Premijer Andrej Plenković našao je par minuta vremena pa se na kratko odvojio od svojih europskih frendova i stao pred prosvjetare kako bi im objasnio što točno vladajući za njih čine, a da oni to niti ne vide. No, što učitelji i profesori misle o Plenkovićevom istupu pokazao je muk, kojega su sindikalisti servirali prvom čovjeku Vlade. da je Plenkoviću doista stalo do učitelja, profesora, pa u konačnici i do učenika i roditelja, tada bi uistinu u posljednjih dvadesetak dana nešto ozbiljnije ušao u pregovore s njima, no ovako, svi akteri ove priče pa i cjelokupna javnost dovedeni su pred zid, a situacija u najmanju ruku izmiče kontroli, dok se Plenković samouvjereno šepuri pred držinom iz EPP-a. sindikalna šutnja, pa i Plenkovićeva višetjedna ignorancija ne slute na dobro, jer štrajk u kojega se krenulo radi povišice od tristotinjak kuna, a od čega prosvjetari ne odustaju, uskoro bi se mogao pretvoriti u pobunu nezadovoljnika, koji više neće tražiti veća primanja, već Plenkovićev odlazak, i čini se kako prosvjetni sindikati neće biti jedini koji će u tome sudjelovati, uistinu, nije nemoguće da se nezadovoljstvo svekolikog puka prelije na ulice te da se ova konfuzna situacija popne na višu razinu i zađe u nepredvidive okolnosti, jer ovo nije prvi put da se ljudi bune protiv Plenkovićeve samovolje, pa je samo pitanje vremena kada će kapnuti ona ključna kap koja će preliti čašu.
Narod je pod Plenkovićevim prozorom prosvjedovao i zbog Istanbulske konvencije, i zbog Marakeša, a šutnja i ignoriranje koje je odabrao tada, sada mu u izbornoj godini dolaze na naplatu, a podsjetimo, riječ je ujedno i o godini u kojoj je Plenković pod pritiskom javnosti odustao od svoje pompozno najavljivane mirovinske reforme. Odgađanje i ignorancija, koje je Plenković odabrao kao taktiku za prosvjetare, sve se više pretvara u opasnost po njega samoga te gura štrajk profesora u drugi plan, a na scenu izvlači lavinu nezadovoljstva ne samo zbog obrazovanja i profesora, već i zbog svih onih koji tek trebaju dići svoj glas.