PANDEMIJA KORONE NA KONCU BI MOGLA SPASITI HRVATSKU! Analitičar vidi priliku: Ono od čega strepi cijeli svijet moglo bi se pokazati spasonosnim za našu zemlju

Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL

Kao što sam u prethodnom broju obećao, u idućim diskusijama govorit ću što nam je i zašto činiti. Jasno, ako dođe do novih “iznenađenja”, što u Lijepoj Našoj nije moguće isključiti, komentirat ću ih kako bi se čitatelji mogli kritički odrediti glede istih. Današnja tema polazi od troškova i nesigurnosti transporta koje nameće i traži preispitivanje davno uspostavljene i davno napuštene politike supstitucije uvoza koja je bila, kako se pokazalo, jedna od većih zabluda razvoja manje razvijenih zemalja. Bila je, ali, uz neke uvjete, to nije trebala biti. Poskupljenje i nemogućnost osiguranja dostave kupljene robe nove su okolnosti, u odnosu na globalni sustav kakav poznajemo, koje će, sa svoje strane, nametnuti model supstitucije uvoza kako bi se dinamizirao daljnji razvoj gospodarstva svih članica EU-a. Umjesto dosadašnjeg pristupa po kojem je svaka članica vodila svoju razvojnu politiku, rizici transporta zahtijevat će zajednički pristup koji će polaziti od jedinstvenog gospodarskog područja, što je i danas činjenica, ali se pri tome još misli samo na jedinstveno tržište. Umjesto dosadašnjeg seljenja domaće proizvodnje u treće zemlje, izvan EU-a, putem kohezijskih fondova stimulirat će se investicije na jedinstvenom gospodarskom području. Tako bi supstitucija uvoza mogla postati snažna poluga razvoja i umreženja cjelokupnoga gospodarstva EU-a.

Takva politika će, općenito, rezultirati dodatnim osiromašenjem manje razvijenih zemalja koje nisu članice regionalnih asocijacija, što će, sa svoje strane, ubrzati proces regionalizacije na globalnoj razini kao što je to učinjeno u staroj i umornoj Europi. Tako će učinci ove, u odnosu na prethodnu, krize postati novi čimbenik koji će snažno i trajno transformirati postojeći sustav globalizacije. Učinci krize glede gospodarstva mogli bi se pokazati kao dobitna kombinacija. Međutim, što uvijek valja imati na umu, novi pristup globalizaciji mogao bi povećati političke tenzije, sada među regijama, što bi nas vratilo u nezavidno i tragično stanje koje je vladalo u prošlom stoljeću. Drugim riječima, povijest bi nam se mogla ponoviti. U međuvremenu će se pojačati emigracijski pritisci iz manje razvijenih u razvijene zemlje, što će, sa svoje strane, smanjiti plaće (čitaj: blagostanje) domaćeg stanovništva u razvijenim zemljama.

Mijenjanje navika

Tako će globalizacija iznjedriti nove izazove koji nam se danas čine još tako dalekima. Dojam je pogrešan. Novi izazovi su prisutni, ali ih prisutna pandemija i navike (pamćenje) prošlosti prikrivaju. Tako se migrantima priječi prolaz na graničnim prijelazima. Sporadično se spominju ljudska prava, i to više kao forma nego kao sadržaj. Migranti, ma kako ih promatrali, jesu problem. Uvjeti, pa čak i spoznaja o prisutnim problemima, za razuman pristup rješavanju ovog dramatičnog problema još nisu prisutni. Postojeća politika još prolazi. Međutim, sutra, kada se broj migranata udvostruči, utrostruči, i tako dalje, nikakva ih zapreka neće zaustaviti. Ono što danas radi policija sutra će raditi vojska. Iz navedenog slijedi kako nam predstoji sumorna budućnost ako ne pobijedi razum. Povijest nas uči da je razum izostao baš kada je bio najpotrebniji. Cilj današnje diskusije je preispitivanje modela supstitucije uvoza kako na razini gradova, tako i Hrvatske kao dijela jedinstvenog europskog tržišta, što bi, u slučaju prihvaćanja modela, vlada Andreja Plenkovića trebala predložiti kako bi se sagledale šanse i opasnosti transformacije postojećeg modela financiranja razvoja manje razvijenih zemalja. Dakle, u prvom koraku je potrebno preispitati postojeći model razvoja gospodarstva manje razvijenih zemalja EU-a temeljen na kohezijskim fondovima. Potom valja precizirati model financiranja razvoja temeljen na modelu supstitucije uvoza, da bi se definirao proces transformacije od sustava kohezijskih fondova u sustav supstitucije uvoza. Tako bi se povećala učinkovitost posebno izdvojenih sredstava za razvoj manje razvijenih zemalja, s jedne strane, i, s druge strane, uvezala, integrirala, gospodarstva zemalja članica putem “vraćanja” iseljene proizvodnje u prethodnom razdoblju, recimo iz Kine. Kratko rečeno, proizvodnja uspostavljena u trećim zemljama vratila bi se “kući” – u EU. Prema tome, prijedlog se zalaže da se umjesto postojećeg birokratskog pristupa trošenju kohezijskih fondova inicijativa prepusti poduzetnicima koji će, investirajući svoja sredstva, biti potpomognuti europskim sredstvima. Primjerice, ako je, recimo, njemački poduzetnik dio svoje poslovne aktivnosti preselio iz Njemačke u, recimo, Kinu, a to se danas, zbog prisutne pandemije pokazuje kao preskup i prerizičan pothvat, poduzetnik bi mogao preseliti (vratiti) postojeću poslovnu aktivnost iz Kine, recimo, u Hrvatsku. Hrvatska mu je prihvatljiva lokacija jer se nalazi u okviru EU-a. Osim toga, hrvatsko gospodarstvo je po stupnju razvijenosti daleko ispod europskog prosjeka i, ne najmanje važno, Hrvatska ostvaruje kroničan deficit robne razmjene s drugim članicama EU-a – hrvatsko gospodarstvo je zabrinjavajuće nerazvijeno. Tako precizirani ekonomski kriteriji (objektiviziraju dostignutu razinu razvijenosti) omogućili bi njemačkom poduzetniku najveću moguću financijsku potporu. On bi bio slobodan izabrati i bilo koju drugu zemlju.

Win-win kombinacija



Međutim, potpora Bruxellesa bila bi određena navedenim kriterijima (nerazvijenosti), što bi, sa svoje strane, dinamiziralo razvoj hrvatskog gospodarstva, s jedne strane, i, s druge strane, njemački bi poduzetnik smanjio rizik svog poslovanja. Dakle, svi dobivaju, što je važno jer, u konačnici, razvijene zemlje osiguravaju sredstva za razvoj nerazvijenih zemalja članica – smirila bi se postojeća razumljiva negodovanja razvijenih zemalja članica. Tada bi znanje i obrazovanje dobilo na cijeni baš onako kako sam to tvrdio i tvrdim na ovim i na mnogim drugim stranicama i u svim prilikama. Dakle, postojeća izdvojena sredstva investirala bi se na tržišnim načelima – win-win kombinacija. Motivi i principi supstitucije su isti. Pojednostavljeno rečeno, supstitucija uvoza je stara koliko je stara ljudska civilizacija. Bitno je uočiti kako supstitucija znači zamjenu uvoza, što znači da supstituirana proizvodnja polazi od činjenice da već postoji platežno određena potražnja. Dakle, ne postoji rizik hoće li tržište ili neće prihvatiti supstituirani proizvod, i to više ako je smanjena mogućnost uvoza odnosnog “originalnog” proizvoda. Tada je supstitucija bila jednostavnija jer nije bilo zaštite intelektualnog vlasništva. Visoki kopneni troškovi transporta (sve do pojave željeznice) “popularizirali” su model supstitucije. Probitačnije je bilo supstituirati proizvodnju, tim više što je proizvodnja bila udaljenija od riječnih i morskih putova. Jednostavno, cijena transporta je diktirala veličinu tržišta, što znači cijenu i količinu – intenzitet supstitucije proizvodnje. Tržišta su bila, zahvaljujući skupom transportu, segmentirana, što je proizvođače roba ili usluga često dovodilo u povlašten položaj (ograničena konkurencija, kako su to krasno definirali Joan Robinson i Edward Chamberlin). Pritom valja razlikovati supstituciju uvoza u vrijeme nacionalne od tržišne države.

Granice suverenosti

Nacionalna država vodi nacionalnu, često nacionalističku, ekonomsku i svaku drugu politiku. U nacionalnoj državi strogo je odijeljeno nacionalno od inozemnog gospodarstva. I to tim više što je snažnija intervencionistička politika. Protekcionizam, koji je prethodio intervencionizmu, blaži je oblik čuvanja i očuvanja nacionalnog gospodarstva (suvereniteta) kao što je to učinkovito provedeno u SAD-u i Njemačkoj u XIX. stoljeću. Navedeno moramo imati u vidu prilikom ocjene dosega i mogućnosti supstitucije uvoza u nacionalnoj u odnosu na tržišnu državu. U prvoj imamo jasno određene granice suverenosti, a u drugom te su granice nejasne iako one postoje, iako one nisu fizičke, zahvaljujući razini konkurentnosti domaćega gospodarstva. U slučaju nacionalne države imamo nacionalno gospodarstvo, a u slučaju tržišne države imamo domaće gospodarstvo. Globalizirani svijet, posebno u manje razvijenim zemljama, briše granicu između domaćih i inozemnih poduzetnika. Globalni svijet govori o slobodi protoka roba i usluga te rada i kapitala. Tako transportni rizici dovode u pitanje funkcioniranje postojećeg globalnog sustava. Valja reći kako vanjske neravnoteže, recimo hrvatski robni deficit u odnosima s inozemstvom, onemogućuju unutarnje ravnoteže kojima svjedočimo, u vrijeme obiju kriza (2008. i današnje), nedovoljnom ponudom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (što je grijeh propusta prethodnih vlada). Politika uvijek mora voditi računa o odnosu unutarnjih i vanjskih (ne)ravnoteža. Vlade raspolažu monetarnom i kreditnom, poreznom (zapravo fiskalnom) politikom i, što je naročito važno, tečajnom politikom svoje valute (zamjena kune eurom smanjuje dosege vlastite ekonomske politike). Postoje i izravne intervencije koje su upitne na jedinstvenom europskom tržištu (cijena zajedništva ili, ako hoćete, punopravnog članstva). Strategija supstitucije uvoza nastoji zamijeniti domaćom proizvodnjom dio uvoza roba i usluga. To je bilo i jest moguće samo ako odnosna zemlja raspolaže, u prvom redu, obrazovanom i učinkovitom radnom snagom i potrebnim kapitalom.

Što proizvoditi

Ako imate dovoljno veliko i perspektivno tržište, kapital je uvijek moguće pribaviti uz tržišne uvjete. Navedeno se razlikuje od modela supstitucije uvoza u nacionalnoj državi koji se temeljio na samodostatnosti kako roba, tako i usluga. Obično se model supstitucije uvoza temeljio na dramatičnoj vanjskotrgovačkoj neravnoteži (deficita). Zemlje koje su preferirale supstituciju uvoza uglavnom su tragično prošle u operacionalizaciji modela. To se, primjerice, dogodilo Iranu. U globalnoj ekonomiji, do ove krize, nije se postavljalo pitanje iz vremena nacionalne države treba li dati prednost što ili kako proizvoditi. Odgovor je uvijek i svagdje glasio – pitanje svih pitanja je što proizvoditi. Razlog je jednostavan. Treba postati lider u proizvodnji, a to je moguće samo ako proizvodite proizvode i pružate različite usluge u odnosu na proizvode i usluge drugih konkurenata. Tako se ostvaruju visoke cijene koje rezultiraju velikom dodanom vrijednošću, visokim plaćama i visokim profitnim stopama. Prisutna kriza, izazvana koronavirusom, mijenja pravila igre. Neizvjesnosti i rizici transporta pokrenut će preispitivanje postojeće politike produbljivanja specijalizacije, rast globalnog gospodarstva, diljem zemaljske kugle. Regionalne organizacije i velike zemlje, kao što su to SAD, Kina ili Indija, započet će proces supstitucije kako bi kontrolirale cijenu transporta i smanjile neredovitost transportnog sustava. Treba li uopće podsjećati kakva je redovitost transporta u Švicarskoj ili Japanu u odnosu na manje razvijene zemlje, recimo Hrvatsku. Transport je uvijek mnogo značio. Sjećam se kad je vlak iz Zagreba kasnio u dolasku u Zadar cijelih 480 minuta.

Stojimo u mjestu

Transport je uvijek bio važna “karika” domaćega gospodarstva, transport danas u globaliziranom svijetu postaje odlučujući ekonomski i politički čimbenik. Raspravljamo o električnim automobilima, a presudni, vodni transport kao da stoji na nekoj usputnoj stanici. O nebitnim se problemima govori, a o vitalnima šuti. Iz navedenog slijedi kako nije samo pitanje što ili kako proizvoditi nego je pitanje svih pitanja gdje proizvoditi. Lokacija proizvodnje postaje presudan čimbenik konkurentnosti svake poslovne kombinacije. Nova ograničenja koja nameće cijena transporta transformirat će cjelokupni globalni svijet. Razumljivo je kako unutarnja i vanjska neravnoteža zbog prevelike ovisnosti o uvozu nije održiva na srednji rok. Svaka je neravnoteža štetna, međutim, kada je pokrivenost uvoza izvozom tek nešto iznad polovice, tada je ona dramatična. Upravo tako stanje imamo u Hrvatskoj. Učinkovita zamjena uvoza stvara nova radna mjesta, smanjuje potražnju za devizama, zaustavlja rast inozemnog duga, potiče inovacije i čini zemlju samodostatnom, što, u drugom koraku, omogućuje izvoznu ekspanziju u kritičnim oblastima kao što su hrana, obrana i visoke tehnologije.

Model supstitucije uvoza postao je popularan nakon Drugoga svjetskog rata u zemljama koje su ostvarile političku neovisnost o imperijalnim gospodarima (poznato kao dekolonizacija). Mislilo se, pogrešno, kako će domaći “poduzetnici” učinkovito zamijeniti dojučerašnje menadžere koji su ostvarivali više nego zadovoljavajući profit. Ubrzo je supstitucija uvoza postala drama koja je svoj vrhunac doživjela u vrijeme naftnog šoka (1973.), koji je u manje razvijenim zemljama, koje nisu raspolagale zalihama nafte, predstavljao katastrofu, kada je eksplodirala dužnička kriza manje razvijenih, sada politički slobodnih zemalja koje su završile u dužničkoj krizi, prepuštene MMF-u i njegovoj socijalno pogubnoj terapiji.

Nema rezultata

Danas je ugroza dužničke krize privremeno prikrivena gospodarskom aktivnošću multinacionalnih korporacija u manje razvijenim zemljama koja, zbog visoke cijene transporta, postaje, malo je reći, upitna. Ova je kriza otvorila pitanje opstojnosti postojećih proizvodnih lanaca na globalnoj razini, zbog visoke cijene transporta, u manje razvijenim zemljama. U njima je sve na prodaju, ako je što ostalo. Mladi, svjesni tragičnog stanja, napuštaju vlastitu zemlju kako bi našli svoje mjesto pod suncem. Kada se spoznalo, u nacionalnoj državi, kako model supstitucije uvoza ne daje očekivane rezultate, pristupilo se raznim oblicima poslovne suradnje s vodećim inozemnim tvrtkama koji su se obično svodili na licencne ugovore putem kojih su kupovali kako proizvod i/ili uslugu, tako i postupak proizvodnje (uz obrazovanje radnika). Dobavljači opreme su radili isto. Tako se razvoj bez vlastitog znanja pokazao promašenom pričom za političare i tragedijom za građane odnosne zemlje. Kako tada, tako i sada. Znanje je globalno pa je jedino moguć razvoj gospodarstva temeljen na strategiji izvoza, pri čemu se, kako nas uči ova kriza, ne samo da treba nego i mora voditi briga o strateškim proizvodima i uslugama koji su značajni za stabilnost zemlje. Dio današnje inflacije možemo zahvaliti grijehu propusta kako bi se opravdalo mišljenje da se u Lijepoj Našoj ništa ne isplati proizvoditi, što je, sa svoje strane, dodatno isticalo važnost turizma koji danas postaje ugroza opstanku postojeće nezavidne razine blagostanja, kako nam to sugeriraju ostvareni turistički rezultati u zadnje dvije godine. Pobjedom globalizacije – zahvaljujući Miltonu Friedmanu, Ronaldu Reaganu i Margaret Thatcher – državne pogodnosti koje su davane domaćim tvrtkama koje su operacionalizirale model supstitucije uvoza prenesene su u korist multinacionalnih korporacija kako bi ih pridobili da dio proizvodnje lociraju kod njih.

Glupost uništava

U tome su veliku, možda odlučujuću ulogu, odigrale tvrtke koje su već bile u ugovornim odnosima o poslovnoj suradnji sa stranim tvrtkama. To se lijepo vidi u Hrvatskoj u vrijeme tragične privatizacije, kada su dobre i učinkovite tvrtke, čim su se stekle zakonske mogućnosti, kupile tvrtke koje su im do jučer bile poslovni partneri. Postoje i izuzeci kao što je to bila Tvornica duhana Rovinj koja je kupljenu licenciju iskoristila na najbolji mogući način – pokrenula je vlastiti razvoj znanja, što joj je omogućilo da sama postane lovac u kojoj je lovina bila Tvornica duhana Zagreb. Kad je ekspanzija došla do svojih prirodnih granica (ograničenja), prodana je BAT-u, a vlasnicima je priskrbila značajne profite. Tako znanje stvara, a glupost uništava. Ova je kriza pokazala kako transport, cijena i nepredvidljivost dostave robe mogu dramatično utjecati na ocjenu postojećeg sustava globalizacije. Kad ne znate koliko ćete platiti sljedeći prijevoz i još manje kad će vam kupljena roba biti na raspolaganju, spremni ste platiti višu cijenu, premija osiguranja za rizik, za istu robu kako biste mogli organizirati proces proizvodnje. Tu se stvara razlika između cijene prije pandemije i cijene u pandemiji (konačnu razliku u cijeni koju će platiti kupci ne znamo jer je pitanje svih pitanja hoće li se i kako će se riješiti prisutna eksplozija cijene transporta) koje rezultiraju novim proizvodnim mogućnostima koje do jučer nisu postojale. Nova proizvodnja, kao što nas povijest uči, na temelju uvijek prisutnog protekcionizma, traži povoljnije uvjete – zaštitu. Ako postoji velika razlika u cijeni koju je kupac morao platiti prije i za vrijeme krize, odlučujuće će utjecati na konačnu odluku hoće li ili neće doći do pokretanja modela supstitucije uvoza. Usput rečeno, zbrinjavanje otpada u Zagrebu danas rade iste tvrtke koje su to radile jučer (utjecaj transportnih troškova).

Zagreb kao motor

Općenito, u Lijepoj Našoj se ne pridaje primjerena pažnja multiplikativnim učincima konkurentnih sektora kao što je to, recimo, turizam. Treba shvatiti i razumjeti, kako to kaže naš premijer Andrej Plenković, kako u gospodarstvu djeluju multiplikatori (katalizatori) koji dinamiziraju ili usporavaju rast gospodarstva. Kad je riječ o multiplikatorima, tada je potrebno kompleksno sagledati opseg, recimo, turističke aktivnosti kako bi se ocijenilo omogućuje li nam turizam dodatne poslovne aktivnosti. Nije, recimo, racionalno prodavati trgovačkim lancima vrhunske proizvode, recimo kulen, po niskim cijenama. Racionalno je promicati hrvatske proizvode (kulen) stranim turistima kako bi ih, kad se vrate kući, tražili i tako “prisilili” trgovce da ih kupe od hrvatskih tvrtki po prihvatljivim cijenama. Prema tome, priča kako nije potrebno evidentirati broj dolazaka i noćenja inozemnih turista nije najgore izrečena površnost našeg odnosa prema turizmu, ali je vrlo blizu toga. Grad Zagreb bi mogao, smatram trebao, preispitati model supstitucije uvoza u uvjetima tržišne države. Kažem tržišne kako bih ukazao na razliku istog modela u uvjetima nacionalne države. Općenito smatram kako se u našem javnom prostoru dovoljno ne razlikuje razlika pojmova nacionalne i tržišne države. Nažalost, političari ignoriraju dramatične promjene koje nam je globalizacija donijela, kao i probleme s kojima živimo. Ignoriranje nije prisutno samo u vrijeme pandemije, ono je prisutno od uspostave Lijepe Naše. Grad Zagreb, uključujući i prsten od šezdeset kilometara, moguće je promatrati kao zaseban dio koji zahvaljujući centripetalnoj i centrifugalnoj sili grada Zagreba snažno djeluje na području veličine od gotovo 10.000 četvornih kilometara. Tu je najveća koncentracija: stanovnika, gospodarske aktivnosti, zdravstva, znanja, obrazovanja i tako dalje. Kako je pokazala Jane Jacobs (Gradovi & bogatstvo naroda) moguće je i potrebno stalno i uporno stvarati pretpostavke kako bi se pokrenuo ciklus supstitucije uvoza. U svojoj konačnici supstitucija uvoza može postati snažna poluga multiplikativnog razvoja (recimo, automobili Rimac) grada Zagreba i njegova prstena.

Pitanje novog regionalnog ustroja zemlje: Banovinu ne treba obnoviti, nego ondje pokrenuti razvoj

Postavlja se pitanje kakav bi u takvim uvjetima trebao biti regionalni ustroj Lijepe Naše? U našem slučaju riječ je o sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Zbog toga ističem značaj i ulogu ministra znanosti i obrazovanja koji je i mora biti najvažniji pokretač razvoja temeljenog na domaćem i, preko njega, globalnom znanju. Koliko ne vjerujemo u znanost, najbolje pokazuje nesnalaženje, koje je zabrinjavajuće, nakon potresa. Ukratko, Sisačko-moslavačku županiju nije potrebno obnoviti. Potrebno je sagledati postojeće stanje i pokrenuti razvoj razrušenog kraja. Vukovar je “ušminkan”. Međutim, Vukovaru je potrebna vizija koja će dinamizirati njegov razvoj. To nije moguće bez znanosti. Blagostanje ne rješava sve probleme, ali omogućuje njihovo lakše rješavanje.

Raspodjela dobivenih sredstava zahtijeva promišljeni plan: Ulaganje u razvoj svih vrsta transporta uvijek se isplatilo

Na razini zemlje valja otvoriti pitanje koje su nove pogodnosti porasta cijene transporta. Rasprava je, nadam se, pokazala kako postojeći sustav korištenja sredstava kohezijskih fondova neće dati očekivanih rezultata. Ekonomska povijest nas uči kako plan, država još manje, neće niti može zamijeniti poduzetničku inicijativu. To ne znači da nam nisu potrebni planovi. To znači da planovi moraju polaziti od poduzetničke inicijative koja će dinamizirati gospodarski razvoj. Odobrena sredstva Bruxellesa su ogromna. Tako velika sredstva zahtijevaju kompleksni plan koji će pokrenuti razvoj. Pokretanje razvoja dinamizira gospodarsku aktivnost koja, sa svoje strane, u povratnoj sprezi, otvara nove mogućnosti i tako unedogled. Korištenje sredstava kako bi se “krpalo” znači propustiti razvoj. Supstitucija uvoza ima ogromno značenje za razvijene zemlje članice. Kriza transporta na koju je pandemija tako snažno ukazala samo je pojavni oblik mogućih ugroza u budućnosti. Čak da se cijena transporta i točnost dostave robe vrati na razdoblje prije krize, ostaje potencijalna ugroza koju EU ne smije ignorirati. Spoznaja kako transportni troškovi mogu najveće multinacionalne korporacije dovesti do stečaja otvara mogućnost povratka poslovne aktivnosti “kući”. To ćemo svjedočiti u svim velikim, po veličini tržišta, zemljama pa se postavlja pitanje zašto ne bi taj proces predvodio EU. To može značiti povrat nacionalne države, što priželjkuju zemlje zapadne civilizacije koje su postale gubitnice globalizacije, ali to je jedna druga, moguće zabrinjavajuća, priča. Raspoloživi kohezijski fondovi, s jedne strane, deficit robne razmjene, s druge strane, omogućuju korporacijama koje su izmjestile svoju proizvodnju da je uz pomoć Bruxellesa “vrate” u EU, i to u manje razvijene zemlje članice. U protivnom, mogli bismo svjedočiti razvoju nerazvijenosti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI