ONA ZNA KAKO PRONAĆI SVOJE MJESTO POD ZVIJEZDAMA: Bivša hrvatska rukometašica u Njemačkoj radi kao poštar!

Marin Franov/PIXSELL

''Sve više mladih želi pobjeći, pronaći svoje mjesto pod zvijezdama. Ja sam prva koja će vam reći: Idite, radite što želite i budite plaćeni za to!'', poručuje ova hrabra 29-godišnjakinja

U njemački se Lörrach bivša rukometašica iz Slavonskog Broda, Ivona Bednjanec (29) preselila i počela graditi novu karijeru radeći kao – poštar. Odlučila se boriti i testirati sreću i svoju snagu, iako, kako kaže da odlazak iz Hrvatske nije bila jednostavna odluka.

– Danas, nakon točno 365 dana od polaska, napokon znam za što sam se borila! Sva pitanja koja sam postavljala dok sam putovala prema svom cilju, dobila su odgovor… – kazala je Ivona za SBonline.

Po struci je Ivona upravni referent, s fakulteta se ispisala prije zadnjeg ispita pa nema diplomu. ”Nisam htjela biti dio statistike na Zavodu za zapošljavanje. Nisam htjela kao diplomirani ekonomist raditi na sezonama, čistiti iza drugih ili služiti nekoga. Nisam htjela sjediti kod kuće i čekati da mi posao sredi tata, stric, susjed ili neka tamo deseta osoba. Zapravo, najiskreniji odgovor je taj da nisam htjela živjeti u Hrvatskoj”, rekla je.

Surovost života u Hrvatskoj

Da se nije 15 godina bavila rukometom, Ivona kaže da ne bi bila svjesna lošeg stanja u Hrvatskoj. Djevojke iz drugih zemalja naime bile bi plaćene pet puta više, a imale bi prava, osiguranje, radni staž.

”Naša realnost je drugačija ma da se moj klub natjecao u 1. ligi. Meni kao školarki, a kasnije i studentici taj novac je bio dovoljan kako bih mogla reći da sam samostalna Cijeli život sam provela na parketu, radeći ono što volim. Dvorana mi je bila drugi dom, a lopta sastavni dio mene. Mislila sam da ću cijeli život igrati samo rukomet, ali sudbina je imala druge namjere. Ono što ne možete izbjeći u sportu su ozlijede, a iste nisu ni mene zaobišle. Kada sam shvatila da više ne mogu raditi ono što volim, da sam u jednom trenutku postala nitko i ništa jer više nemam 100% funkcionalno tijelo, zapitala sam se: Čemu sve to? Za što sam ja dala skoro 15 godina svog života? U veoma kratkom vremenu, od samih zvijezda dotaknula sam dno… Nisam imala posao, nisam mogla igrati rukomet, nisam imala funkcionalnu ruku – a pitanje je bilo da li ću je više ikada i imati” priča Ivona koja se pomirila s činjenicom da nema smisla kukati već da se treba primiti posla i poraditi na vlastitoj budućnosti.

Ivona je u siječnju 2015. godine radila kao sobarica sezonski posao, tamo je izdražala 8 mjeseci rada i uštedjela novce.

– Uštedjela sam koju kunu, vratila se kući u listopadu 2015. godine i odlučila da želim igrati rukomet, opet. Osjetila sam da mogu i uspjela sam. Otišla sam u Tuzlu na mjesec dana i uvjerila se da mogu igrati. Međutim, brzo sam se vratila kući jer se radilo“balkanskim poslovima” gdje nisam dobila dogovoreni novac. Po povratku kući, odlučila sam da želim ići u Njemačku. Mislila sam upisati tečaj, ali uvijek mi se činili da je to bacanje novaca. Nije! Ljudi, učite jezik! – poručuje Ivona.

U Njemačkoj ju je prvo radno mjesto dočekalo ju je u Bad Säckingenu. Dobila je na korištenje poštanski auto i što je, kako kaže, sama svoj šef. – Bilo je teško prva dva tjedna, pohvatati sve na poslu, naučiti kako i zašto nešto bez poznavanja jezika, ali sam se ja trudila, zaista sam se jako trudila i to su sve kolege shvatile i dodatno mi odlučile pomoći. Svako jutro sam se budila u pola 6, u pola 7 već lagano kretala na posao, radno vrijeme mi je bilo od 8 do 17h, nakon toga bih se vraćala u selo, presvukla, jela i opet putovala na trening pola sata, odradila trening, putovala nazad i oko 22-23 sata bila bih doslovno “mrtva”. I tako gotovo svaki dan plus vikendom utakmice. Unatoč svemu, bila sam sretna, jer sam zavoljela svoj posao, jer sam igrala rukomet i jer sam za sve to što sam radila bilaplaćena i cijenjena! – kaže.

Novi ugovor, na osam i pol mjeseci dobila je nakon tromjesečnog probnog rada. S tri platne liste u rukama nakon toga je počela tražiti stan i u rok od tjedan dana ga je pronašla par kilometara od mjesta gdje radi.

”Većina stanova nije opremljena i kada ga unajmite morate kupiti sve – od igle do lokomotive. I sedam mjeseci kasnije, ja se još uvijek “kućim”, jer nemoguće je u jednom trenutku (bez kredita ili rata) uzeti sve što vam je potrebno. Mojim preseljenjem prestala je rukometna karijera. Bilo mi je previše raditi, pa putovati na treninge, utakmice, ali i strah od novih ozljeda me udaljila od parketa. Željela sam nakon radnog dana otići na bazene, iskoristiti vrijeme kako sam ja htjela, a i bol u mom operiranom ramenu stalno je bila prisutna. Moj novi život u ovom malom mjestašcu zaista je odlično počeo. Obožavam ovaj dio Njemačke! S vremenom sam upoznala puno ljudi koji su porijeklom iz Hrvatske, Bosne, Srbije. Stekla sam nove prijatelje, poznanike, izgradila novi život. Nakon 10 mjeseci rada, šef me novčano nagradio kao jednu od najboljih radnika u ovom području”, priča Ivona.

Tvrdi kako je ponosna što se borila za svoju budućnost i sva pitanja koja su je mučila prije dolaska, sada su odgovorena.

”Znam da ima puno boljih i lakših početaka, ali i puno gorih. Nije sve savršeno, ali to je život, zar ne? Danas se uspijevam sporazumjeti na njemačkom jeziku, nisam pohađala nikakve tečajeve, sve sam sama naučila. Kada usavršim jezik, pokušati ću ostvariti još neke svoje snove… samo nebo je granica! Na žalost, svjesna sam da se situacija u Hrvatskoj i na Balkanu općenito neće promijeniti. Sve više mladih želi pobjeći, pronaći svoje mjesto pod zvijezdama. Ja sam prva koja će vam reći: Idite, radite što želite i budite plaćeni za to!”, poručuje ova hrabra 29-godišnjakinja.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI