nacionalnog teritorija. Gubitak lovačkog zrakoplovstva predstavljao bi za sve oružane snage na svijetu šok od kojeg bi se teško oporavile. Ono što naša administracija ne shvaća je kako se gubitkom sposobnosti lovačkog zrakoplovstva ne gube samo goli strojevi, već i dragocjeni kadar pilota, inženjera i tehničara mehaničara. To je jedan međuovisni sustav koji se teško gradi od nule. Kada je u pitanju Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i oružane snage općenito, zadivljujuća je razina manjka ambicija i hrabrosti da se ponude nova rješenja. Pojedini analitičari ovaj fenomen objašnjavaju činjenicom kako iznimno mali broj ljudi u Hrvatskoj općenito prati vojne teme, a na čelne pozicije u sustavu obrambene politike dolaze ljudi kojima je cilj odraditi mandat, a ne mijenjati stanje na bolje. Možda u ovim tezama i ima istine jer nikako drugačije ne možemo objasniti činjenicu kako se nitko nije potrudio ponuditi alternativu gašenju lovačkog zrakoplovstva. Do 2023., kada će preostali migovi morati biti prizemljeni, ima sasvim dovoljno vremena da se s nekom tvrtkom ili savezničkom vladom sklopi ugovor o najmu četiri zrakoplova.
Tuđe nebo
Također, sasvim je dovoljno vremena da do tada piloti prođu proces obuke i osposobljavanja kako bi spremni dočekali prizemljenje migova i uvođenje zamjenskog zrakoplova u operativnu funkciju HRZ-a. Zrakoplovi se čak mogu unajmiti kao dio budućeg ugovora o nabavi novog zrakoplova, odnosno, ova opcija može biti sastavni dio ugovora. Kako bi se to realiziralo, potrebno je proces nabave pokrenuti s mrtve točke pa čak, zbog nacionalne sigurnosti koja je došla u pitanje, ići i na direktnu pogodbu s prijateljskom i savezničkom vladom. Najgora opcija koju je hrvatska vlast mogla izabrati je ova koja je aktualna – sjediti skrštenih ruku i čekati da vrijeme učini svoje te da ostanemo bez zrakoplovstva. Koliko je bilo pametno na čelo ministarstva obrane postaviti čovjeka koji ne razumje niti osnovne vojne pojmove, pokazat će vrijeme. Međutim, vrijeme u kojem će djelovati i geopolitička situacija u bližem susjedstvu ne nagovješćuje ništa dobra. Pored standardnih otrovnih strelica koje s vremena na vrijeme prema Hrvatskoj odapne Vučić, kako bi barem na taj način podigao atrofiranu Srbiju, sve veći izazov za cjelokupnu jugoistočnu Europu predstavlja izuzetno agresivna vanjska politika Erdogana i Turske. Turska vojska trenutno je aktivna u Siriji, Libiji, Azerbajdžanu, a gradi bazu i u Kataru. Zbog istraživanja podvodnih resursa, nafte i plina, Turska je u posljednje vrijeme na ivici rata s Grčkom i Egiptom. Sve to prate ogromna izdvajanja za opremanje vojske koje Turska u posljednje vrijeme provodi. Grade se veliki flotni sastavi, kupuju novi zrakoplovi, proizvode nove bespilotne letjelice. Hrvatska bi na ove aktivnosti itekako trebala obratiti pozornost jer je Erdogan Bosnu i Hercegovinu proglasio zonom od posebnog interesa Republike Turske. Turski lider sudjeluje na predizbornim skupovima bošnjačkih stranka, šalje zapaljive poruke i prijeti…. Neće proći dugo vremena, a Jadranom će zaploviti turski brodovi kako bi Zapadu pokazali svoju snagu.
Agresivni susjedi
Svoje prisustvo će opravdavati zaštitom interesa ugroženih Bošnjaka u BiH. Legitimitet za prisutnost će dobiti pozivom jedne od nacionalnih i vjerskih zajednica iz BiH-a, a kako će se Hrvatska u svemu tome postaviti, tek treba vidjeti. Prvo, pozivanje na kolektivnu sigurnost u ovom slučaju ne znači ništa jer su i Grčka i Turska članice NATO-a pa ih je od otvorene konfrontacije odvratio tek izniman napor njemačke kancelarke. Bitka za energetske resurse u Sredozemlju i rastuća moć Turske otvara još jedno bolno pitanje iz Hrvatske obrambene politike – raketne sposobnosti Hrvatske ratne mornarice. Naime, sadašnje protubrodske rakete HRM-a odavno su već trebale biti zamijenjene novijim verzijama, ali kao što je slučaj i s HRZ-om, tako se i s HRM-om država bavi tek od prigode do prigode. Hoće li novi ministar promijeniti takvu politiku i biti vjesnik preporoda oružanih snaga? Sumnjam, ali dajmo čovjeku priliku…