OBJAVILA DNEVNIK KOJI JE PISALA U IZBJEGLIČKOJ KOLONI: Poznata srpska novinarka: ‘Hrvatski vojnici nisu dirali konvoj’

Novinarka RTS-a Vesna Damjanić prisjetila se akcije Oluja i njezinog iskustva koje je tada proživjela odlazeći iz rodnih Kistanja.

Otkrila je kako je prilikom odlaska i svih dana provedenih u koloni pisala dnevnik, te kako je tek sada, nakon 25 godina, smogla snage pročitati ga.

“Hoću da znam kuda vodi ovaj put mene i život moj, čiji je početak i čiji je kraj…”, i tako, u sebi u izbjegličkoj koloni koja ide ka Srbiji ponavljam stihove Partibrejkersa, čiju smo kasetu samo četiri dana ranije u Kninu, na legendarnom zidiću, non-stop puštali.

Imam sedamnaest godina. I ovako vidim svoj svijet tog kolovoza 1995, doslovce, bez naknadnih dotjerivanja i korekcija, ni gramatičkih ni političkih.

Put u nepoznato



“Čak 240.000 pripadnika srpskog naroda putuje u nepoznato. Tom broju pripadam i ja sa svojom obitelji, znanim i neznanim prijateljima.

Danas je dan četvrti – 7. 8. 1995. i nalazim se negdje iza Banje Luke na putu za Srbiju ili nešto već tako slično jer se cilj još ne zna, ali ovaj narod puno to i ne brine; uglavnom, Republike Srpske Krajine više nema, ona ne postoji, pale su pod ustašku vlast sve njezine općine u roku od 24 sata, sem Istočne Slavonije, za čiju se sudbinu još ne zna.

Vojnici nas ne diraju

Hrvati su zauzeli i Knin i Kistanje (6. 8. 1995. u 8 AM) i ostale gradove. Kolone civila u autima, traktorima, na motorima, biciklima i pješke sa nešto malo svojih stvari kreće se sporo, ali i sigurno bar za sada (konvoj ne diraju hrvatski vojnici i artiljerija).

To se zove veliki egzodus Srba tj. ja to shvaćam kao veliku tragediju i žalost. Sve su to užasni prizori i scene, narod bježi i ostavlja sve svoje. Ni ja sama ne znam odakle da počnem i što da zapišem…

Kako sam ja sve ovo do sada podnijela, ni sama ne znam opisati, valjda je dobro. Umorna sam, iscrpljena, u nekom iščekivanju, strahu…

“Priča se da nas je Srbija prodala”

Ne znam kako su ljudi u svijetu reagirali na sve ovo. Krajina je očito ‘pala bez metka’ nakon pet godina borbe, ljudi smatraju da je njihova tj. naša zemlja prodana od ‘naše’ Srbije i Miloševića, ali to ništa ne mijenja situaciju.

I o tome ne mogu puno pisati jer ni sama ne znam šta je točno, a šta ne. Moje pisanje moram privesti kraju jer se krećemo dalje. Želim samo da put dobro prođe.”

I prošao je, ali ne lako. Nakon tri dana, nakon granatiranja kod Brčkog, teškog prelaska Drine kod Rače, stigli smo do Srbije”, ulomak je dnevnika srpske novinarke.

“I nakon 25 godina, taj put još traje”, kaže danas.

Oluju smo oprostili, ali nismo zaboravili

“Tog 4. kolovoza kada je krenula “Oluja” imala sam, rekoh, sedamnaest godina. Već četiri godine sam bila izbjeglica, jer je moje selo, Velika Glava pored Šibenika, bilo prva linija fronte, a moja kuća je ostala na hrvatskoj strani. Živjela sam u Kistanjama, a kao gimnazijalka, redovno sam pisala dnevnik. Da postanem novinarka odlučila sam kasnije. Što nije slučajno, naravno. U koloni sam čak dala i naslov svom putu – “Velika seoba Srba RS Krajine”. Tek sada vidim koliko sam precizno koristila znakove interpunkcije. I koliko sam bila tupa od šoka, skoro bez emocija.

A njih je uvijek mnogo u ovo vrijeme – kada se sjećamo “Oluje”. “Oluju” smo oprostili, što nam se dogodilo – nismo zaboravili. Kuću smo obnovili, nove domove sagradili. Učimo našu djecu da je najvažnije biti čovjek, a da snagu treba crpiti iz tragedija poput “Oluje”. Uznemire nas politički pokliči svake godine u ovo doba jer, kao i svako čudo, oni traju tri dana, a moji roditelji i tisuće Srba koji su se vratili na svoja ognjišta 365 dana grade suživot sa susjedima Hrvatima. I dobri su u tome. I jedni i drugi. Incidenata ima i oni samo pokazuju koliko je važno da se istinski razumijemo i da zajedno gradimo budućnost, poštujući žrtve prošlosti na obje strane”, kaže Vesna Damjanić i dodaje:

“Vjerujem u suživot”

“Danas, četvrt stoljeća kasnije, vjerujem da je više nego ikada vrijeme da se složimo da su najvažniji suživot i tolerancija. I da na tome radimo svaki dan, svojim osobnim primjerom. Zato, svaki put kada posetim roditelje, mojoj ćerki Iskri kažem da su se njezini baba i did vratili tu, u svoju kuću u Dalmaciji, jer tu i pripadaju. Jer je to ono naše čemu ću se i ja uvijek vraćati i dijeliti život sa susjedima, rođacima i prijateljima. Bez obzira na nacionalnost. Na kraju , ali i na početku, važno je biti i ostati Čovjek. To me je naučio moj ćaća. A Partibrejkersi u pjesmi kažu ‘biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj. Sloboda je u nama. Mi smo sloboda‚” zaključuje za Espreso.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI