Ako ukrajinska vojska ne zaustavi rusku vojnu silu, rat u Ukrajini će vlastitom logikom razvoja, u skladu s trenutno uspostavljenim pozicijama Zapada i Rusije, usisati cijeli Zapad i NATO u ratno razračunavanje i izravan sukob s Rusijom.
Ne mora nitko to izričito planirati i htjeti, ali je logika vojnih i geopolitičkih postavki u ovome trenutku upravo takva da ulazak NATO-a u rat ovisi o uspjehu ili neuspjehu ukrajinske vojske. To je, sudeći po stanju na ratištu u ovim trenucima, izuzetno slabašan osigurač koji može lako, zbog vojnog i ekonomskog preopterećenja, pregorjeti. Može se slobodno reći da uključivanje NATO-a u rat visi na tankoj niti uspjeha ili neuspjeha ukrajinske vojske.
Stari diplomatski, pa i vojnički lisci, kao što je Henry Kissinger, ovih dana uporno upozoravaju da će, ako Zapad konačno ne definira ciljeve rata u Ukrajini, njegove granice eskalacije i ne dovrši tu priču u sljedećih nekoliko mjeseci, rat izmaknuti političkoj kontroli i krenuti svojom logikom, kao što se, uostalom, dogodilo i za Vijetnamskoga rata, rata u Iraku ili pak rata u Afganistanu.
Ništa dobro
Rat je zeznuta stvar, kaže iskusni američki geopolitičar George Friedman, osnivač Stratfora, prve privatne obavještajne agencije, jer je nepredvidljiv i ima svoju volju koja se često zna neobuzdano iskazati tijekom njegova trajanja, i to na način koji je nerijetko u suprotnosti s početnim zamislima, ratnim planovima i političkim odlukama onih koji su rat pokrenuli ili su u njega uvučeni.
Trenutna pozicija zaraćenih strana ne obećava ništa dobro. Rusija ne odustaje ni po koju cijenu od svojih ciljeva, koje je još teško u cijelosti spoznati, ali se može pretpostaviti da su radikalni, između ostalog i zato što je dosad već platila izuzetno visoku cijenu toga rata. S ruskog stajališta ona rat ne smije izgubiti. Jednako tako Zapad se ukopao u stavu da Rusija ne smije pobijediti u ratu u Ukrajini jer bi to značilo priznanje da ona i dalje može upotrebom sile ostvarivati svoje geostrateške ciljeve. Što je objektivno gledano točno.
Ni za Rusiju ni za Zapad na ukrajinskom ratištu jednostavno nema više manevarskoga prostora za uzmak. Zapad po vlastitoj političkoj odluci potvrđenoj na sastancima skupine G7 i NATO-a u Madridu ne može dopustiti Rusiji pobjedu u ratu u Ukrajini, a Rusija pak ni u kojem slučaju ne želi odustati od svojih planova i pobjede u Ukrajini.
Polazeći od stava da se ne smije dopustiti ruska pobjeda, Washington i saveznici su deklarativno obznanili da im je temeljna strategija sveobuhvatna pomoć ukrajinskoj vojsci s jedne strane i izbjegavanje uvlačenja NATO-a u izravan sukob s Rusijom s druge strane.
Slijedom toga i u takvoj jednadžbi odgovor na pitanje hoće li biti rata NATO-a s Rusijom ovisi o uspjesima ukrajinske vojske i sposobnosti Zapada, prije svega SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva koji u cijeloj krizi vode glavnu riječ, da ukrajinsku vojsku regeneriraju nakon pretrpljenih poraza u sadašnjoj, srednjoj fazi rata.
Povratak na staro
Kako se god stvari gledale, ako Washington i europski saveznici ne žele dopustiti pobjedu Rusije nad ukrajinskim snagama i posljedično uvlačenje NATO-a u rat, što bi slijedilo prema objavljenoj strategiji Zapada, moraju ne samo održati ukrajinsku vojsku na površini, nego je i u idućem razdoblju u teškim ratnim uvjetima i dok traju borbena djelovanja naoružati, obučiti i pripremiti za protjerivanje Rusa na crte razgraničenja od 24. veljače ove godine. Naime, prema svim objavljenim dokumentima i javnosti predstavljenim stavovima za SAD i europske saveznike kao i cijeli politički Zapad potiskivanje Rusije na crte razdvajanja prije 24. veljače minimum je koji je potrebno postići i sve ostalo bi značilo rusku pobjedu na koju se smije ni u snu pristati.
Ako Zapad ostaje na toj poziciji, a strategija oslanjanja na ukrajinsku vojsku uz masivnu, u povijesti rijetko viđenu, isporuku naoružanja i vojne opreme ipak ne uspije, posebice ako dođe do kolapsa ukrajinske obrane – logikom rata i vlastitih odluka cijeli Zapad i NATO neće imati prostora za povlačenje i bit će uvučeni u izravni rat s Rusijom.
Ukrajinska vojna moć i njezina vojska tako je, na temelju odluka Washingtona i Londona koji odlučuju o svemu što se zbiva – dok su europske sile samo dekoracija strategije i vjerni sljedbenik u potvrđivanju već donesenih odluka – postavljena kao jedini preostali osigurač koji sprečava izravnu konfrontaciju NATO-a i Rusije i posljedično eskalacije rata u Ukrajini u veliki rat na europskim prostorima ili čak novi svjetski rat.
Da je tomu tako, potvrđuje i sam glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg kada izričito kao mogućnost daljnjeg razvoja događaja ako ruske snage nastave napredovati navodi eskalaciju rata koji bi se proširio na cijeli europski prostor i kako kaže izazvao daleko veće patnje od onih koje su sada na ukrajinskom ratištu.
Sumorno predviđanje
Ne treba biti natprosječno inteligentan da bi se između redova njegove poruke shvatilo kako on to ne iskazuje zabrinutost zbog mogućih patnji europskih građana i njihova masovnog uniformiranog odlaska na istočni front, nego šalje poruku Rusiji da će se, ako uspije poraziti ukrajinsku vojsku i pokuša proglasiti pobjedu u bilo kakvom opsegu, naći oči u oči s vojnom silom NATO-a.
Nije potrebna ni pretjerana lucidnost da bi se kao izravna najava mogućnosti takvog razvoja događaja protumačila i izjava nikog drugog do samog načelnika Glavnog stožera britanske vojske, generala Sir Patricka Sandersa, koji je sredinom lipnja nakon preuzimanja dužnosti poručio postrojbama britanske vojske da se “pripreme za borbu i pobjedu nad Putinovom vojskom u europskom kopnenom ratu“. Zar je uopće potrebno postavljati bilo kakva dodatna pitanja nakon takve izjave? Sanders je vojnički jasno i glasno rekao što se može očekivati i da je izravan sukob NATO-a s Rusijom realna opcija. Ne postoji ništa nejasno u toj jednoj rečenici koju je izrekao britanski general i koja će, lako je moguće, obilježiti, krvavo obilježiti, prva desetljeća 21. stoljeća ako se stvari nastave kretati u smjeru u kojem se kreću.
Ponovimo, general Sanders je, obraćajući se cijelom sastavu britanske vojske, ushićeno zaključio da su oni “generacija koja se mora pripremiti da se ponovno bori u Europi”. Pritom je ponosno izjavio: “Ja sam prvi načelnik Glavnog stožera još od 1941. godine koji je preuzeo zapovjedništvo nad vojskom u trenutku dok se u Europi vodi kopneni rat u koji je uključena jedna od kontinentalnih sila”. Prema Sandersu: “Trajna prijetnja iz Rusije pokazuje da je otvorena nova era nesigurnosti na europskim prostorima. Moja je povijesna dužnost učiniti našu vojsku smrtonosnom i učinkovitom kako bi mogla voditi kopneni rat u Europi. Nastupilo je vrijeme da iskoristimo priliku koja nam se ukazala”.
Obećao borbe
Dakle, procjenjuje da je ratna prijetnja savršena prilika koja se mora iskoristiti valjda i kako bi on ušao u povijest.
Da u ovom trenutku uistinu sve ovisi o otporu ukrajinske vojske i da je takva situacija svjesno postavljena od Washingtona i Londona uz grintavu podršku europskih saveznika koji nemaju drugog izlaza nego slijediti američke i britanske planove, svjedoči i nastup ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na sastanku NATO-a u Madridu.
On otvoreno i samouvjereno poručuje zapadnim partnerima: “Ako Ukrajina ne dobije oružje koje joj je potrebno da porazi Rusiju, čelnici NATO-a sami će se suočiti s budućim ratom s Moskvom”.
Ne treba zaboraviti da iza Zelenskog i svakog njegova nastupa stoji Washington i London koji mu pružaju punu podršku. I u konačnici potpuno je u pravu – situacija je tako postavljena da u ovom trenutku završetak rata ili eskalacija rata ovisi o pobjedi ili porazu ukrajinske vojske. Također treba računati da punu podršku Ukrajini, bez kalkulacija koje su prisutne u dijelu srednje i u zapadnoj Europi, Ukrajini pruža Poljska, koja je ključni američki i britanski saveznik u istočnoj Europi, kao i baltičke države.
Nakon masovnih razaranja i nakon što su im Rusi uništili pola države i ukrajinska javnost, kao i politička scena, sve dalje je od mogućnosti pristanka na bilo kakve teritorijalne ustupke Rusiji u ime mira, odnosno zamjene teritorija za mir. Dakako, zapadni partneri, ako se odluče na radikalnu promjenu dosadašnje strategije, imaju dovoljno moći i utjecaja da je na to prisile, ali je činjenica da je politička volja većine ukrajinskog naroda i njegova rukovodstva nepodijeljena oko potrebe održanja cjelovitosti i teritorijalnog integriteta Ukrajine. Tako početkom srpnja kijevski gradonačelnik Vitalij Kličko za Sky News izjavljuje da se po njegovu mišljenju Rusija neće zadovoljiti osvajanjem Donbasa u zamjenu za mir jer drži da Putin želi cijelu Ukrajinu.
Nema kompromisa
Kličko odbacuje bilo kakav kompromis vezan uz ukrajinski teritorij na koji bi Ukrajinu mogli nagovarati zapadni saveznici pa upozorava: “Ma kakav kompromis? Odreći se dijela našeg teritorija za nas Ukrajince nije nikakav kompromis”. Napominje pritom da, kada se o toj temi pokreće bilo kakav razgovor, onda Ukrajinci u zraku osjećaju izdaju.
Jačanje ukrajinske vojske tako je prema vlastitim postavljenim postavkama za Zapad postao jedini izbor želi li izbjeći izravan rat s Rusijom. Zapad ne želi ni po koju cijenu dopustiti rusku pobjedu u Ukrajini i stoga nema povlačenja. Nastavak rata ispcrpljivanja u kojem bi ukrajinska obrana kolabirala ne uspjevši izdržati ruski vojni pritisak vodio bi, htjela to politika ili ne, htjeli to građani Europe ili ne – izravnom uvlačenju NATO-a u rat. Taj mehanizam odvijanja događaja na ukrajinskom ratištu određen je vojnim i geopolitičkim okvirom postavljenim od politike SAD-a, Velike Britanije i Europske unije. Pritom treba računati da rat, kada se jednom pokrene, uistinu ima svoju logiku koja nerijetko zna prkositi bilo kakvim promjenama politike zaraćenih strana. Od proizvoda politike on gotovo redovito ima i reverzibilan učinak na politiku kao njezin kreator.
Opremanje Ukrajine novim naoružanjem i praktički stvaranjem nove ukrajinske vojske koja bi bila sposobna zaustaviti sirovu rusku vojnu silu koja napreduje u ovom je trenutku ključno pitanje zapadne strategije. NATO može dovoljnim snagama pokriti teritorij europskih država članica saveza, ali ako se želi izbjeći širenje rata i uključivanje NATO-a u ukrajinski ratni sukob, posao na ukrajinskom teritoriju tada može odraditi samo ukrajinska vojska. Stoga Zapad predvođen SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom najvećom mogućom brzinom i u najvećim mogućim količinama iz vlastitih arsenala dostavlja novo oružje, streljivo i ostali ratni materijal Ukrajini.
Tone naoružanja
Dosad je više od 30 zemalja Ukrajini dostavilo ogromne količine ratnog materijala, ali teško naoružanje i streljivo zbog dugačkih logističkih pravaca od zapadne do istočne ukrajinske granice sporo je pristizalo, a nerijetko su ukrajinske postrojbe ostajale bez streljiva. Blokada ukrajinskih luka onemogućava bržu dostavu naoružanja i streljiva. No opremanje ukrajinske vojske se nastavlja. Washington je objavio da je od siječnja 2021., kada je predsjednik Joe Biden preuzeo dužnost, za Ukrajinu osigurao 6,3 milijarde dolara vojne pomoći. Velika Britanija od početka rata je potrošila 1,6 milijardi dolara za pomoć Ukrajini i dodatne 1,2 milijarde dolara od 24. veljače do danas. Ukrajinski predsjednik Zelenski tvrdi da je to nedovoljno jer mjesečni trošak obrane Ukrajine ima cijenu od pet milijardi dolara.
Putin će se zaustaviti kada mu se razbije vojska
Ukrajinska političarka Julija Timošenko, jedna od vođa narančaste revolucije iz 2004., upozorila je da dogovor kojim bi se Putinu prepustio dio teritorija Ukrajine ne bi bio kraj rata, nego bi Rusiju potaknuo na nastavk vojnog djelovanja. Jedino rješenje prema Juliji Timošenko jest dokrajčiti Putina potpunim uništenjem ruske vojske unatoč evidentnom rapidnom rastu broja poginulih ukrajinskih vojnika. Koliko je njezina procjena realna, drugo je pitanje, no ostaje činjenica da ukrajinska politika nije spremna razgovarati o bilo kakvim ustupcima teritorija za eventualni mirovni sporazum i okončanje rata.
Sada riječ vodi topništvo, a Rusi ga imaju na bacanje
U sadašnjoj fazi rata postalo je evidentno da je on promijenio karakter i da je sada pitanje nadmoći na ratištu jednostavno svedeno na pitanje koja strana na drugu može isporučiti veću količinu eksploziva i čelika. Rat je u svojoj središnjoj fazi postao sirov, visokoprecizna oružja imaju malo utjecaja, a glavnu riječ vodi topništvo. Ruska strana u tome ima prednost. Po nekim procjenama, ruska topnička premoć je u omjeru 10:1 gledano po broju topničkih oružja, a na raspolaganju su joj gotovo neograničene količine streljiva.
Ukrajinska strana tu je u inferiornom položaju jer je streljivo iz zaliha za sovjetsko naoružanje kojim raspolaže već gotovo potrošeno, novo topničko naoružanje, uključujući i višecijevne raketne bacače, sa zapada pristiže sporo i u nedostatnim količinama, jednako kao i odgovarajuće zapadno streljivo u kalibru 155 mm. Američki višecijevni bacači raketa Himars i M270 isporučeni su u malom broju. Precizna su oružja dometa do 70 kilometara, no uz streljivo koje je isporučeno Ukrajini, nisu pogodna osigurati odgovarajuću gustoću vatre koja bi parirala ruskoj vatrenoj moći. Australija, Kanada i SAD Ukrajini su isporučili više od 100 haubica američke proizvodnje M777 kalibra 155 mm i više od 300 tisuća granata za njih. Ni ta količina streljiva uz potrošnju koju stvara intenzivno borbeno djelovanje nije dovoljna i opravdano je zaključiti da su ukrajinski saveznici sporo odgovorili na ukrajinske zahtjeve za teškim naoružanjem.
Više neriješenih problema dovodi u pitanje održavanje ukrajinske vojske na potrebnoj razini borbene moći i njezino ubrzano opremanje, što za NATO i cijeli Zapad ima stratešku važnost. Prije svega, riječ je o vremenskom ograničenju jer je potrebno vremena za obuku i prihvat nove tehnike, ali je problem i rapidno pražnjenje američkih i europskih vojnih zaliha iz kojih se oprema Ukrajina, kao i sposobnost vojne industrije SAD-a i europskih sila za masovnu proizvodnju novog ratnog materijala. Vojnoindustrijski kompleksi zagušeni su potražnjom i po svemu sudeći bit će nužno prijeći na neki oblik ratnog gospodarstva. Za to se, uostalom, postupno priprema europsko stanovništvo.
Izdvajanja u vojne svrhe bit će sve veća na račun većih ušteda na standardu i životnim uvjetima europskih država. Stanovništvo se neizravno putem medija već priprema za ratno gospodarstvo. Naoko suludi savjeti o smanjenju grijanja za dva stupnja koje je izrekla predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i kraćem vremenu tuširanja koje je zatražio njemački ministar gospodarstva nisu samo izraz politike bez morala, empatije i sposobnosti, nego su svjesna prikrivena poruka građanima europskih država da se prelazi na ratno gospodarstvo.
Kako uključivanje NATO-a i cijelog Zapada u izravni rat s Rusijom praktički ovisi o uspjehu ukrajinske vojske u pružanju otpora ruskim snagama u ovim trenucima kada Rusija sirovom silom potiskuje ukrajinske snage na ratištu, postavlja se opravdano pitanje kako će reagirati Washington i London koji vode konce zapadnog i ukrajinskog ratnog odgovora ako dođe do kolapsa ukrajinske obrane i oružanih snaga, koje su zapadne sile svojom strateškom odlukom ostavile kao praktički jedini osigurač izravnog ulaska NATO-a u rat s Rusijom.
Vojne i političke postavke i raspored snaga na terenu – htjelo se to priznati ili ne – ako i dalje ostanu kakve jesu, otvaraju vrata mogućnosti velikog rata. Pitanje hoće li do njega doći ili ne ostavljeno je na milost i nemilost strateškim odlukama Zapada i nepredvidljivom razvoju događaja na samom ratištu te sposobnosti Ukrajine da se odupre i porazi napadača. U pozadini zbivanja, sve manje je dvojbe – Zapad računa na rat s Rusijom i za njega se priprema. Zastrašujuća izjava načelnika britanskog Glavnog stožera koja sigurno nije u medije plasirana bez prethodne političke potvrde govori u prilog tomu.
Sve karte sada su položene na izmučenu Ukrajinu i njezinu sposobnost obrane. U najmanju ruku, ona prema procjenama saveznika mora barem osigurati potrebno vrijeme za aktiviranje vojnih potencijala NATO-a i Zapada u cjelini. Sada je sve u rukama ukrajinske vojske i ukrajinskog naroda. Samo njihov otpor može spriječiti daljnju eskalaciju i širenje rata.