Plenković u raljama lažnih ideologa

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Ljevičari koji napadaju Plenkovića, kažu kako provodi 'puzajuću fašizaciju', dok ga 'desničari' optužuju za 'izdaju nacionalnih interesa'.

Napadi na Plenkovića na prestaju. Oni koji ga napadaju s lijevih pozicija, kažu da provodi „puzajuću fašizaciju“, jer ga za otvorenu nikako ne mogu prozvati, a da ne ispadnu smiješni. Stoga se ograničavaju na ocjene kako pod „umivenim i pristojnim Europejcem“ dolazi do „prešutne normalizacije ustaštva i nacifašizma“. S druge strane, napadaju ga i s „desnih“ pozicija i optužuju za otvorenu „izdaju nacionalnih interesa“.

I jedni i drugi prave se da ne znaju da ga se želi rušiti radi vraćanja poljuljanog utjecaja interesnih skupina, iako sudjeluju u tome. I nikako da odgovore: vjeruju li uistinu, kada se na Plenkovića pjene, da utjecaj tih skupina nije njegovim dolaskom poljuljan?

Plenkovićevi kritičari ne vide interesne skupine, ali im služe

Upravo je to zanimljivo. Niti jedan registriran napad na Plenkovića i njegov savez s MOST-om, a oni obično idu u paketu, ne trudi se odgovoriti: kako se njegova pojava odrazila na interesne skupine polumafijaškog tipa u Hrvatskoj? Je li im povećala ili smanjila utjecaj? Otvorila ili ograničila prostor za djelovanje? Takve interesne skupine u Hrvatskoj, što se tiče do sada objavljenih kritika i napada na Plenkovića, niti postoje, niti su za državu opasnost. O njima se ne piše. Njih ne vide ni „ljevica“ ni „desnica“. Pa tko ih vidi? Vide ih oni koji su glasovali za promjenu na čelu HDZ-a i za Plenkovićev HDZ na posljednjim izborima.

Pobjeda koju je Plenković izvojevao, dobivena je ne samo bez, nego i nasuprot težnjama tih skupina, koje su za Plenkovićeve kritičare nevidljive. Što onda reći za papagajsko ideološko mrcvarenje novog hrvatskog premijera? Za one koji ne shvaćaju da je Hrvatska u Domovinskom ratu pobijedila četnike, jugosoldatesku, UDBA-u i KOS, pa se neprestance i svakodnevno protiv njih grčevito bore? Za one koji ne shvaćaju da je vrijeme partizanluka i komunističkog fašizma nepovratno prošlo, pa ga uvijek iznova zazivaju? Za takve se više, nakon svega što smo vidjeli i prošli, ne može reći da su tek nesvjesno „preideologizirani“.



Tako ih se moglo braniti početkom devedesetih, kada smo bili politički nezrela nacija, koja je tek uz Tuđmana imala naučiti što je i kako se politika vodi. No, nakon svih iskustava kroz koje je Hrvatska prošla, a dvadeset i pet je godina od njezina međunarodnog priznanja, jasno je da ideološko problematiziranje Plenkovića s ideologijom, nema ama baš nikakve veze. Bilo bi naivno misliti da malobrojni, krajnje ideologizirani i u pravilu neupućeni pojedinci, koji se iz preokupiranosti povijesnim razlozima nikako ne mogu uključiti u rješavanje suvremenih hrvatskih problema, mogu tako sustavno, s nadnaravnom upornošću, ustrajavati u pokušajima nagrizanja od većine hrvatskih građana podržane politike desnog centra.

„Lučonoše“ takvog pristupa politici, koji savršeno odgovara svim protivnicima izgradnje normalnog političkog ozračja potrebnog za napredak društva, ekonomije i gospodarstva nisu tek „ljevičarska gamad“ ili „ekstremni desničari“.

Na ponavljanje Tuđmanove ideje o Hrvatskoj bez ekstrema – iskaču iz kože

Od ukopanosti u ideološke rovove može živjeti tek uska manjina, ne više od stotinjak ljudi, kojima takve pozicije osiguravaju svjetla na javnoj pozornici i ponešto financijskih sredstava. No, ideologizacija, koju takvi uporno nameću, nije ništa drugo nego dimna zavjesa. Ona je potrebna kako bi se u pozadini nastavile voditi operacije održavanja netransparentno stečenih, ali ozbiljnih financijskih i ekonomskih potencijala, dovoljno velikih da bi se njima mogla usmjeravati ne samo gospodarska, nego i politička budućnost Hrvatske.

„Ljevičarske akcije“ i „desničarski odgovori“, koji se ovih dana lome preko Plenkovićevih leđa, idu na ruku pokušaju učvršćivanja statusa quo na karti moći i utjecaja, koja je u Hrvatskoj iscrtana u vrijeme Ive Sanadera, Mladena Bajića i Tomislava Karamarka, još iz vremena kada su ju zajednički crtali kao premijer, glavni državni odvjetnik i šef tajnih službi. I to u trenutku kada je Plenković došao na „opasnu“ ideju razvijanja hrvatskih institucija, pravnog poretka i stabilizacije političkog sustava u vrijednostima centra.

Kakva je to desnica kojoj su HDZ i MOST ‘nacionalna katastrofa’

Uistinu, koliko je naših građana spremno povjerovati da je u Hrvatskoj danas ključan trenutak u kojem se „sve slobodoljubive, progresivne, humanističke, te ostale slobodno misleće snage, trebaju okupiti i zavrnuti šiju fašističkoj zvijeri“? No, mobing nad Plenkovićem, za račun dobrostojećih i ideologijom neopterećenih kriminalaca, ne provode samo gubitnička ljevica, Teršeličkine udruge i ljevičarski intelektualci. Za njima nimalo ne zaostaju ni „najodaniji hrvatski sinovi“, koji su notornog Karamarka proizveli u „retuđmanizatora“ i mjerilo domoljubnog hrvatstva, pa još dan danas nagađaju koliku je ulogu u njegovom odlasku imao Beograd, koliko Ljubljana, koliko London i Washington, a koliko sve dolazi od Karamarkove lažne najave da će provesti lustraciju. I koji su spremni povjerovati da je čak i Sanader, s premijerskog mjesta, otišao radi neke međunarodne i protuhrvatske urote, a ne zbog svog kriminala.

Za takve je Plenković tek rezultat sadašnje konstelacije i odnosa snaga, pa će, kada se ona uskoro promijeni, i on otići. A kada bi se ona trebala promijeniti? Po svemu sudeći, barem se tako bacači ove ideološke magle nadaju, nakon lokalnih izbora. U međuvremenu će u operaciji uklanjanja Plenkovića svoj obol dati tzv. „nositelji desne misli“ u Hrvatskoj, te njihovi manje informirani sljedbenici. To su oni koje „Plenkovićevo anacionalno poltronstvo nije ni najmanje iznenadilo“ jer su oni, za razliku od većine neupućenih Hrvata, „odmah shvatili o kakvom je tipu riječ“ i da će HDZ-ova samostalna pobjeda na izborima i sastavljanje vlade s MOST-om završiti nacionalnom katastrofom.

No, kako se upustiti u argumentiranu raspravu s nekim tko tvrdi da između Plenkovića, Josipovića i Mesića nema nikakve razlike i tko istodobno tvrdi da između Karamarka i Mesića nema nikakve sličnosti? I kakva je to nacionalna desnica za koju su HDZ i MOST „nacionalna katastrofa“?

Otvoreni pozivi na smjenu

Bilo bi uistinu zanimljivo čuti, od onih koji napadaju Plenkovića, tko su u hrvatskoj politici „prvorazredni političari“? Tko je prvorazredni političar ljevice, koja Plenkovića osuđuje za „refašizaciju“? I tko je prvorazredan političar „desnice“, koja Plenkovića prikazuje kao „trećerazrednog političara kojega je na čelo dovela jugofilska klika“? Kako takve nitko ne ističe, niti ih spominje, potrebno je zapitati se, u čiju korist i za čiji račun s tih adresa dolaze otvoreni pozivi HDZ-ovom biračkom tijelu da djeluje kako bi „tog skorojevića, na izvanrednim unutarstranačkim izborima maknuli s mjesta predsjednika HDZ-a“, dok istodobno nitko ne dovodi u pitanje čitavo Karamarkovo predsjedništvo, koje je i nakon pada Vlade i pogubnih političkih odluka koje je donosilo, ostalo netaknuto u svojim foteljama?

Oni su očito dobri, pošteni i državotvorni Hrvati, prvorazredni političari koje ne treba dirati. Pa, ako su takvi, što im smeta jedan trećerazredni Plenković? Zašto ga na prvoj idućoj sjednici ne smijene i, kako sada neki predlažu, vrate na tu funkciju Karamarka? Pa, zato što pitanje Plenkovićeve pozicije, nakon njegove pobjede na parlamentarnim izborima, više nije unutarstranačko pitanje koje bi Milijan Brkić mogao riješiti izmjenama stranačkog statuta i zato što Hrvatska nije banana država, koliko god neki koji se nazivaju desničarima navijaju za politički sustav i metode koje takvim državama dolikuju.

Hrvatska, unatoč svemu, nije toliko politički nestabilna i nazadna tvorevina da bi u njoj mogle proći takve metode. Čudno je, zapravo, da se za njih zalažu oni koji javno zagovaraju državu prava, pravde, reda i uređenog sustava, jer se operacije koje sugeriraju i na koje pozivaju, koriste i primjenjuju u državama korupcije, kriminala, mafije, nepotizma, obogaćivanja na temelju državnih rashoda i sumnjivih izbornih rezultata.

Bajke o ‘anacionalnom aparačiku’

No, unatoč svemu tome, Hrvatsku se, i to od njezinih najvećih pobornika, uporno prikazuje kao državu kojom maltene vlada odnarođena vojna hunta, a na vlast se dolazi organiziranim vojnim udarima i revolucijama. Tako navode kako je Plenković „odnarođeni anacionalni aparačik“ koji „nije slučajno doveden na čelo HDZ-a“, kao da HDZ za dužnost svog predsjednika nije proveo izbore i kao da „ljuta desnica“ nije imala svojih pet kandidata koji su na putu prema završnici, što zbog procjene vlastitih šansi, što zbog straha od gubitka parlamentarnih izbora, odustali.

Pa, ako je Plenković takav mlakonja, nehrvat i sluga stranih interesa, što su i tko su oni? Jesu li to „prvorazredni političari“ kojima treba dati prednost kada se operacija protiv Plenkovića, na krilima ovakvih angažiranih kreatora javnog mnijenja, zahukta? I kako je to Plenković sudbonosno, negdje u razdoblju od listopada 2016. do siječnja 2017., utjecao na „destrukciju konstituiranja hrvatske nacije“ i to u takvoj mjeri da je „postao njen gori destruktor od Ivice Račana i Ive Sanadera?“

Opsjednutost Srbima i Pupavcem

Umjesto da se na bilo kakav način hrvatska „desnica“ uključi u obilježavanje dvadeset i pete obljetnice međunarodnog priznanja svoje domovine, ona je i nadalje toliko opsjednuta Pupavcem i beogradskim provokacijama da takve događaje i ne primjećuje. Ne primjećuje ni gospodarski oporavak, podizanje našeg kreditnog rejtinga, ni stabilne procjene rasta. Ne primjećuje da njen narod pomalo izlazi iz apatije i počinje živjeti bolje, počinje imati bolju perspektivu. Ali zato se sva digne na noge kada neki četnik kihne u Beogradu.

Zašto je to toliko važno? Kakav je magnetizam u Miloradu Pupovcu da se od njega nikako ne mogu odlijepiti? Zašto su spremni proliti toliko žuči na svoju hrvatsku vlast, čak je i optužiti da je obična „beogradska ekspozitura“ koja pomaže ponovnoj uspostavi imperijalne srbijanske „granice“ na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag?

Je li to model po kojem bi se trebala voditi hrvatska državna politika? Ili je to naivno nasjedanje na velikosrpsku politiku, onu s kojom se, tobože, stalno obračunava?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI