Pod svjetlom plamena globalne zdrastvene krize izazvane pandemijom virusa COVID-19 jasno se uočavaju konture nove velike geoekonomske i geopolitičke igre.
Rađa se bipolarni svijet strukturiran oko SAD-a i Kine i njihova sve žešćeg sučeljavanja.
Zdravstvena kriza nije samo učinila jasno vidljivom smjenu geopolitičkih epoha i pozicioniranje na vrhu globalne moći dviju suprotstavljenih sila nego je i direktno utjecala na ubrzanje ranije započetih globalnih repozicioniranja u borbi za svjetske resurse i transformaciju liberalnog poretka. Kina je brzim zatvaranjem epidemije na svome tlu dokazala svoju moć i sposobnost preživljavanja i nimalo skromno pokazuje ju ostatku svijeta. Peking šalje pomoć europskim državama, prije svih najteže ugroženoj Italiji, donacijama zdravstvene opreme i slanjem timova liječnika i drugog zdravstvenog osoblja. Koliko god se udar epidemije koronavirusa na SAD činio strašnim, u stvarnosti je to za najmoćniju državu svijeta i za njezinu ekonomiju problem koji nimalo neće ugroziti američku globalnu ekonomsku, političku i vojnu dominaciju. SAD će nakon krize koronavirusa, potpuno je sigurno, zadržati svoju poziciju, a na vrhu će joj se pridružiti ojačali kineski suparnik. Sadašnji primarni i budući sekundarni učinci pandemije svojim opsegom i snagom razorno će djelovati na globalno gospodarstvo i pridružiti se sinergijskim učinkom ranije pokrenutim instrumentima transformacije svjetskoga geopolitičkog poretka. Ubrzat će ono što se već dugo zbiva – uspon Kine na razinu svoga američkoga suparnika.
Bipolarni svijet
U tijeku je nova velika igra na “svjetskoj šahovskoj ploči“, kako je u svojoj glasovitoj knjizi “The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives“ globalno nadmetanje za premoć nazvao američki diplomat i geopolitičar, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjedničkog mandata Jimmyja Cartera – Zbigniew Brzezinski. Nastavljač tradicije velikih američkih geopolitičara, koji su u povijesti oblikovali američku vanjskopolitičku doktrinu Halforda Mackindera i Nicholasa Spykmana, među prvima je prepoznao novu veliku igru na “svojoj“ šahovskoj ploči obilježenoj usponom Kine. Dok su mnogi izražavali sumnju u njegove zaključke, Brzezinski, koji nikada nije prestao biti dio američkog establišmenta i kreatora američke vanjske politike, ostao je pri svojim procjenama do kraja života. Nova velika igra uspona Kine i stvaranja bipolarnoga svijeta s dvjema dominantnim silama, Kinom i SAD-om, te partnerima s njima uvezanima manje ili više čvrstim vezama – odvija se gotovo potpuno suglasno njegovim davno postavljenim postavkama.
Izrasta nova blokovska podjela svijeta ili sustav G2, kako ga je duhovito u svojim kasnim radovima nazvao Brzezinski, pokušavajući ga slikovito i jednoznačno opisati.
Novu veliku igru pokreću procesi transformacije liberalnog poretka, sada u pravcu deglobalizacije, dakle, potpuno suprotnom od sada dominirajućih procesa globalizacije.
Cijeli proces deglobalizacije u koji svijet, slučajno ili možda ipak ne, ulazi upravo u plamenu pandemijske krize odvija se usporedno s težnjom mnogih država ili integracija država za izgradnjom svojim imperijalnih struktura ili obnovom svojih nekadašnjih carstava u obliku prilagođenom sadašnjem povijesnom trenutku. Teško je ne vidjeti da se, primjerice, i ruska i britanska i turska politika gotovo otvoreno oslanjaju na prispodobe svojih nekadašnjih carstava. Ni francuska geopolitička doktrina nikada nije odustala od kontrole bivših subsaharskih afričkih kolonija kroz sustav tzv. françafrique. Globalizacija je odradila svoje i u novoj velikoj igri bipolarnog svijeta sada treba otkloniti nagomilane posljedice neoliberalne agende koje umanjuju moć država i slabe vanjski nastup ključnih aktera geopolitičke igre. U cilju obnove moći starih globalnih aktera i jačanja moći novih pretendenata, kao što je Europska unija, u borbi za pozicije globalnoga svjetskog utjecaja potrebno je ponovno vraćanje kvalitetnih radnih mjesta, prije svega u industrijskom sektoru natrag u matične države, matičnom stanovništvu. Za stjecanje nove moći i slabljenje protivnika kao što je Kina, treba stvoriti nove dostavne pravce industrijskog kompleksa i srezati one povezane s Kinom i azijskim dijelom nove velike igre. Pojednostavljeno rečeno, dok su se u fazi globalizacije radna mjesta izvozila tamo gdje je jeftinija radna snaga, sada se odvija obrnuti proces vraćanja proizvodnih radnih mjesta u SAD i Europu.
Moćni katalizator
Globalizacijski procesi u svojoj završnoj fazi stvorili su preveliku ovisnost o industrijskim proizvodima i komponentama uvezenima iz Kine, čime se jačao konkurent, a slabila vlastita pozicija u globalnom nadmetanju.
Zdravstvena kriza izazvana pandemijom koronavirusa sada se iskazuje kao moćni katalizator pokrenutih promjena jer već u ovim trenucima djeluje kao multiplikator brzine razvoja događaja, a u budućnosti će neizbježnim ekonomskim potresima oblikovati novi deglobalizirani poredak.
U toj velikoj smjeni geopolitičkih epoha moć se ne koncentrira samo oko dominirajućih SAD-a i Kine nego se raspodjeljuje na dva moćna bloka koja se oko vodećih globalnih igrača okupljaju te se stvara nova blokovska podjela svijeta. Umjesto nekadašnjeg zapadnog demokratskog i komunističkoga bloka predvođenog SSSR-om, stvaraju se dva nova bloka oko SAD-a i Kine motivirana prije svega ekonomskim probicima i kontrolom svjetskih bogatstava gotovo bez ikakvih u praktičnom djelovanju značajnih ideoloških odrednica. No, američka politika u nadmetanju s Pekingom sve češće u istupima vodećih političara naglašava komunistički karakter kineske vlasti, iako to prethodnih godina nije bio tako čest slučaj, iz jednostavne potrebe da se novoj velikoj blokovskoj igri na šahovskoj ploči svijeta ponovno da ideološki oblik. Iako je sasvim jasno da stvarna praksa kineskoga vodstva, nedipolomatski rečeno, ima više bliskosti s originalnim Mussolinijevim doktrinarnim zamislima o unutarnjem ustroju društva i države.
Dinamika cijelog procesa deglobalizacije nije tako jedostavna kako na prvi pogled izgleda jer svi koji imaju snage pokušavaju se ponovno repozicionirati na međunarodnoj sceni i proširiti svoj utjecaj. Oni se tuku u sjeni najmoćnijih globalnih igrača, čas pod zaštitom jedne, čas druge strane, pokušavajući pobrati što više mrvica s velike šahovske ploče.
U najtežoj je situaciji Europa i njezina Europska unija koja, kako su mnogi i predviđali, sve više upada u procjep između dviju globalnih sila.
Najveća žrtva
Dok će SAD i Kina – iz čijih se trgovačkih ratova i opakih geoekonomskih i geopolitičkih nadmetanja na ovaj ili onaj način izrodio koronavirus – u konačnici imati najmanje posljedica za svoja masivna, ali i elastična i prilagodljiva gospodarstva, uloga najveće žrtve cijeloga kompleksa zbivanja mogla bi pripasti upravo Europskoj uniji. I do krize koronavirusa europski stratezi upozoravali su na opasnost ulaska u škripac sučeljenih sila SAD-a i Kine, ali sada nakon pošasti koronavirusa izvjesno je da će ta opasnost biti višestruko pojačana. Planovi EU-a koje proklamira Europska komisija o stvaranju globalne Europske unije i ulasku u nadmetanje za poziciju globalne moći ionako su u startu bili na klimavim nogama, prije svega zbog slabe unutarnje kohezije paradržavne strukture Europske unije, a sada imaju sve manje šanse za ostvarenje.
U oluji zaraze koronavirusom, koja razara gospodarstva, SAD i Kina definitivno su učvrstili svoje pozicije i postupcima na međunarodnoj sceni jasno navještavaju novi bipolarni poredak svijeta. On će funkcionirati u atmosferi njihova sve oštrijeg nadmetanja na samome vrhu, što jednostavno znači da će se svi ostali morati prilagođavati novoj paradigmi svijeta koju će onu postaviti.
Jedina šansa za održanje Europske unije u dramatičnim novim okolnostima promjene geopolitičkih epoha je međusobna solidarnost unutar Europske unije i solidarnost moćnijih članica s ekonomski slabijim članicama europske integracije, posebice s onima koje su najteže pogođene zdravstvenom krizom. Ako Europska unija u prvim ključnim trenucima pandemijske krize nije bila od velike pomoći ugroženim državama članicama, sada mora biti predvodnica rješavanja ekonomskih problema koje će iza sebe ostaviti kaos izazvan zarazom koronavirusom. Jedini način održavanja minimalne unutarnje kohezije, samog opstanka Europske unije i kakvog-takvog održavanja na razini konkurentnosti s novim moćnicima svjetskoga poretka su, dugoročno gledano, financijski transferi iz fondova Europske unije članicama kojima je to potrebno. Ne bude li te naknadne ekonomske solidarnosti u potpunoj izvjesnoj gospodarskoj krizi, Europska unija će se uistinu naći u procjepu sučeljavanja novih divova blokovskoga svijeta i neće imati nikakve šanse sudjelovati u nadmetanjima na svjetskoj razini.
Doprinos povijesti
Čelnica Europske komisije Ursula von der Leyen, svjesna ovih činjenica i podržana od hrvatskoga predsjedništva Vijeća Europske unije, u govoru u Europskom parlamentu pozvala je na unutarnje jedinstvo svih članica u sučeljavanju sa zdravstvenom i započetom ekonomskom krizom.
“Kada je u Europi uistinu trebao vladati duh svi za jednoga – jedan za sve, odgovor mnogih u početku je bio – samo za mene… Povijest nas gleda. Učinimo pravu stvar zajedno s jednim velikim srcem, a ne sa 27 malih“, pozvala je Ursula von der Leyen. Izlaganje je završila citirajući velikog Konrada Adenauera, prvoga njemačkog poslijeratnog kancelara u čije je doba Njemačka iz ruševina izrasla u moćnu gospodarsku silu. Citirajući Adenauerovu konstataciju da je “povijest zbroj svega što se moglo izbjeći“, pozvala je na izbjegavanje scenarija neusklađenog i pojedinačnog kriznog djelovanja država članica EU-a, što bi moglo izazvati urušavanje integracije u budućnosti. Europska unija ne bi trebala dati doprinos povijesti još jednim scenarijem koji se mogao izbjeći.
Europsko vijeće, odnosno šefovi država i vlada članica EU-a, potom su podržali prijedlog Europske komisije da se iz kohezijskih fondova izdvoji 37 milijardi eura za investicijsku aktivnost u gospodarstva država članica radi izbjegavanja posljedica zdravstvene i gospodarske krize. No, oko čvrsto definirane i jedinstvene Unijine financijske strategije prevladavanja krize, koja ugrožava i sam opstanak Europske unije, još nije postignuta puna suglasnost.
U novoj, velikoj geopolitičkoj igri Europska unija jednostavno mora odigrati svoju veliku igru kako bi se održala na površini i u konačnici osigurala svoju opstojnost na međunarodnoj sceni.