Osobe i organizacije koje su promašile profesije

dnevno.ba

Zna se dogoditi da vidimo nekoga kako radi bilo što izvan profesije, da se nalazi u jednoj od aktivnosti koja nije njegova ili njena primarna djelatnost ali s kojom se u tom trenutku dotična osoba bavi. Vidimo i onda pomislimo nakon što ugledamo ekspeditivnost djelovanja - opa!, ovaj čovjek je promašio profesiju. Trebao je se baviti ovom djelatnošću umjesto onime što inače radi

Svi mi imamo svoje želje i snove, teško ostvarive prohtjeve, ciljeve pa čak i fetiše. Rijetko tko uistinu živi svoj dječački ili mladenački san, rijetko tko je ostvario nirvanu po tom pitanju. Na primjer, autor ovoga teksta je u srednjoj školi, nakon upoznavanja sa tadašnjim glazbeno-filmskim mjesečnikom „Nomad“, sanjao da će jednoga dana pisati recenzije za jedan sličan magazin,recenzije stranih i domaćih novoizišlih glazbenih albuma, filmova i knjiga koje će od diskografskih i izdavačkih kuća dobivati gratis te će napuniti potkrovlje roditeljske kuće sa punim policama istih, a usput će kao hobi pisati poeziju i za plaću pijuckati pivo u nekoj prosječnoj mostarskoj garsonijeri u kojoj će jedva ugostiti pet do šest istomišljenica nakon koncerta Darka Rundeka u Abraševiću. U redu, znam, sve mi je postalo jasnije s vremenom. Ipak, moje pjesme, moji snovi.

Naočigled postoje i drugi ljudi na svijetu, manje ili više poznati, domaći i strani, na kojima možemo primjetiti da su promašili profesiju. Ovo sa autorom ovoga teksta, o snu da bude književno-glazbeno-filmski recenzist, jest novinarska profesija kojom se bave ili stručni novinari ili voljni poznavatelji glazbe, knjige i filma. Ako je moja malenkost promašila profesiju, a očito iz raznih razloga jest, u realnosti nije trebala biti novinar već licencirani degustator piva i čokolade.

Isto tako je Nemanja Kusturica trebao biti četnički vojvoda a ne, s dužnim poštovanjem priznajem kao ocjenjivač većine njegovih filmova koje sam gledao, jedan od najboljih redatelja svojevremeno u Europi. Uistinu. Ne među prvih pet ali među 30, zašto ne?

Hrvatska ima Nikolu Tanhofera, Krešu Golika, Antu Babaju i druge iz povijesti filma koje će današnji redatelji pokušati nasljediti iako imaju svi svoj stil, kako kažu. I Beograd i Sarajevo, posebno osamdesetih godina i desetljeće ranije, i Zagreb netom nakon Drugog svjetskog rata pa sve do devedesete, uistinu su bili rasadnici talenta s pokrićem, stvarali su i serije i filmove vrijedne spomena, novovalni bendovi su bili isto tako vrijedni divljenja kao i brojni pjevači i pjevačice prije tog vremena, umjetnički potkovane institucije su to, ni veliki svjetski filmski studiji ni najveće diskografske kuće ne bi imali primjedbešto se tiče režije, scenarija i glumačkih ostvarenja, kao ni njihovih pjesama.

Ipak, koliko god dobar redatelj bio, Nemanja bi bio bolji kao četnički vojvoda. A kada bi bio dobar četnički vojvoda kao što je dobar filmski redatelj, Srbija bi bila do Vladivostoka. No, ne u vrijeme dok smo ga znali kao redatelja Emira Kusturicu.



S druge strane, Vojislav Šešelj nije trebao biti četnički vojvoda. Više bi uspjeha polučio kao basnopisac. Jer on nije osvojio ništa. Nije dovoljno dobar četnik ni da ga osude u Haagu a kamoli da stvori Veliku Srbiju.

Donald Trump bi bio odličan izbacivač u disco klubu koji bi često dobijao „degeneka“ali bi revno stajao na vratima.

Članovi sicilijanske mafije su promašili profesiju jer su trebali biti političari s prebivalištem u jednoj od država Zapadnog Balkana.

Jedan kazališni redatelj i intedant nekada te jedan vlasnik jednog portala u Hrvatskoj, OF i MB, trebali su glumiti u gay pornićima i slično, ima se tih primjera. Promašio profesiju.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI