OBAVEZNO PLAĆANJE U RUBLJIMA RUSIJI NEĆE STVORITI JAKU VALUTU! Potpuno suprotan efekt Putinova ekonomskog plana: rubalj neće uništiti dolar ni ekonomski naštetiti SAD-u

Foto: Kremlin Pool, Guliver Image

Gotovo istog trena nakon što su ruski tenkovi 24. veljače prešli ukrajinsku granicu, Amerika i druge zapadne države “zamrznule su” (čitaj: zaplijenile su) Središnjoj banci Ruske Federacije oko 300 milijardi američkih dolara ili cijelu polovicu njezine financijske imovine, u Hrvatskoj bismo rekli “deviznih pričuva”, a da zbog toga nitko u Washingtonu, Londonu ili Frankfurtu nije morao ni ustati sa stolice, kamoli poslati na Moskvu svoje tenkove ili bombardere.

Za usporedbu, to je iznos za koji svi hrvatski građani moraju raditi oko pet i pol godina, a svi građani Ruske Federacije, njih 144 milijuna, dva i pol mjeseca. Te rezerve Rusija je prikupljala punih 16 godina, a ostala je bez njih preko noći. Kako je to bilo moguće? Otkud Americi takva moć? Zar Ruska Federacija takvo što nije mogla spriječiti?

Središnje banke svih država ili valutnih unija koje emitiraju i koriste vlastitu nacionalnu ili teritorijalnu valutu prikupljaju imovinu u vlastitom novcu, u novcu drugih država ili unija, te u monetarnom zlatu, kako bi njihove zemlje imale dovoljno novca za plaćanje uvozne robe i kako bi osigurale stabilnu primjerenu vrijednost (tečaj) svojim nacionalnim valutama. To znači da moraju prikupljati onu stranu valutu kojom najčešće i najviše plaćaju robu, proizvode i usluge koje uvoze.

Izvanredan privilegij

Ali središnje banke ne mogu strani novac – eure, jene ili dolare – dulje vrijeme i u većim iznosima držati na bankovnim računima po viđenju jer takva štednja nosi troškove i nagriza je inflacija. Zato središnje banke strani novac koji prikupe ulažu u vrijednosne papire, obveznice, većinom državne, najvišeg boniteta, koje daju barem mali prinos: za jene kupuju japanske, za juane kineske, a za dolare američke državne obveznice, kod brokerskih kuća i investicijskih banaka, u Japanu, Kini ili Sjedinjenim Državama.

No te obveznice središnje banke ne mogu držati “kod kuće”, u svojim trezorima jer one nisu otisnute na papiru, nego su digitalni zapis u kompjutorima u registrima u državama koje su ih emitirale. Zato SAD lako može “zamrznuti” (ali ne i prenijeti vlasništvo na sebe) dolarske obveznice koje je bilo tko kupio: dovoljno je da svojim bankama i depozitorijima zabrani da do daljnjega prenose vlasništvo nad obveznicama na nekog drugog, čime držateljima obveznica onemogućava njihovu prodaju, odnosno pretvaranje u “gotovi” novac, keš kojim se može kupovati neka roba, proizvodi ili druge valute.



To državama čije se obveznice najviše traže i kupuju osigurava izvanredan privilegij da svoje obveznice pretvaraju u financijsko oružje, da zamrzavanjem njihove financijske imovine kažnjavaju one čije im se ponašanje i postupci iz bilo kojeg razloga ne sviđaju. U posljednjem slučaju to je oružana invazija Rusije na Ukrajinu, ubijanje i protjerivanje Ukrajinaca te razaranje ukrajinskih gradova i infrastrukture. Naravno da se državama koje žele zadržati “pravo” i “slobodu” da napadaju druge zemlje i narode ili nekomu otimaju njegovo legalno stečeno vlasništvo – u čemu se posebno ističu Ruska Federacija, Kina i Sjeverna Koreja – takva moć Amerike, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke ili Japana nimalo ne sviđa.

Njihove središnje banke i dalje moraju držati novčane rezerve, ali ne žele da one budu u obveznicama koje Amerika, Europa ili Japan lako mogu zaplijeniti, nego u novcu i obveznicama vlastitih država i država njihovih političkih istomišljenika i vojnih saveznika: za Rusku Federaciju to su ponajprije Kina i Indija.

Monetarno iskustvo

Prvi korak za takvo što je da njihove nacionalne valute na cijelom globusu postanu novac u kojemu će se roba, proizvodi i usluge fakturirati i plaćati u puno većim iznosima nego sada. Nakon toga i držanje deviznih pričuva u tim valutama dobilo bi svoj ekonomski smisao, a zemlje potencijalni agresori izbjegle bi opasnost da ih Zapad već i zbog prijetnje agresijom kažnjava zapljenom financijske imovine.

Štoviše, i one bi u svijetu postale ravnopravni “igrači”, i one bi stekle moć da svojim novčanim rezervama discipliniraju i kažnjavaju države i narode čiji se postupci njima ne sviđaju ili ih ugrožavaju. I one bi postale ekonomske velesile koje bi svojom financijskom imovinom utjerivale strah u kosti drugim narodima kao što to već desetljećima može Amerika. Sada je, međutim, takva mogućnost jako daleko od stvarnosti. No ruski predsjednik Putin ipak je zaključio da mu okolnosti idu na ruku i pružaju šansu.

Prodaja ruske nafte i plina za eure i dolare, nakon što je Zapad uveo sankcije Rusiji, “izgubila je svaki smisao”, rekao je Putin na sjednici Vlade Ruske Federacije. “Kao što znate, tijekom proteklih tjedana nekoliko zapadnih zemalja odlučilo je zamrznuti rusku imovinu.

Zapad je de facto uništio kredibilitet svojih valuta. Sjedinjene Države i EU praktički su se oglušile na svoje dužničke obveze i prije Rusije. Neki su to već naslućivali, ali sada svi u svijetu znaju da se obveze u (američkim) dolarima i eurima ne moraju izvršavati.” Ruski predsjednik ugledao je tako priliku da brojnim zemljama, zato što su se prema Rusiji i njezinoj invaziji na Ukrajinu ponijele “neprijateljski”, nametne obavezu da ruski plin i naftu ubuduće plaćaju u ruskoj valuti, rubljima.

Zapravo, baš kao što i Hrvatska cijene svojih usluga, na primjer u ACI-jevim marinama, i strancima ističe u vlastitoj moneti, kunama, tako nema ničeg prirodnijeg nego da i Rusija cijene svojih barela nafte i kubika prirodnog plina ističe i naplaćuje u vlastitoj nacionalnoj valuti rubljima, a ne u dolarima ili jenima. A ako će rusku naftu i plin plaćati rubljima, bit će opravdano i razumno da i uvoznici te nafte određeni krupniji dio svojih deviznih pričuva drže u obveznicama Ruske Federacije denominiranima u rubljima. Rubalj će se tako uvrstiti među vodeće svjetske valute pričuva, a Rusija će ojačati svoj ekonomski imperij. Vlastiti je novac, međutim, lako stvoriti, teško je navesti druge da ga koriste, staro je monetarno iskustvo.

Postoje, naime, jaki povijesni razlozi što veliki svjetski izvoznici svoju naftu, plin, ugljen, uranij, zlato, pšenicu, kukuruz i ostalu najvažniju robu kalkuliraju, fakturiraju i naplaćuju upravo u američkim dolarima, a ne, na primjer, u indijskim rupijama ili u kenijskim šilinzima. Taj razlog krije se u činjenici da zemlje s velikim vanjskotrgovinskim suficitima, mjerenima stotinama milijardi na godinu, dolare imaju u što uložiti, a indijske rupije i kenijske šilinge – nemaju. Ni eure zapravo nemaju u što uložiti.

Na cijelom svijetu samo Sjedinjene Države imaju dovoljno veliko i likvidno tržište na kojem se može kupiti obveznica za 46 bilijuna (tisuća milijardi) dolara. Za razliku od kontinentalne Europe u kojoj se poduzeća, gradovi i države većinom financiraju bankovnim kreditima, a minimalno izdavanjem dužničkih vrijednosnih papira, u Sjedinjenim Državama je obrnuto: ondje se privreda u prvome redu financira emisijom obveznica, a tek manjim dijelom kreditima. Iz godine u godinu Amerika privlači i više od 60 posto svih globalnih ulaganja u privatna poduzeća.

Polazna pozicija

Europska unija izdala je svoje prve “prave”, zajedničke, eurske obveznice, za koje jamče sve zemlje članice, takozvane “inauguralne zelene obveznice”, tek 12. listopada prošle godine, u iznosu od 12 milijardi eura. A samo u prvom kvartalu ove godine Rusija je na tekućem računu plaćanja s inozemstvom zabilježila suficit od 58,2 milijarde dolara: ako tim dolarima želi obnoviti imovinu svoje središnje banke, stvoriti nove devizne rezerve, u koje će ih vrijednosne papire uložiti ako ne u dolarske?

U rješavanju tog problema Putin se okreće Kini i Indiji, zemljama koje se prema Rusiji, nakon njezine agresije na Ukrajinu, nisu ponijele otvoreno “neprijateljski”: prva zato što je i sama jednopartijska diktatura, a druga zato što su i Rusija i Ukrajina od nje zemljopisno, kulturalno i mentalno jako daleko. Uz pomoć Kine i Indije, vjeruje Putin, Rusija će uništiti postojeći američki “unipolarni” svjetski ekonomski i politički poredak i obnoviti vlastiti imperij. No polazna pozicija joj baš nije osobito solidna.

Dok su postojali sovjetski blok i Vijeće za uzajamnu ekonomsku suradnju (Comecon), Rusija je mogla reći da s devet posto svjetskog stanovništva predstavlja velesilu od 10,5 posto svjetskog gospodarstva. “Putinov blok” (Rusija i pet zemalja koje su na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda glasali protiv rezolucije kojom se od Rusije zahtijevalo da smjesta zaustavi agresiju na Ukrajinu) sa 2,5 posto stanovništva čini jedva 3,5 posto svjetske ekonomije (izračunao je think-tank Bruegel). Istodobno, nacije koje su na UN-u glasale protiv Rusije predstavljaju oko 80 posto globalnog gospodarstva: prema narodima svijeta koji su se prema njoj “postavili neprijateljski” Ruska je Federacija ekonomski patuljak, skupa sa svojim saveznicima. Rusija danas nije ni sjena Rusije iz vremena hladnog rata.

Ruski rubalj nije na popisima valuta u kojima se u svijetu obavljaju plaćanja niti je među svjetskim valutama pričuva, nije ni u sastavu obračunske jedinice Međunarodnog monetarnog fonda “specijalna prava vučenja” (eng. SDR), a nije ni moneta u kojoj države emitiraju svoje obveznice kao u tuđem (inozemnom) novcu. Nakon izbacivanja jedanaest vodećih ruskih i tri bjeloruske banke iz platnog sustava SWIFT i bijega međunarodnih kartičarskih kuća iz Rusije Putinov režim financijsku komunikaciju s civiliziranim svijetom pokušava uspostaviti putem kineskog platnog sustava CIPS, indijskog SFMS-a (kratica od Structured Financial Messaging System) te globalnih kanala plaćanja kriptovalutama.

Histerična želja

Sve to donekle Rusiji može pomoći u robnoj razmjeni, prodaji nafte, plina i poljoprivrednih proizvoda (što uz oružje čini većinu njezina izvoza), te kupnji strojeva i uređaja koji su joj potrebni za razvoj, ali neće od rublja stvoriti jaku valutu niti će pomoći njezinim nastojanjima da ekonomski uništi Sjedinjene Države. Događa se upravo suprotno!

Spremnost Amerike da (“kao nevoljki šerif u gradu”, kako piše Robert Kagan) osim oružanog, preuzme odgovornost i globalnog financijskog policajca, navodi mnoge zemlje u razvoju da svoje devizne pričuve napune upravo američkim državnim obveznicama jer one njihovim inozemnim ulagačima služe kao jamstvo da neće biti opljačkani.

Nakon svega, europske zemlje pojedinačno, a uskoro bi to mogla učiniti i Europska unija kolektivno, pristaju na ruski igrokaz (“monetarni teatar apsurda”, kako piše vodeći američki think-tank Institut Peterson) i plaćanje ruskog plina i nafte u rubljima.

To će ruskoj valuti možda pomoći da se pojavi na svjetskoj rang-listi najviše korištenih moneta u platnom prometu i da postigne cijenu u drugim valutama (tečaj) za koji će ruska središnja banka smatrati da je primjeren. Ali niti će to ruski novac učiniti globalno važnim niti Rusiju ekonomski utjecajnom, niti će dokrajčiti “unipolarni” svjetski poredak na čelu s Amerikom – čija je ekonomija gotovo petnaest puta veća od ruske.

Da takvo nešto postigne, Rusija bi morala stvoriti tržište vrijednosnih papira jednako veliko barem kao i europsko, uvesti političku i vlasničku demokraciju, uspostaviti pravni poredak koji štiti manjinska vlasnička prava, razviti burze novca i kapitala. Za to bi joj, baš kao i Americi, trebala stoljeća. A dok to ne učini, civiliziranom ostatku svijeta će i dalje moći prijetiti jedino svojom histeričnom željom za moći i utjecajem i svojim atomskim bombama.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI