Tek sljedećeg dana, 9. svibnja, u grad je ušao I 10. zagrebački korpus, u čijem sastavu su bili Zagrepčani i stanovnici okolnih područja
Nakon što su uspostavili kontrolu nad cijelim hrvatskim prostorom partizanske jedinice ušle su u Zagreb 8. svibnja 1945. godine. Dvije postrojbe ušle su u grad s juga, preko Savskog mosta, a jedna s istoka preko Maksimira. Zatekli su pusti grad.
Naime, dva dana ranije poglavnikAnte Pavelić i ustaška vlada pobjegli su prema Austriji, ponijevši sa sobom novac i zlatne rezerve. Ubrzo su za njima krenuli ostatci ustaških i domobranskih postrojbi te civilno stanovništvo koje se bojalo odmazde partizana. Građani koji su ostali u Zagrebu tog su se dana zatvorili u svoje domove iščekujući neizvjesnu budućnost.
Partizanske jedinice koje su ušle u grad bile su sastavljene uglavnom od boraca koji nisu bili iz Hrvatske, s jasnim zadatkom da odmah pronađu “protunarodne elemente” te ih uhite. Tako je već u prvim satima nakon preuzimanja Zagreba došlo do sistematskog, već unaprijed pripremljenog, preuzimanja svih značajnih ustanova i masovnih uhićenja, ali i likvidacija.
Tek sljedećeg dana, 9. svibnja, u grad je ušao i 10. zagrebački korpus, u čijem sastavu su bili Zagrepčani i stanovnici okolnih područja. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja. Uskoro u Zagreb dolazi i vlada Federalne Države Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem, a za njima i članovi ZAVNOH-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), na čelu s Vladimirom Nazorom.
Nakon toga održan je masovni skup na trgu koji je još nosio ime bana Jelačića, a na kojem je, prema ondašnjim izvještajima, prisustvovalo gotovo sveukupno stanovništvo Zagreba slaveći kraj ustaškog terora i uspostvu narodne vlasti.
Spomenimo da je prema dostupnim podatcima oko 50.000 Zagrepčana sudjelovalo u ratu na partizanskoj strani, među kojima je bilo oko 20.000 poginulih. Samo dio njih bili su članovi komunističke partije.
Poznati zagrebački novinar i povjesničar Josip Horvat ovako je opisao te dane: “Prošetao kroz Tuškanac. Putem sam se smijao kao dijete – četiri godine i mjesec dana nisi onuda smio prolaziti. Na toj sitnici osjetio sam da je došla sloboda, da ulazimo u nov život. Tako je čudno kod srca, mozgom čovjek ne kapira da je nestalo straha”.
Na žalost umjesto obećane slobode i demokracije Zagrepčani, kao i mnogi drugi u komunističkoj Jugoslaviji, uskoro su doživjeli represiju komunističkog režima te zatiranje svakog oblika slobodnog izražavanja i djelovanja. Počela je era komunističke Jugoslavije koja je potrajala do 1990-ih kada se raspala u krvavim ratovima.